Moji snovi...

Gledam film, ne tako tuzan... vise je poucan. I placem... Ganuo me jedan obican zagrljaj majke i sina.

Mala djevojcica se igra oko mojih nogu, smije se... a mene i to tjera na plac. I pocinje neka tuzna pjesma...

 

Razmisljam o svom zivotu, o tome sta sam do sad postigla. Nemam bas malo godina da bih mogla reci da je rano za razmisljanje o buducnosti, da ima vremena...

Sta sam postigla!? Imam dobre prijatelje, zdravu i sretnu porodice, fakultet mi dobro ide...

A ljubav!? Voljela sam (jos uvijek volim). Bogata sam jer sam osjetila tu draz ljubavi, jer sam voljela i bila voljena od iste osobe...

 

Od malena sam bila uvjerena da sam rodjena pod sretnom zvjezdom. Da li zaista jesam ili samo znam da se nosim sa porazima, vrijeme ce pokazati.

Ambiciozna sam. Ne zelim da budem tek zena-domacica ili da radim posao samo da bih prezivjela... Zelim da zavrsim fakultet, da budem svoja i da od nikoga ne zavisim.

A sa druge strane, nikada ne bih zrtvovala porodicu zbog karijere. Zelim da se udam, rodim djecu.... kako to obicno i dosadno zvuci!!! Ali, nije li san svake od nas da postane majka!? Moj jeste...

 

Ono cega se plasim, jeste da necu biti sretna. Da necu naci nekoga ko ce znati da me razumije, ko ce me voljeti i, iznad svega, postovati. Jer, sta mi vrijedi sve sto imam ako to nemam sa kim podjeliti.

Ponekad me toliko strah da vec imam planove sta da radim u tom slucaju. Ja nisam osoba koja podnosi samocu. Ali, radije bih bila i sama nego sa nekim ko me ne postuje, ko me ne cini sretnom...

 

Ja zelim da ostvarim svoj san. Zelim da, sa diplomom u ruci, dotrcim izabraniku svog srca... zelim da me on doceka sa osmjehom i sa mnom podjeli iskrenu radost.

Da li on postoji i kakav je, ja to ne znam. Samo se nadam da cu ostvariti bar dio svojih snova i da cu biti sretna... ili makar znati da se radujem sitnicama...

Pošalji komentar ::

Hej , gore glavicu ....
nastavi da sigurno koračaš kroz život...
a kad najmanje se budeš nadala ....

Još si mlada , život se uči van fakulteta . Otvori oči gledaj u bližnje svoje , roditelje , tu je prvi korak . Neka ti nešto bude mera i neočekuj princa na konju , raduj se običnosti svakodnevnice , gledaj oko sebe jer obično te ON već od nekud gleda samo što se boji da prvi priđe jer ,......svako ima svoju šansu ,sreću treba je samo ugledati a ona je tu kraj tebe budi sigurna .

Pssssst, polako, nemoj da uplasis srecu koju imas, a ostalo, sve dodje malo po malo, kad se najmanje nadas

Sto veca ocekivanja od zivota imas, to se svakako moras vise da potrudis oko njih i vise da istrpis... Jeste, treba vise snage da se popenjes na visi planinski vrh, ali zato pogled koji se s njega pruza je ljepsi, pruza se dalje i uvijek je vrijedan truda... Zato, ne brini o buducnosti, ali radi na njoj u sadasnjosti. Budi slobodna od nje - zeli je bez straha i vidjeces kako stvari dolaze na svoje. :))
Zivot u jednom mjesecu zna da se okrene skroz naglavacke (naravno, mislim nabolje), a ti imas svega 22 godine i citavo bogatstvo izbora pred sobom, ma kako da se osjecas odraslom (znam jako dobro kako sam se osjecao s 19 godina, kada sam zavrsavao gimnaziju :)) )... Zato ne brini, vec zivi sadasnjost, s osvrtom na proslost, za bolju buducnost.