Zelja...
Da mi je da uronim u toplinu postelje...
Da mi je da osjetim onu radost kad te drago bice samo pogleda...
Da mi je da okusim ljubav...
Bar jos jednom...
Poslije njega...
Usao je u moju sobu... onako sladak, malen... njegove krupne, plave okice su mi nesto trazile...
- Mogu li se ja igrati kod tebe. Ja volim biti kod tebe...
Raznjenio me njegov glasic...
Ne dozvoljava mi da ga poljubim... a onda, nakon nekoliko minuta, prilazi sam i namjesta obraz... grli me onoliko jako koliko on moze svojim djecijim rucicama... a koliko ljubavi ima u toj djeci... koliko njeznosti i razumjevanja u tom malom bicu koje je tek upoznaje zivot...
Bila sam bolesna. Gledao me je tuzno i poceo plakati. I ja sam sa njim...
Tetka, koja je neko vrijeme bila kod nas, otisla je. Svaki dan pita za nju. I kad je dosla, rekao joj je da je ljut na nju zato sto je otisla. Kasnije se ispravio i rekao: "Nisam ja ljut na tebe nego na sebe"... Otkud mu samo to...
Suze mi se skupljaju u uglovima ociju dok pisem o njemu... prisjecam se njegovog rodjenja, komlikacija koje su se desile. Prisjecam se stakla koje nas dijeli i njega u inkubatoru... Sad, nakon tri i po godine, sve je u redu, hvala Bogu.
Sad moje srce spava...
???
Ovo mora da je znak umora… pogled mi je uprt u monitor ali krajickom oka vidim i vrata (i jos ponesto). A ko otvara vrata, pitam se? Trgoh se da pogledam i ustanovim da pocinjem da ludim. Vrata se ne pomjeraju a ja sam sama u kuci…
Onda osjetim i znam da me nesto tisti ali pokusavam se sjetiti sta. Pa Nova Godina! Do juce su me mucila pitanja tipa “Gdje, s’ kim” a sad me muce ona druga “KAKO”. Ovo je ono doba godine kad pozelim da opljackam neku banku ili mozda bolje, neku malu trgovinu (lakse je). Pa da znate, i mogla bih. Imam dosta drugova u “security-ju”, valjda bi i njima dobro doslo nesto malo profita od mog posla a da pritom previde provalu J.
Dakle, pitanje “Gdje i s’ kim” je rijeseno, “kako” – jos u fazi razrade plana… ali “u cemu i kakva”… e to je vec dilema!!! Danas zelim ovo, sutra ono… juce mi se svidjala crna boja a sad me ista gusi. Da pustim kosu ili da je vezem!? Cizme ili cipele!? Hlace ili haljinica!?
Boze mili, pa problem je taj docek. A zapravo izgovor za pijancenje i provod do jutra (ili duze). Nije to noc za setkanje po pisti… ko ce uopste primjetiti moju kosu!? Ili ce mu biti vazno sto nosim crne a ne bjele ili koje vec hlace… ili suknju… ili haljinu? Toliko priprema da bih se pojavila tamo u punom sjaju u devet, deset sati a vec za dva sata se sva sminka istopi i to sam opet ja… ovakva kakva sam veceras i kakva cu sutra biti… ono sto je unutra, ne moze sakriti ni promjeniti ni sminka svjetskih sminkera.
Ali eto… zensko sam… valjda to tako treba, jednostavno MORAM da se nerviram oko sitnica.
NJEGOVOJ DJEVOJCI...
Odvedi ga, djevojko crne kose
on voli ruke sto zagrljaj nose
on voli dugu, crnu kosu
a moja je plava bila.
Odvedi ga, djevojko ociju tamnih
nek' tvoj pogled uzdah mu izmami
moje su oci svjetle bile
i njemu nekada toliko mile...
Odvedi ga, djevojko i samo se smjesi
ne daj mu da s tobom k'o sa mnom pogrijesi
al zauvjek nek' pamti ovaj osmjeh moj
i onda kad bude i pred Bogom tvoj.
Odvedi ga, djevojko, iz naseg grada
nek' u moru potone i zadnja mi nada,
i pusti ga da sanja sve snove svoje
voljeti te nece stavis li mu okove.
Odvedi ga u noc i izbrisi mu proslost
da sunce ne potamni, da ne srusi se most
sto ka tebi vodi od njegovog srca
sto nekada davno za mene je kuca'
Odvedi ga u novi zivot bez mene,
ne dozvoli pjesmi da sjecanja pokrene
zagrli ga samo kad tuzno te gleda,
kad ja ne mogu da utjehu mu dam.
Odvedi ga i razumi sve hirove djecaka,
i kad najvise si slaba moras biti jaka
jer njegovo carstvo ranjivo i krhko
ne moze k'o ja razumjeti svako.
Odvedi moju ljubav od mog srca daleko
i reci mu da nikad nista nije rek'o
slazi moje oci da on sad tebe voli
i da njega nista zbog mene ne boli...
23. maj 2006
KISA
Neki je ne vole... ni ja je ne volim uvijek...
Ali danas mi prija... kad napisem ovo skuhacu sebi solju kafe, pusticu muziku koju volim... mozda cu i NJEMU napisati neki stih...
Onda cu sjesti pored prozora, posmatrati kapi kise i pozeljeti da svaka od njih ispere tragove njegovog postojanja u mom zivotu. A znacu da ista ta kisa miluje i njega... i to ce biti dovoljno da se misao o njemu i nasoj ljubavi samo ucvrsti u mom srcu. Ta misao ne prestaje vec dugo vremena... nece nestati ni sa jednom kisom...
A ovaj post nije trebao biti o njemu... ni jedna jedina rijec... htjela sam pisati o ovom kisnom danu... danu koji je poceo sa njim...
Nazovi me,
da si jos dobro to mi javi
Moje fobije u ljubavi...
Cudno je to moje razmisljanje. Znam ja to.
Nakon preduge veze imam fobiju od iste. Ne plasim se vezivanja vec se bojim onoga: "Cetiri godine smo zajedno". Pa cemu vodi ta ljubav. Valjda je logicno da vodi u brak ali ako sam spremna provesti zivot pored nekoga onda necu cekati da godine prodju da bih to ucinila.
Ne, zaista ne zelim dugu vezu.
Onda momci... nakon (prethodno pomenute) veze sa momkom koji je sedam godina stariji od mene, ja se plasim starijih momaka. Mozda je to objasnjenje zasto automatski biram one koji su cak i mladji od mene iako unaprijed ne znam koliko imaju godina. Ne suvise mladji, godinu, dve ali opet su mladji.
Jednostavno me odbija ona zrelost koja se ocitava na njegovom licu... kad vidim da nema svjezine, nema elana...
I strah me upravo te zrelosti i iskustva koje sad ima potrebu da se smiri i zatvori u kucu bez potrebe za drustvenim zivotom...
A znam da je ono sto trazim zapravo prepuno kontradiktornosti. Zelim stabilnu vezu, punu obostranog razumjevanja i ljubavi. Ne zelim da ta veza traje vise od godinu dana. A nemam namjeru niti zelju da se udajem sa nepune 24 godine. Tako da od toga nema nista .gif)
Zelim momka koji nije stariji od mene vise od dvije godine ali onog koji nece biti nezreo klinac i neizivljen, kome nije stalo samo do dokazivanja vec ce zeljeti isto sto i ja.
I dok pronadjem ono sto trazim... proci ce vrijeme...
Jednom djecaku...
Otkud ja tu!? U toj sobi, pogleda uprtog kroz prozor na krovu... plavi venecijaner... plava plafonjerka...
Onda ulazis ti i nestaje one nelagodnosti... nije mi vise strana ta soba... Ljubis me... gledam te u oci, pokusavam pronaci ono nesto sto nas veze... ne mogu... znam gdje mi je srce.
Lezim ti na grudima, mazis mi lice... pokazujes mi svoje crteze, pokazujes slike... priznajes da pises dnevnik... pricas o nocima kad se popnes na krov i posmatras grad...
Spominjes nju, jedinu u koju si nekada davno bio zaljubljen... pricas o sebi...
Pitas me za njega... a ja cutim, ne zelim buditi uspomene...
Vrijeme je da krenem... silazis sa mnom, ispratices me... Govorim ti da se vratis, slabo si obucen... a ti nastavljas dalje sa mnom...
"Mogu li makar do drveta?"
Smijem se... tako si simpatican i sladak... a znam da sa tobom nista nemam... znam da smo se sreli u pogresno vrijeme i da nas djele mnoge stvari...
I rastajemo se sa poljupcem i tvojim uvjerljivim: "Bilo mi je prelijepo s tobom. Cucemo se"
Znam da jeste i znam da hocemo. I ne treba mi nista vise od toga. Uostalom sama sam ti to trazila, sama sam zahtjevala ovakvu vezu.
Ali sta ako se zaljubim pa pozelim nesto vise!?
Onaj koji misli samo na sebe...
Sve su bile visoke i crnokose... i sve su sluzile potrebama, s' vremena na vrijeme. Grijale postelju do sledece strasne noci...
A samo je jedna grijala srce. Samo ona kojoj je iscupao njeno, vjerujuci da ce ga zauvjek grijati toplina ljubavi djevojcice prosjecnog rasta i zlatnih pramenova. One koja je iskreno voljela.
Kasno je shvatio da slomljeno srce nije u stanju da voli...
Ludosti...
Zasto ja imam stalnu potrebu da nesto piskaram… bilo sta, i gluposti ako treba (kad nista drugo ne pada na pamet)!?
Pa tako mi pade na pamet moja odluka s pocetka skolovanja, da jednog dana upisem Pravni fakultet i budem (dobar) advokat… Pitam se samo ko u osnovnoj skoli razmislja o fakultetu ali to je sad vec druga tema. I tako sam ja imala zacrtan cilj.
Vremenom sam osjetila potrebu za neprestanim pisanjem (koja, kao sto rekoh, jos uvijek traje) pa sam razmisljala i o Zurnalistici (to je vec bilo u realno vrijeme, srednja skola). Medjutim, kako se blizio “najduzi raspust” ja sam odlucila da iskoristim svaki moguci dan istog pa sam se izmedju dva puta odlucila za onaj bez prepreka. Lakse mi je bilo nabubati nekoliko istorijskih cinjenica, ponoviti Srpski i bez problema upisati Pravni fakultet (ruku na srce, nije tesko biti jedan od 500) nego okusati srecu i postati jedan od 30 studenata na odsjeku gdje godisnje konkurise 300. Iz tog razloga (zapravo iz lijenosti) ja sam ovde gdje jesam.
I sad sebe korim (ma uvijek sam) zasto nisam bar pokusala. Pa i da sam pala na prijemnom, imala sam priliku da u avgustu ponovo pokusam na Pravu. Ali ne… ja sam zeljela da iskoristim ljeto samo za zezanje…
Ne kajem se (volim ja i pravo) ali negdje u podsvjesti uvijek ostaje ona neostvarena zelja koja kopka i opominje…
U pravu ste...
Mozda
ne mogu biti najbolja u svemu;
ne znam napisati najljepsu pjesmu;
ne mogu biti svima prijatelj;
ne mogu me svi voljeti;
ne mogu sve voljeti;
ne mogu prva stici na cilj;
ne mogu ostvariti onaj najveci san.
Ali,
mogu biti najbolja u onom sto me ispunjava;
znam srcem pisati pjesme;
mogu biti prijatelj osobama koje volim;
mogu me voljeti oni koje volim;
mogu voljeti one koji me vole;
mogu dostici cilj;
mogu ostvariti pregrst ostalih snova!
A opet se pitam... gdje je nestao borac u meni!?
Ljubavi moja...
Zaustavljam ove suze koje se skupljaju u uglovima mojih ociju. Pokusavam zagrliti sve one dane koje mi buducnost nosi i okrenuti ledja svemu sto je iza mene. Ono sto je proslo - proslo je i cemu se osvrtati... pomozi mi u tome i sakrij tu sjenu u svom pogledu.
Melodija drage pjesme ce uvijek pronaci svoj put do mog srca. I uvijek ce boljeti... jasno je, to ne mogu promjeniti. I poneki miris koji ozivljava uspomene spakovane na dnu srca... cini se da ih nisam dobro sakrila.
Sjeticu te se za deset, za petnaest, dvadeset godina... sjeticu se jedne ljubavi iz mladosti, jednog predivnog osjecaja koji se samo jednom radja. I ne umire!!!
Znam da ce poslije tebe doci drugi. Dolazili su, prolazili... zeljeli su ostati ali nisam ih zeljela zadrzati u odajama svog srca. Svako novo lice mi probudi nadu ali ubrzo shvatim da su svi lazni... samo si ti stvaran i samo ti postojis u mom srcu. U zivotu su postojali i postojace drugi. Svjesna sam da moram nastaviti dalje ali nikada necu umijeti da se predam onim istim zarom kojim sam se tebi predala.
I voljecu druge ali ne kao tebe... onako cisto i nevino, naivno i uzviseno...
Ako sam ikada...
Ako sam ikada rekla da ne volim,
to tuga je setala odajom mog sna
i srce na pola puta da se slomi
a istinu znala sam samo ja.
Ako sam ikada srece se odrekla
to strah u meni razum mi muti
i sve sto jesam il' nisam rekla,
i dalje cu o tebi samo da cutim
Ako sam suzu sakrila od ljudi
da ocaj na licu prodje za tren
i dok me jutro u samoci budi
ti si odavno njen
Ako ti moj pogled ne govori sve,
zaboravi ljubav, idi kod nje
a sreca moja vratice se sama
kad ja zaboravim pricu o nama
11.05.2006.
Bjeg od stvarnosti...
Dobro se sjecam prve pjesme koju sam napisala... doduse, ne sjecam se samog teskta ali povod je bila neka skolska proslava... poslije toga, doslo je do prvih zaljubljivanja, prvih ljubavnih pisama... prvih pravih pjesama...
Nasmijem se sad kad citam ono sto sam prije deset godina pisala... kako su to bile jednostavne, obicne rijeci... izraz osjecanja...
Najlakse mi se "isprazniti" kroz pisanu rijec... znam da problemi na taj nacin nece nestati ali meni ce svakako biti lakse... mogu odmah nakon toga i pocijepati papir, zapaliti vatru tim osjecajima koje sam iznijela ali ne radim to... cuvam sve sto zapisem jer znam da cu jednog dana nesto nauciti iz toga...
Ovo su trenuci od stvarnosti kad bjezim,
da istinu o bolu pretocim u srecu,
da pored tebe necu da budim se, ni lezim
da nikad nista sa tobom vise imati necu.
Ovo je moj san, kad sretna sam i sama,
kad tebe nema, k'o da nikad ni bilo te nije,
mozda je neko izmislio tu pricu o nama
a od mene je nije uspio da skrije.
Ovo su moje zelje, da nema te u meni
da cisto mi je srce i dusa mi prazna
da laz je da nekad i mi smo se voljeli
a sjecanje je najveca i najteza kazna.
Ovo je samo moje, ne diraj moj svjet
da sama budem, nije mi prvi put,
ne diraj u bol od srca mi otet
idi od mene, bilo kud.
Ovo je moj kraj, ljubav sam potrosila
nista vise nemam kome ja da dam,
za druge sam davno srce zatvorila
i samo jos zelim da odsanjam svoj san.
20.03.2006.
Ljepotica koja nije lijepa
Nekidan, na fakultetu, u nedostatku interesovanja za sadrzaj price 'dragog' mi profesora, uzela sam sebi za pravo da posmatram svoje kolege. I shvatila sam koliko razlicitih ljudi mozemo sresti na jednom mjestu. S obzirom da studiram na fakultetu gdje predavanja (u praksi a ne po pravilniku) nisu obavezna a jedna godina broji vise od stotinu studenata, vecinu njih ne poznajem licno pa sam imala priliku objektivno sagledati situaciju.
Na osnovu svega toga donijela sam zakljucak da, ma koliko bili razliciti (po boji kose, po stilu oblacenja, po ljepoti, po urednosti...), zapravo se razlikujemo samo po jednom kriterijumu. Nacin na koji se smijemo (ili ne smijemo).
Posmatrala sam djevojku koja je izuzetno lijepa. Pored nje je sjedila druga, (mnogo, mnogo) manje lijepa. I sad, posto ne mogu na osnovu izgleda reci koju od njih dvije bih izabrala za prijateljicu (jer za prijateljstvo izgled zaista nije presudan), pokusala sam se staviti u ulogu muskarca.
Da sam muskarac, prije bih za djevojku izabrala ovu manje lijepu. Jer djevojka koja je prelijepa, nijednom se nije nasmijala za svo vrijeme otkad je znam (iz vidjenja). Ona jeste lijepa ali cini mi se kao da u njenoj pojavi nema nista sto bi muskarca moglo zaintrigirati. Ona hladna ravnodusnost, mogla bih cak reci i arogantnost, jednostavno odbija ljude. I sama njena ljepota je suvise hladna da bi mogla ugrijati necije srce.
Dok ova druga... ne skida osmjeh sa lica i to je cini privlacnom. Ona jednostavno ima nesto u sebi. Dok razgovara, ona umije da zainteresuje sagovornika nacinom na koji prica, da ga privoli da ostane u njenom drustvu...
Na kraju sam (po ko zna koji put) zakljucila da ljepota stvarno nije vazna u izboru partnera. Vazno je ono nesto sto osoba nosi u sebi, ono sto nosi u pogledu a sto nas tjera da je i dalje upoznajemo.
P.S. Ne bih voljela da ovo shvatite kao tracanje vec jednostavno jedan primjer izuzetne ljepote koja ne privlaci i jednostavnosti koja osvaja jer takve primjere i vi mozete vrlo lako naci u svom okruzenju
Moji snovi...
Gledam film, ne tako tuzan... vise je poucan. I placem... Ganuo me jedan obican zagrljaj majke i sina.
Mala djevojcica se igra oko mojih nogu, smije se... a mene i to tjera na plac. I pocinje neka tuzna pjesma...
Razmisljam o svom zivotu, o tome sta sam do sad postigla. Nemam bas malo godina da bih mogla reci da je rano za razmisljanje o buducnosti, da ima vremena...
Sta sam postigla!? Imam dobre prijatelje, zdravu i sretnu porodice, fakultet mi dobro ide...
A ljubav!? Voljela sam (jos uvijek volim). Bogata sam jer sam osjetila tu draz ljubavi, jer sam voljela i bila voljena od iste osobe...
Od malena sam bila uvjerena da sam rodjena pod sretnom zvjezdom. Da li zaista jesam ili samo znam da se nosim sa porazima, vrijeme ce pokazati.
Ambiciozna sam. Ne zelim da budem tek zena-domacica ili da radim posao samo da bih prezivjela... Zelim da zavrsim fakultet, da budem svoja i da od nikoga ne zavisim.
A sa druge strane, nikada ne bih zrtvovala porodicu zbog karijere. Zelim da se udam, rodim djecu.... kako to obicno i dosadno zvuci!!! Ali, nije li san svake od nas da postane majka!? Moj jeste...
Ono cega se plasim, jeste da necu biti sretna. Da necu naci nekoga ko ce znati da me razumije, ko ce me voljeti i, iznad svega, postovati. Jer, sta mi vrijedi sve sto imam ako to nemam sa kim podjeliti.
Ponekad me toliko strah da vec imam planove sta da radim u tom slucaju. Ja nisam osoba koja podnosi samocu. Ali, radije bih bila i sama nego sa nekim ko me ne postuje, ko me ne cini sretnom...
Ja zelim da ostvarim svoj san. Zelim da, sa diplomom u ruci, dotrcim izabraniku svog srca... zelim da me on doceka sa osmjehom i sa mnom podjeli iskrenu radost.
Da li on postoji i kakav je, ja to ne znam. Samo se nadam da cu ostvariti bar dio svojih snova i da cu biti sretna... ili makar znati da se radujem sitnicama...
|
