Užasno me nervira sunce u ovakvim danima.
Ne, lepo je to, prohladan vazduh sa mirisom jeseni, nisko sunce sa dugim zracima, nebo visoko i plavo.
Ali je iznutra mračno, i crno,. I vlažno, kiša iz teških oblaka zbog kojih na prozore navlačim zavese da ne vidim život koji prolazi pored mene.
Bez mene.
Uopšte ne mora da se ode u manastir da bi se zamonašilo, može to sasvim lepo da se obavi na oltaru sopstvene duše.
Odričes li se laži i prevara spoljašnjeg sveta bez obzira da li ćeš ostati sama do kraja života?
Odričem se.
Odričes li se života vezanih očiju u kojem ćeš okretati glavu od istine umesto da je prihvatiš i voliš onakvu kakva jeste?
Odričem se.
Odričeš li se udobnosti i svih onih lepih trenutaka koje si imala zahvaljujuci tome što si pristajala da živiš zatvorenog srca sa suzama koje su nečujno klizile niz unutrašnjost srčanih komora i pretkomora?
Odričem se.
Neka bude svetlo.
I bi noć i bi dan.
Udah prvi.
