...... i J a
Zašto si oklijevajući, stidljivo pokraj mene sjela
Dok sam te s čežnjom u oči zaljubljeno gledao ja?
Osjećajući strast u nama nisi se pomaknuti smjela
Uplašeno, drhteći što iznad nas čarobni mjesec sja!
Zašto si nježno spustila glavu na moje rame
Dok je moja duša strepila što ćeš učiniti dalje
Očekujući buru u srcima našim, neke nove drame
Koje nam nada i osjećaji svoje poruke šalje!
Zašto si svoje ruke savila oko mog struka
Dok je moja ljubav jačala sve više prema tebi
Pitajući se što će biti sa mnom ako tvoja ruka
Ode nekud dalje neželjeno privučena k sebi…
Zašto si svoje sočne usne privukla na moje
Dok sam ja prihvaćao tvoje poljupce vrele
Osjećajući da nam se od tada sudbine kroje
Da su se u neminovnoj sreći napokon srele!
Zašto si iznenada samo nama na tome stala…
Dok sam ja mislio da tako će biti do našeg kraja
Grlih te nježno predosjećajući zvijezda je pala…
Žalosno, sudbine su nam stale pred vratima raja!
Svemirko
J e d i n a P r a v d a

Što je po našem shvaćanju kraj?
Možda nešto što se na koncu vidi?
Nije li to ulazak u Pakao ili Raj?
Ili je rasplet koji se nekom svidi…
Zašto bi se kraj baš morao svidjeti
Ako se završiti po nekog loše mora?
Zašto bi se čovjek toga morao stidjeti
Što se život sastoji od gorkih kora?
Zašto netko za krajem jako žali?
Žarko bi još želio da nešto traje…
Jer mu uvijek što ima, još nešto fali
I na druge egoist nimalo ne haje!
Udovoljiti je znamo teško svakom
Netko bi lakše, dvaput radije dao…
Dok bi onaj koji je za nečim lakom
Ne samo uzeo već i od drugih krao!
Zato mislim da kraj mora biti svakom!
Tako se jedino pravda za sve vrši…
Tko nema ništa, ima sve, tko je lakom
Da se život svima podjednako svrši!
Svemirko
J e s e n j e S l i č i c e
Jesenje sličice
Tumarao je kroz park izgubljen, sav zanesen
Ugleda iznenađen ispred sebe uvenuli list žut…
Vjetar piri, skupio se, dolazi polako jesen!
Okrenuo se i vidio da je zameo njegov put!
Drhteći, podignuo je glavu, što se to zbiva?
Ne bi trebalo biti tako, još je jesen rana…
Sirotan neki, proklinje klimu da je ona kriva
No, spasit će ga od hladnoće, otkinuta grana!
Vidio je pokraj sebe dvoje zaljubljenih, stoje…
Prepiru se oko nečeg, al' se ipak strasno grle!
Stežu jedno drugo, ljubomorni, rastanka se boje,
Uvjeravaju žučno da nešto brže ka sreći hrle…
Opazio je svoju voljenu uplakanu, malo dalje
Išla je skrušeno, tužna, pogledom punim nade…
Stani ljubavi! Sudbina te naša, meni sada šalje,
Budimo jedno! Vrijeme nepovratno sreću krade!
Svemirko
M a d e m o a s e l l e C h a n t e l l e
Mademoiselle Chantelle Madmazel Šatal¸ pojavljuješ se obično niotkuda… No, znaj! Ja sam te ovih dana u snovima vidio! Prekrasni, otmjeni, tvoj nježni lik nalazio se svuda I odmah se mnogima, pa i meni Pjesniku svidio! Viđena kako graciozno ideš ka obalama Sene Nasmiješena, ljupka, tako gracioznog hoda… Pogledi na te, žamor svih uzrasta i poneke žene Širili su glasine o tebi do nebeskog svoda! Kažu da si bila na Bijaricu i bezbrižno plivala Zanosnog osmjeha, smiješeći se naokolo svima… Rijeka pohvala, zavisti u tvom pravcu se slivala Zahvalno si vraćala poljupce, meni i njima! Mnogi su te sreli za posjete dvorcima na Loari… Pričajući o tebi poznato, stvarajući legende nove! O tome govore slikari, pjesnici i njihovi memoari Slikajući tvoj prkosni izraz, opijevajući tvoje snove! Ovjekovječili su te na Jelisejskim Poljanama… Kako se šetaš proplancima zabrinuta i zamišljena! Mnogi su mislili da si tužna, a šalila s nama… No, ti si zaista bila jadna, nesretna i usamljena! Vidjeli su te u dvorcu Skarlet kako divno pjevaš… Zanosno držanje, ležernost, ples, poznato je svima Mnogi uživaju dok strasno očima uokolo sijevaš Čarobne note tvoje govore o ljudskim snovima! U mislima sam te na obroncima Dordonje sreo U ulozi Boginje koja je vladala ovim krajem… Potrčao sam ti u zagrljaj i uputio poljubac vreo Čineći puste krajolike, tvojim i mojim rajem! Svemirko
S m i j e m L i . . .
Smijem li…
Smijem li ispjevati pjesmu koju nitko ispjevao nije
Onu koja govorio tebi i meni i uljepšava nas?
Što sve izražava srcem i tajne života našeg krije
Te traži neko neznano mjesto za duševni spas!
Smijem li pjevati o nadi koja izlaz za nas traži…
U sreći, zadovoljstvu i životu razvratnom i lakom?
Nešto samo iznimno, posebno što za druge ne važi
A onda pogledati u lice od stida pojedincu svakom!
Smijem li pjevati o osjećajima o tvojim i našim
Kako će nam u životu jedinima, biti mnogo bolje
A da druge ljude teškim preprekama plašim…
Kako je naš život kratak, težak, pravo bojno polje?!
Smijem li opjevati neke naše sadašnje i buduće snove
Kako se lako bez davanja i odricanja dolazi do sreće…
Bez borbe tebe prepustiti, tražeći neke ljubavi nove?
To se draga moja, nikada ni slučajno, dogoditi neće!
Svemirko
P u t n i k
Zvijezdo neznana!
Posrćem…
Bolni dlanovi
I krvava stopala…
Ne daju mi igleda!
Ostvarenje želja I čežnje
Moža su mi ipak....
Napokon...
Na dohvat ruke!
Ja idem kroz vrijeme…
A prepreke
Su nepremostive…
Tebam tvoju pomoć!
Ne mogu dosegnuti Snove…
A Osjećaji su mi presahnul!i
Zkasnit ću
Na sastanak s Dragom!
Ima li…
Imam li mjesto...
Pod Suncem?!
Putniče!
Onkraj Svijeta
Nalazi se Nada!
Ili mnogo bliže…
Ako si Optimista…
Svemirko
J u t r o i T e b i
Jutro i tebi simpatijo moja plava!
Ne znam što radiš i o čemu snivaš…
Zbunjuje me tvoja pametna glava
Pogled čarobni koji od mene skrivaš!
Znaj ponekad i ja pomislim na tebe
I na tvoju nestašnu kosu plavu
Da te imam stalno pokraj sebe
Uz tvoju, moju zaljubljenu glavu!
Jutro i tebi moja simpatijo plava
Dobro je i slatko misliti na snove
Zelene poljane gdje mirisna trava
Daje nadu za trenutke nove!
Možda je i bolje da ovako bude
Jer si ti pjesnikov nedosanjani dan
Neka se drugom bolji snovi nude…
I ostvari davno naš zamišljeni san!
Svemirko
Buzga vs. skuter ili bež'te noge junačke...
"Noć je, bre, za spavanje", hiljadu puta sam rekao i opet, magarac, izlazim noću.
Noć je za spavanje pogotovo za vreme punog meseca.
Verovali ili ne, primetio sam (ili sam utripovao) da ljudi nekako tad posebno pošašave...
Evo baš u ovaj petak, negde oko ponoći vozim curu iz Dragice Končar do Dorćola, i hvatam sebe da sam ga baš nešto zgazio.
Mislim, ništa strašno ali ipak dovoljno da ne bude po nekim mojim standardima dovoljno bezbedno.
Dušanovački most, Ustanička, uzbrdo prema Karadjordjevom parku, Slavija, pa u Kralja Milana.
Držim desnu, žutu traku.
Prekoputa JDP-a uključuje mi se “Šaban detektor” i u retrovizoru snimim buzdovana u nekoj, čini mi se tamno zelenoj mandrlji, kako se “lepom” brzinom približava.
U levoj traci crveni auto, ide na otprilike petnaestak metara ispred.
E, sad kako ću vam ovo objasniti, pojma nemam.
'Ajde da probam...
Znači, ja u desnoj traci, zeleni buzdovan je već došao paralelno sa mnom, i pretiče me.
Istovremeno i crveni i zeleni skreću desnu traku.
Na sreću zeleni naglo ukoči da bi izbegao da poljubi “zadnjicu” crvenog.
Ja malo usporih jer vidim sranje u najavi.
Opet, kao po dogovoru, crveni skreće levo čini mi se da bi propustio zelenog, koji ga u pokret prati.
To se sve dešava kod “Beogradjanke”.
Crveni je u levoj traci, zeleni ide za njim i onda zeleni opet naglo skrete u desnu, žutu traku, i pun gas.
Raskrsnica kod “Londona”.
Pali se zeleno svetlo na semaforu.
Buzga dodaje gas.
Skuter koji je stajao prvi u koloni u levoj traci kreće, i evo nisam ni sad siguran da li je Buzga skrenuo u levu traku ili je skuteraš krenuo ka desnoj traci.
Nisam video ko je kome ušao u putanju.
Zgazio sam kočnicu jer znam šta sledi.
Zeleni odpozadi udara skuter koji od siline udarca pravi kontra salto u vazduhu i zaustavlja se, otklizava iza raskrsnice.
Plastika i delovi motora se razleteli na sve strane.
To je tako puklo da je ova cura koja je sedela iza mene vrisnula od straha.
Momak sa motora (koji je inače vozio bez kacige) je, uopšte mi nije jasno kako, već na nogama i skakuće po ulici držeći se za koleno.
Za to vreme Buzga pod punim gasom nastavi vožnju.
Pogledah u skuteraša kome već pritrčaše neki ljudi, i polako ih sve prodjoh, a onda udarih po gasu da stignem onog buzdovana, svestan da iza sebe ostavljam komentare tipa:
“Vidi džukelu taksističku, ni da stane da pomogne čoveku...”.
Vidim Buzgu daleko ispred sebe kako prolazi kroz crvena svetla i pokušava da se što pre udalji od sranja koje je napravio.
Naravno da ne mogu da ga pratim, pa polako “kasam” za njim.
Pored “Vukove zadužbine” u Kralja Milana stajem na semafor i gubim ga iz vida.
Pali se zeleno, gas i evo me već kod Terazija, gde na semaforu ispred sebe vidim vozilo tamno zelene boje, ali nisam siguran da li je to naš Buzga.
Pratim ga, i po onome kako vozi bih rekao da je upravo on.
Nikako ne uspevam da ga preteknem da vidim ima li ili ne oštećenja na prednjem delu, a on k'o za baksuz nikako da stane.
Ono, da l’ za baksuz ili Bogu hvala pa nigde ne stade ne znam, jer ni sad nisam načisto kako bih reagovao da se negde zaustavio, obzirom da mi je iskidao živce kao niko u skorije vreme.
Ulazi u Vasinu ulicu, ja naravno iza njega, a onda, posle pozorišta, skrete desno u Dositejevu, u kontra pravcu.
Odustao sam.
BG XXX-XXX, zapisao sam broj, i nakon što ostavih stranku u Dobračinoj ulici krenuh da nadjem pubove.
Ugao Dositejeve i Dušanove, saobraćajci kontrolišu vozila.
Prilazim ovom što sedi u kolima i objašnjavam šta se sve izdešavalo.
Dajem broj registarskih tablica uz veliku napomenu da nisam siguran da li je baš to vozilo udarilo motoristu, ali se to uostalom može vrlo lako proveriti na osnovu eventualnih oštećenja.
Uzima cedulju čini mi se više onako reda radi, i ja odlazim.
Odlazim na kafu da zaboravim i onog izlomljenog mučenika i skuter i Buzgu u zelenoj mandrlji i činjenicu da sam postao cinkara.
Mrzim cinkare bilo koje vrste, ali više od njih mrzim šljamare što beže sa mesta nesreće.
“Mamu ti jebem džukačku (tamo njemu), budi bre bar malo muško. Stani, možda možeš da spasiš nečiji život, a ti bežiš k'o neka sisa”, tako imam običaj da kažem svaki put kad čujem da je neko pobegao i za sobom ostavio povredjene.
“Znaš, možda se i uplašio da ga skuteraš ne prebije, pa je zato pobegao”, reče mi jedan kolega dok smo ispijali kafu.
Jeste se patku uplašio.
Što onda nije otiš'o pravo kod pandura da kaže šta je napravio, da se prijavi, nego ako me uhvate, uhvate, a ako ne, nikom ništa.
Da se ja pitam (mrzim kada ovo izgovorim), svakom ko pobegne a ne prijavi se sam, bih šiknuo troduplu kaznu, pa da vidiš da l’ bi onda bežali.
Jesi li napravio sranje, jesi.
Budi bre onda muško pa ostani tu, pomozi i ako treba trpi posledice kakve god one bile.
Možda nečiji život upravo zavisi od toga da l’ si sisa il’ si čovek.
Sa druge strane, ne znam uopšte i šta se ja ovde nešto nerviram i klepetam.
Pa da su Buzga i slični njemu ljudi i da imaju imalo pameti, ne bi tako divljali gradom, nego specifična vrsta stoke je to, a za takvu vrstu je batina jedina reč koju razumeju.
Ajd u zdravlje i izvinite ako sam baš preterao u psovanju.
Zaneo sam se, izvinite još jednom...
S poštovanjem
vaš Taksista
T o S m o M i . . .
Tko na ovom svijetu podnosi samoću
I hoda bez nade, snova, danju i noću?
Tko podnosi da bude žalostan, bijedan
I osjeća kao napušten nesretnik jedan?
Tko podnosi da nema bar svojeg druga
I tumara bezumno kao jednosmjerna pruga?
Tko podnosi da nema dragih prijatelja…
I bude praznog duha i bez pustih želja?
Tko podnosi da ga zaposjedne jad i tuga
I da mu put do cilja neprestano vijuga?
Tko podnosi da zbog banalne prepreke plače
I na svaku zapovijed kao sužanj skače?
Tko podnosi da ga umjesto uma, noge nose
I nada, snovi, osjećaji da mu se uvijek kose?
Taj nema nikakve šanse napustiti zlo na vrijeme
I skinuti sa sebe prošlost kao teško breme!
Svemirko 12. 08. 2008.
More.....
Šure: "Brate, 'oćeš te vodim na more?"
Ja: "'Oću, al' juče. Ti ja ličim na gejšu? Šta?"
Šure: "Stvarno dilejo, 'oćeš te vodim na more?"
Ja: "Jeste brate, pa posle da mi ga s oproštenjem zalivadiš straga. Kao vodio sam te na more za dž, a ni kod babe nema dž(abe), kao aj' se sad namesti, neće da boli i to. A?"
Šure: "Ma idem da vodim klince i taštu dole u stan, pa da mi praviš društvo, vraćamo se za dva, tri dana".
Ja: "Pa je l' Šuki ne ide!?"
On: "Si ti blesav il' me fircaš? Pa termin joj je za par dana, šta će, u Baošićima da se poradja, a?"
(Opet) Ja: "Što, piša te baš boli, dete će ti dobije montenegronsku sošku i ko će ko ti :))). Kad idemo?"
"Plan je sledeći: Obzirom da su ti klinci već kod mene, lepo savataš ženu i u subotu ujutru oko pola četri dodjete k' nami. Tvoji ostanu kod Nele da joj čuvaju strah, a ti, ostatak mojih i ja, palimo na more. Uz Božju pomoć ih odvezemo dole, problejimo dva, tri dana i brišemo nazad. Ok?"
"Šta reći, uzmi me za ženu, tvoja sam..."
Subota tri sata, jutarnja.
Zvoni jedan mobilni, posle par minuta zvoni drugi, posle par minuta zvoni treći, ustvari to je onaj prvi kog sam namontirao da se ponavlja na pet minuta.
Nekako ustajem.
Iz (odličnog) trećeg puta odustajem od namere da obučem ženine farmerke koje u prva dva uspevam da natučem jedva do iznad kolena.
Onda zauzimam pozu poznatiju kao "sabiranje".
To otprilike radim tako što sednem na ivicu kreveta, prekrstim ruke i oklembesim glavu (oči su pritom sve vreme zatvorene) i meditiram.
Psujem i sebe i Šureta i more, i more i Šureta i sebe.
Žena, već naviknuta na moje jutarnje egzibicije (čitaj, uzaludne pokušaje da se prizovem k svesti) leži i vrlo zainteresovano gleda koliko će mi ovog jutra potrebno da profunkcionišem.
Nekako se obukoh(smo), ranac u ruke i pravac 45. Blok.
Pored "buvljaka" me zaustavi saobraćajac.
"Dobro veče",
"Dobro veče".
"Dokumenta molim".
Dado' mu (ne, dadu mu, nego dado' mu).
"Je l' znate kol'ko ste vozili?"
"Pojma nemam".
"Šezdeset i sedam kilometara na sat".
"E jes', šezdeset šest kilometara i četr'es dva metra na sat. Pa je l' toliki deficit sa ovima što voze ko ludaci, pa ovih mojih sedam preko dozvoljenog na sat ne mogu da se tolerišu?"
Kratko se osmehnu pa reče:
"I to što kažeš, 'ajde briši".
E do klinca, nisam ni krenuo iz Beograda a ovi me već zaustavljaju.
Maler.
"Šabane, je l' silaziš?"
"E bato aj' se popni gore da pijemo kafu ovi moji još nisu poustajali".
"Popnem ja tebe na.... Pa što si mi rek'o da ustajem u tri i da žurim k'o ludak. Aj stavljaj, stavim ti ga baš".
Njegovih pola četri je bilo toliko precizno, da smo krenuli tek u pet.
To ti je valjda onih srpskih akademskih sat i po.
Onda je usledio dosadniji deo puta.
Ibarska magistrala, Pevac, Lipovačka šuma, Meljak, (Šuki zove da proveri dokle smo stigli) "4 vetra", Stepojevac, "piš" pauza na OMV-u, Ljig, (zove Šuki da proveri dokle smo stigli) Rudnik, Gornji Milanovac, u Preljini desno, (da proveri gde smo stigli Šuki zove) Čačak, prelepa Ovčar Banja, "piš" pauza, Požega, (Šuki) Užice, uzbrdo prema Čajetini, i pre iste desno ka Kremni (Šuki).
"Ne mogu da se setim ko mi je pričao da ovde ima fantastične jagnjetine", pokaza Šure na restoran "Pego" sa leve strane, odmah nakon "IMR-a" i onih silosa.
"Od ovih mojih jagnjetinu niko ne jede, da sad ne svraćamo džabe, nego ćemo u povratku da napravimo malu degustaciju :) ".
Nedugo zatim prodjosmo Kremnu i bi mi malo žao što ne svratismo do kuće Tarabića, eto čisto da zadovoljim znatiželju.
Onda je usledio deo lošeg puta - obilaznice oko nekog tunela koji kako mi Šure reče rade već pitaj Boga koliko dugo.
Posle par kilometara sa glavnog puta skrenusmo desno negde uzbrdo i ispred nas se ukazaše prelepe kućice od drveta (evo je Šuki ponovo).
"E, ovo je Mećavnik. Ovo ti je taj Kusturicin, ili Kusturičin kako već hoćeš Drvengrad".
Gledam i ne verujem.
Znači, čovek je stvarno genije.
Prvo sama ideja, da od ove nedodjije (ne bi bilo pristojno da kažem vukojebine) neko napravi jedno ovako lepo mesto, je genijalna.
Doduše "nedodjija" je jedan od najlepših predela Srbije, a samo naselje je smešteno na vrhu brda tako da pogled puca na sve četri strane sveta.
Zatim način na koji je sve to uradjeno počev od drvenih staza napravljenih od železničkih pragova, starovremenski gradjenih drvenih kuća, sadržaja koji se u tim istim kućama nudi (galerije, bioskop, bazen, poslastičarnica, restoran, prodavnica narodne radinosti itd.), prelepe crkvice uradjene od drveta i u drvetu, pa sve do organizacije gorske službe i više nego ljubaznog osoblja je genijalan.

Šure mi je bio tužan pa sam mu privremeno menjao Šuki...

Bioskop...

Kusturicina kuća...

Crkva...
Ne bih da rastežem sa daljim opisivanjem ovog prelepog mesta jer bi se to proteglo u nedogled.
Znači prošetali smo, klinci su u poslastičarnici...

...klopali kolače, jer im je već bilo i pomalo dosadno da šetaju obzirom da su ovde dolazili već nekoliko puta, ja sam za to vreme posetio crkvicu, još malo nahranio oči, i krenuli smo dalje.
Pred granicom sa Republikom Srpskom nam cura iz gorske službe naplati neku simboličnu ekološku taksu od 50 kinti za prolaz kroz Mokru Goru.
Na granici, ništa posebno, prodjosmo i našu i njihovu kontrolu neverovatno brzo.
Kako smo prešli u Republiku Srpsku tako je nešto ispod kola počelo da lupa k'o da se auspuh otkačio.
"E, do k.....", pomislih.
Šta ću, sagnem se ispod kola, pokušavam da vidim šta lupa, ali sve na svom mestu, ništa, s oproštenjem, ne visi.
Počešah se po glavi, ništa mi nije jasno.
Auto nov, "Oktavija" ni godinu dana stara.
Šure krete polako napred, a ovo i dalje melje.
Na scenu stupa gospodja tašta (lekar po struci), i konstatuje da čudan zvuk dolazi iz zadnjeg desnog točka.
"'De ti dizalica?"
"Na dnu gepeka"
"E, opet do k....."
Vadi sve napolje.
Bogu hvala pa nema puno stvari, jedva da nam je trebalo deset minuta sve da povadimo napolje.
Po redu, olabavih točkove, podigoh "Oktaviju", skinuh točak.
Gledam, sve je na svom mestu.
Češem se onim prljavim rukama ponovo po glavi, pokušavajući da shvatim šta "krlja".
Prepipavam inače vruć disk, i sasvim slučajno napipam kamenčić koji se zaglavio izmedju diska i njegove zaštitne obloge (!?).
Uopšte mi nije jasno kako je tu dospeo.
Iškaprkah ga jedva nekako, i čudnog, glupavog zvuka nestade.
Uz osmeh i ne mogu da vam opišem kakvo olakšanje namontirah sve na svoje mesto.
Bogu hvala pa nema puno stvari, jedva da nam je trebalo deset minuta sve da vratimo nazad.
Pravac more.
Višegrad, Ustiprača, enklava Goražde (tu je Šure usporio da ne omastimo tefter nekog revnosnog BiH federalca), Srbinje (ex Foča), Tjentište.
Prolazimo kroz mesto, spomen park nekoj davnoprošloj bitci iz nekih ne tako davnoprošlih vremena.
U gospodji tašti, a i nama dvojici, valjda od onog planinskog vazduha, proradi Yugonostalgija pa stadosmo da popijemo po fuka u obližnjem restoranu.
"Pomalo je tužno, kada ostariš..." se tiho čuje iz nekog malog radio uredjaja na šanku, i to mi se skroz uklapa u celokupni prizor.
Nekada je sve ovo bilo lepo uredjeno izletište, medjutim, talenat Balkanaca da sve razjebu (da prostite) je i ovde došao do izražaja.
Sadašnji vlasnik (ko god to bio) je pokušao da uz malo farbe, kreča i nove drvenarije bar malo vrati nekadašnji sjaj ovom odmaralištu, ali ne baš uspešno.
Ispod terase restorana se nazire zgrada (rekoše mi da je to nekakav bazen) u stanju blagog raspada.
Za vreme ovog kratkog kafe predaha, trudio sam se da ne gledam oronule zgrade već da uživam u prirodi koja je stvarno doživljaj za sebe.
Jebeš ga, što više misliš na to šta bi bilo kad bi bilo, i šta smo sve mogli samo da smo imali malo više pameti, to se više bedačiš, a ja krenuo na more i bole me baš za to šta bi bilo da je bilo.
Šuki ponovo zove.
Ne znam zašto al' stičem utisak kao da je i nismo ostavili u Beogradu, kao da je ovde sa nama :) .
Popismo fuka, i krenusmo dalje.
Opet neka obilaznica.
Jebo te, ne mogu da verujem da smo toliki slepci (govorim o svima nama sa ovih prostora) da ne možemo jedan najobičniji put da popravimo.
Srce ti ljubim, švajcarci probijaju tunel kroz Alpe, a ovi naši se natežu i slepače za malo asfalta, betona i jebem li ga čega već.
Idemo dalje prema Gacku.
Na svakom koraku se, po tome što je sve manje trave i drveća a sve više kamenčuga, vidi da se približavamo moru.
Gacko.
Nikad u životu ružniji grad nisam video.
Čoveče, pojma nemam kakvo im je ovo postrojenje u centru, ali u najmanju ruku izgleda kao nuklearka iz Simpsonovih.

Pretpostavljam da je u pitanju neka termoelektrana jer se oko nas prostire smrad identičan onom u Vreocima kod Lazarevca.
Prvo što mi je prošlo kroz glavu je kako ovi ljudi ovde uopšte i udišu ovaj žut vazduh.
Navika valjda, šta li.
Kako se približavamo Bileći, radar detektor sve dosadnije zvrči.
"Sistem alert, pa sistem alert", a radara nigde na vidiku.
Zašto zvrči to samo on zna, valjda detektuje signale vojnih radara, šte li.
A Bileća ništa posebno.
Krš k'o krš.
Jedino što popravlja inače loš utisak je jezero i lep restoran na obali istog.
U letu podnosimo Šukici izveštaj o stanju na putevima i nastavljamo dalje.
Dolazimo u Trebinje.
Prva asocijacija je "Trebinje, Trebinje kad me vidiš .... me", al' nikako da se setim reči koja nedostaje, i iz kog to filma beše.

Za razliku od Bileće i Gackog Trebinje je, za mene koji prvi put prolazim ovuda, iznenadjujuće lep grad.
Na stranu to što je veći, bogatiji u pogledu lokala, raznoraznih radnji, kafića, što ima prelepe od kamena zidane kuće, Trebinje ima neuporedivo više zelenila (tu prvenstveno mislim na drveće), a i čistiji je po svakom parametru.
Čak je i reka koja protiče kroz grad na prvi pogled čista, i dobar deo obale joj je od zidanog kamena.
Evo i sad mi je žao što ne prošetasmo malo kroz grad, ali je valjda sam osećaj da smo blizu mora i Baošića presudio da se ne zaustavljamo.
Na izlazu iz grada umesto desno ka Dubrovniku, odvojismo se levo ka Montenegru i Montenegronima.
Terbinjci su ga malo tu s oproštenjem uprskali jer im je izlaz iz grada u dužini od neka dva, tri kilometra širok taman toliko da jedva dva skutera mogu bezbedno da se mimoidju.
Onda sledi novi, četri trake široki put i tako sve do granice.
Šuki ne zove već dobrih petnaest minuta i počinje pomalo da me zabrinjava.
Na granici Republike Srpske nas nisu ni pogledali, već ljubazno mahnuli rukom da prodjemo dalje.
Dolazimo do Montenegronske granice.
Prvi put ulazim u materinu im.
Bez ljutnje, ali ako im je jezik maternji, pretpostavljam da im je i država materina.
U neka sretnija vremena, dok sam dolazio u onu našu Crnu Goru, nije bilo ni rampe ni carinika, a ni namrgodjene policije.
I mogu da vam kažem da se zbog toga nekako baš ružno osećam i žalim što sam uopšte i polazio ovamo.
Opet valjda neka nostalgija govori iz mene a nikako mržnja prema bilo kome ovde.
Na svim prelazima dosad smo prošli bez gužve, a ovde ćemo koliko vidim morati da čekamo.
Prilazi nam ljubazna devojka i traži deset evreja za kako reče "ekološku taksu".
Pade mi na pamet onaj vic "Zašto je Montenegro ekološka država?" koji vam neću ispričati da mi ne nakarikaju da širim nacionalnu mržnju.
"Je li lepotice", progovorih "a hoćemo li kad predjemo onu tamo rampu osetiti prijatan miris zelene jabuke ili ovih deset šarenih dadosmo 'nako, za džaba?"
Samo mi se blago osmehnula i dala nam "ekološku" nalepnicu.
Montenegronski policajac, mrkog pogleda, odvaja sa strane dva vozila bosanskih tablica jer nemaju nalepnicu "BiH".
Ozbiljan prekršaj, nema šta.
Ulaze mu u Montenegro bez oznake sopstvene države na zadnjem delu vozila, eeej.
Po njegovom pogledu bih rekao, prekršaj čak i u rangu sa švercom oružja ili opojnih droga.
Dok čekamo da im član po član objasni težinu njihovog propusta i da im "uzme meru", izadjoh iz kola i iz gepeka uzeh laptop da prebacim neke slike sa "Canon-a".
Vraćam se u kola, prebacujem slike, gospodin revnosni u "monteniger stajl" noga pred nogu, prilazi Šuretu, uzima pasoše i zagleda ih k'o ono klinci kad zagledaju "stikere".
K'o velim, možda mu se neka naša soška svidi pa da je džoramo sa nekom njegovom.
"Je li sve u redu?"
"Trebalo bi da jeste", odgovori Šure.
"Nalepnice?"
"Imamo".
"A što ti ovaj nije vezan"
"Pa sad je, dok ste kontrolisali onu dvojicu, izlazio napolje da uzme laptop da prebaci neke slike", brani me Šure.
Sagnu se prema meni i reče:
"Kazna vi je trides' evra".
"Ha, ha, ha, ma 'de brate trideset. Odakle mi. Pa naopako da me okreneš može eventualno oko ili zub da mi ispadnu. Ja tri'es evra nisam vid'o ni na televiziji", i baš se onako od srca nasmejem.
"E... A kako si krenuo na more bez para?"
"Kakvo bre moje more bato. Idem šuraku da pravim društvo, klince i taštu da ostavimo dole i brišemo nazad u Srbiju. On mi je ova dva dana glavni sponzor".
"Onda će on platit".
"On ti ne može nikako "platit" jer nije on napravio prekršaj nego ja. Nego il' me hapsi pa da odležim tih tri'es evra il' nas puštaj vidi kolk'a ti je kolona iza nas, a ja ću da ti zauzvrat ispričam jedan dobar vic".
"E, udri. Ako ti je dobar pustit ću vas".
"Pita Montenegronac Srbina:
"Je li mrčo, dje ćeš ovog ljeta na more?"
"U Tursku", odgovara mu Srbin.
"E !? A što jadan?"
"Prvo, jeftiniji su od vas, drugo ljubazniji su od vas, a treće duže smo sa njima bili u zajednici nego sa vama".
Revnosni se ni nasmejao nije, samo pruži pasoše i reče:
"Dobar ti je taj. 'Ajd idite, i veži se. Nijesu ti odje svi 'vako ljubazni ka je"
Do klinca, ako si ti ljubazan kakvi li su "ojde" onda ostali, pomislim, a Šure udari po gasu da ne lanem još nešto glupo pa da me stvarno i 'apse i mlate.
"Jesi lud konju jedan, mislio sam da će da nas zajebava do večeras".
"Pa šta imaš ti sa njim? Kunem ti se ne bi' mu iz principa dao trideset evra taman ležao mesec dana u zatvoru. Da nisam celim putem bio vezan, pa u redu, ovako da mi na pravdi Boga uzme pare, e neće".
Naplatna rampa.
Uzeše nam tri evra za putarinu.
A ja nešto razmišljam, dadosmo deset evra za čist vazduh, tri evra za putarinu, koliko li će tek vodu, obzirom da su u deficitu sa istom, da nam naplate ?
Zove Šuki, a Šure joj raportira dogadjaje sa granice.
Idemo kroz Montenegro.
Miris zelene jabuke se još uvek nigde ne oseća, ali ja i dalje strpljivo čekam.
Prolazimo kroz prelepe predele.
Krš levo, krš desno, žbun levo, žbun desno, krš levo, krš desno, nigde drveta.
Milina jedna za pogledati, mislim ko voli krš i zmije i kamen i od sunca sprženu travu.
Scena k'o iz filma "Pobešnjeli Makso".

Nedugo zatim, ispred nas se ukaza more.
E, to je totalno druga priča.
Koliko god mi onaj krš bio ružan, toliko me more uvek ostavi bez daha.
Prosto ne znam šta mi je toliko privlačno i magično u svom ovom plavetnilu.
Prostranstvo pretpostavljam, a verovatno i podsvesna želja za nepoznatim i avanturom.
Doduše prvi put posle ne znam koliko vremena sam u poziciji da me neko drugi vozi i da opušteno razgledam okolinu, pa je valjda i zbog toga celokupan utisak još jači.
Serpentine, ulazimo u Meljine,

kružni tok levo, Šuki zove, Zelenika, Kumbor, Djenovići i najzad Baošići.
Skrećemo sa magistrale desno prema moru.
Ne znam, nisam baš impresioniran onim što vidim.
Mislim, more je tu, ali mi nekako nedostaje širina i onaj dobropoznati pogled na pučinu.
Ovde toga nema jer je preko puta Baošića brdo, i naselje (Krašići mislim) tako da imam utisak kao da sam na nekom malo većem jezeru, jebi ga.
Provukosmo se nekako kroz preuzane ulice, i Šure uparkira auto u dvorište zgrade uz puno muke jer je vlasnik susednog placa stavio neki "da komšiji crkne krava" stubić u "svoje" (jebalo ga to njegovo "svoje") od koga niko normalno ne može da se okrene i uparkira.
Mislio sam, bre, da su primorci emancipovaniji od ovih naših okolobeogradskih strndžova, ali sam očigledno pogrešio.
Strndžov je strndžov i to ti je.
Elem, nismo se ni raspakovali, već pravolinijski otišli u prodavnicu.
Mogu da vam kažem da su cene manje više iste k'o u Beogradu, pa mi prosto nije jasno da li su oni pojeftinili u odnosu na nas, ili smo mi poskupeli u odnosu na (logično) njih.
Šuki je zvala.
Postajem dosadan sa Šuki, i to više neću da spominjem, nego vi posle svaka tri, četri pročitana reda, blago meni, ubacite po jedno "Šuki je zvala".
Krkali smo ko da nam je, daleko bilo poslednje, a onda smo Šure i ja šetnjom pokušali da potrošimo višak kalorija.
Jedino što smo potrošili bilo je nešto evrića u obližnjem kafiću "Zippo".
"One man band" lik je "lenjim glasom" nevešto pokušavao da skine već pomalo stereotipne zvuke Georgijeva, Saše Kovačevića, Ćetkovića i sličnih im, pa je možda i to bio razlog što je slobodnih mesta u "Zippo-u" bilo na pretek.
Pamtim neke "morske dane" kada si preko dana morao da rezervišeš mesto u kafiću ili restoranu, ili da dodješ ranije i zauzmeš mesto ako nećeš da stojiš celo veče.
Sad, ili su se vremena promenila pa se više ne ide po kafićima i restoranima, što je malo verovatno, ili ima previše kafića i restorana, što je takodje malo verovatno, ili jednostavno Montenegro nema onoliko turista koliko ih je imala Crna Gora.
Ne znam.
Ustvari znam, samo neću da kažem.
Šuki je zvala, dnevni izveštaj je podnešen.
Otišli smo na spavanje.
Prc, nema ništa od spavanja.
Ispod same terase stana večeras otvaraju nov kafić i gostuje im neki "Cvaj men bend".
Trs, trs, bam, tras, trs, trs, bam, tras i tako sve do jedan po ponoći.
U jedan prestaše.
Zaspasmo.
Jutro.
Plaža, i na plaži ja.
Beo za opkladu.
"Bele noge a prsti k'o diirkeee", došlo mi da zapevam, al' neću da brukam Šureta.
Gledam onu vodu i zatrčao bi' se k'o nekad al' me stra' presećiće me, pa se polako ušunjah u istu.
Ostarilo se, prijatelji, ostarilo.
Prošlo je ravno osam godina otkako nisam bio na moru.
Taksista, gospodin čovek, pun para rekli bi neki, a ja opet jednostavno kažem: "Prošlo je osam godina otkako nisam bio na moru".

(Plaža i na plaži snajka)
Voda k'o voda.
Slana i posle par minuta prijatno topla ali dosta prljavija nego na otvorenom moru.
"Zašto?", pitam Šureta dok iz usta izbacujem vodu u vidu fontane, a on mi uz osmeh odgovara:
"Je l' vidiš ova naselja oko Boke i ove kuće u njima?"
"Vidim".
"A je l' ih ima onako podosta?"
"Pa, ima".
"A šta misliš gde završava sadržaj njihovih WC šolja", reče opet uz osmeh.
Bljak.
Da sam gadljiv, verovatno bih bljuvao, ovako sam se i ja kiselo osmehnuo jer mi je to jedino i preostalo.
Onda sam otišao pod tuš, ali uz savet da ne pijem vodu jer je tehnička i nije za piće k'o ona naša, savska.
Kad rekoh savska, u Adi Romanliji se (zbog prljave vode rekao bih) nisam kupao još od detinjstva, medjutim u poredjenju sa ovom barom, Ada je k'o planinski potok.
Ostatak dana smo blejali naokolo po Baošićima, i baškarili se na terasi stana, koja je jedina ostavila pozitivan utisak na mene.

Pogled na more, stalno prisutni povetarac i to što je skrivena od sunca te prosto teraju da je ne napuštaš bez preke potrebe.

Ova jahta, verovatno vlasništvo nekog Rusa, je projezdila "pored nas", čisto da nam udari čežnju.
Nikad veću jahtu u životu nisam video...
Pivo remi, jamb, pivo, jamb, remi i tako do uveče.
Veče.
Šure ode u "Ribarsku zadrugu" da se nadje sa nekim prijateljima, a ja pravac na plažu.
Odavno imam taj neki blesavi trip da kad sam na moru uveče sedim na plaži i bar sat vremena blejim u nebo.
Nekada, keve mi moje, u nekim sada već davnim morskim noćima, znao sam da ostavim jednu curu (letnju šemu) u jednom, a drugu (balavac, šta ćeš) u drugom kafiću i da odem na plažu da odblejim tih sat vremena u samoći.
To mi je bio (mislim na blejanje) i još uvek je najbolji način da se kompletno "resetujem".
Da, nisam vam rekao, totalno sam se razočarao u plaže.
To što valja, zauzeli su lokalni privatnici sa ležaljkama koje naplaćuju ne znam koliko i baš me zabole, a ovo ostalo je sve nešto usko da ne možeš pošteno ni peškir da staviš.
Zbog nemogućnosti da se na tako malom prostoru "resetujem", odšetah do mola i sedoh na sredinu istog pored onog čeličnog klinca za koji se vezuju brodovi (pojma nemam kako se zove, stoga ću ga zvati jednostavno "klinac").
Noć je bila topla i vedra.
"Zvezde padalice" su se maltene nizale jedna za drugom i prosto mi nije jasno kako u Beogradu nikada ni jednu da vidim.
Uživam.
Posle nekih pola sata na desetak metara od mene, na susedni "klinac" seda korpulentnija gospodja-djica srednjih godina.
U mraku sam i ne vidi me.
Čujem je kako kašlje, okrećem glavu ka njoj i vidim kako se malko pridiže sa "klinca".
Kašalj, ma koliko se trudila, nije uspeo da nadjača koncert za trubu u b-moll-u koji je dopirao iz pravca njene zadnjice.
Ma, kakav koncert za trubu, ovo više zvuči kao rika ranjenog grizlija.
"Čoveče, kako je krenula otprdeće celu Betovenovu devetu", pomislim i počnem da se kao nenormalan smejem.
Znači, skoro se nisam tako smejao, a ona je opušteno pogledala ka meni, verovatno shvativši da nije sama, a onda se još opuštenije okrenula na drugu stranu.
E, pokvari mi i idilu i blejanje u zvezde, ali neka, nije mi žao.
Malo mi je bilo neprijatno što sam se onoliko smejao kada sam posle par minuta krenuo u "Zippo" i prošao kraj nje, ali njeno meditiranje na "klincu" i blaženi osmeh ništa, pa ni ja, nije moglo poremetiti.
Posle par popijenih pića i prijatnog razgovora sa ljubaznom konobaricom, mladom , simpatičnom "gastarbajterkom" iz Smedereva, prošetasmo obalom (ne "gastarbajterka" i ja, nego Šure i ja da ne bude zabune) skoro do Bijele, pa nazad do Djenovića.
"Je li bato, je l' ovde svake godine ovako pusto? Pogledaj bre ovu poslastičarnicu. Prazna, nikoga ni na terasi nema", rekoh.
"Ne znam, nikad nije bilo ovako. Prošlih godina je šetalište bilo puno. Stvarno ne znam o čemu se radi", odgovori Šure.
Ja bih po logici stvari, zbog praznih lokala trebao da likujem iz "tražili ste eto vam" razloga, ali obzirom da znam, ustvari sećam se da je za SCG zajednicu Herceg Novi glasao ZA, nekako mi je ovih meštana žao.
Sa druge strane, isto tako znam da su meštani iz drugih delova priobalnog pojasa (Tivat, Kotor, Budva, Bar i naravno Ulcinj) glasali za samostalnu državu, tako da se nadam da će im sezona podbaciti kao nikada dosad.

(Pogled na, ne baš tako punu, plažu sa terase "Zippo-a")
Ne, ne mešam babe i žabe, kako to verovatno neki od vas misle, nego jednostavno i krajnje ljudski osećam da su me Montenegrini izdali i da treba da ih stigne zasluženi bojkot.
Besan sam bre, i evo iz ove sad pozicije kažem, da me Šure nije vodio dole, da mu pravim društvo, nikad im ne bi' otiš'o.
Z' inat.
Ovo govorim kao neko ko dobro zna i ko je Njegoš, i zna sve bitke nekada bratskih naroda i neko ko zna da mu je Sandžačka vojska kraljevine Crne Gore na čelu sa serdar Jankom Vukotićem na Mojkovcu spasila pradedove i kompletnu srpsku vojsku u povlačenju ka Krfu, i neko ko i danas voli Crnogorce, a Montenegrine stavi baš na mesto namenjeno za staviti ih.
Ovo isto govorim i kao neko čiji su roditelji odvajali para i para za obnovu zemljotresom porušene Crne Gore, i nisu žalili ni dinara iako nikakve privilegije prilikom letovanja kao donatori nisu imali, ni oni, a ni hiljade ostalih iz Srbije.
Ovo isto govorim kao neko ko je svestan koliko medju Montenegrinima ima onih koji su fakultete završavali po Beogradu i imali sve privilegije nauštrb studenata iz Srbije.
Ovo govorim kao neko kome su na granici uzeli deset evra (ne lično meni nego Šuretu) za čist Montenegronski vazduh sa mirisom zelene jabuke koga ni u najavi nije bilo, i besan sam bre što i mi njima na ulasku u Srbiju ne naplaćujemo neku, pa recimo, seksološku taksu kad nas već fircaju ovako glupave, da nas bar ne fircaju za džabe.
Srce ti ljubim, kako me nostalgija otera u digresiju.
Izvinjavam se, nadam se da se neće ponoviti.
Znači, posle šetnje otišli smo na spavanje.
U nedostatku prostora, i da se ne bi' ponovo kočio po foteljama, pomalo nevoljno prihvatih ideju da sa Šuretom spavam na bračnom krevetu.
Šta ga znam, ceo dan oči pogubih na plaži gledajući neke fine, preplanule gospodjice kako se protežu po plaži, pa me strah da se ne zaigram u snu i da ga nadjačam, daleko bilo.
Možda bi mu se i svidelo, pa kako da ga se posle otresem.
S druge strane, i ja sam se dobro pripremio, i za svaki slučaj preko boskerica obuk'o bermude, i vez'o "mrtvi" čvor.
Jutro.
Čvor još uvek stoji na mestu.
Kakvo olakšanje.
Šure spava, a ja ga blago dva tri puta pljesnuh po zadnjici, taman da ga probudim.
"Ih, kako bi te slavili u Zabeli. Najlepša bi im devojčica bio, ha,ha,ha".
"Jezik pregriz'o životinjo jedna. Šta me budiš?", progovori kroz poluzatvorene oči.
"Izvini brate, tako sam navik'o sa ženom, pa kad si je već noćas menjao, što ne bi i ujutru, ha,ha"...
Posle popijene kafe, odosmo u prodavnicu da klincima i gospodji tašti kupimo zalihe vode i ostalih potrepština, da ne tegle sami.
Deset sati, pozdravismo se sa svima, i pravac kući.
Baošići, Djenovići, Kumbor, Zelenika, Meljine, serpentine.
Na jednom od ispusta na serpentinama,kod neke betonjerke, Šure na par trenutaka zaustavi auto da napravim par snimaka zaliva i da se pozdravim sa plavetnilom.

Nastavismo dalje.
Aj ponovo tri evrića za putarinu, pa na granicu.

Ispred nas svega dva automobila, tako da nismo baš dugo čekali, a sa suprotne strane katastrofa.
Lenjivac premaskiran u uniformu montenegronskog policajca sedi u hladu preko puta kućice, vozila mu polako prilaze, on im uzima dokumenta i bleji u njih pokušavajuću da izgleda ozbiljno i profesionalno..
Eeej ozbiljna je to država.
Ekološko - demokratski - proevropska.
Nije zajebancija.
Da ga pita čovek: "Dobro magarče, 'ajde časti ti (ahaa), kaži šta to gledaš", ne bi znao da odgovori.
Razumeo bih svu tu zajebanciju da su za ovaj tvoj Montenegro potrebne vize pa da to gledaš, ili da proveravaš podatke preko bilo kakvog sistema, ili bar da kontrolišeš prtljažnike (kakvi prtljažnici, ne bi taj odvojio zadnjicu od stolice ni pod pretnjom oružjem), ovako ne razumem.
Zajebavaš narod koji (doduše u sve manjem broju) dolazi da svoj novac troši u tvojoj državi.
Novac od koga ti lenjivče (žali Bože) primaš platu.
Izlazimo iz Montenegra.
"Brate ja ovo moram da slikam", rekoh Šuretu i izvadih fotoaparat.
Posle dve fotografije (negde od sredine kolone) počeh da snimam jer jedino tako mogu da objektivno zabeležim ovu sprdačinu.

Nisam uspeo da postavim video ovde, a koga interesuje snimak nek skokne do:
www.youtube.com/watch
Snimih kolonu do kraja, a Šure crče od smeha što se toliko nerviram i psujem.
Ništa, putujemo dalje.

Trebinje, Bileća, Gacko, Tjentište, Srbinje redjaju se mesta jedno za drugim.
Nivo kafe u krvi se smanjio na već pomalo problematičan nivo, pa zverasmo okolo u nadi da ćemo naći pristojnu kafanu.
Sada smo već u Federaciji BiH.
Šure vozi na granici dozvoljenog.
Ulazimo u Osanicu.
Ono sranje (da me izvinite) od radar detektora ćuti, ali Šure na vreme spazi radar fiksiran na postolju pored patrolnih kola pa prikoči.
Kratko ošišani "Federalac" mahnu glavom levo desno, k'o da kaže ovaj put ste se provukli.
Kroz otvoren prozor, po navici i ne razmišljajući, izbacujem ruku sa tri visoko uzdignuta prsta u nameri da pozdravim i bez trunke namere da provociram.
Pandurka, koja je u vreme kad smo naišli sedela na mestu vozača, je očigledno to "snimila" i kao oparena ustade sa sedišta (valjda u nameri da nas zaustavi).
Na sreću, zakasnila je jer u tom momentu prošišasmo pored njih.
Sa leve strane na jednoj od kuća velikim slovima neko je napisao:
"Teci Drino, teci i pričaj..."
'Leba ti ljubim, ko zna koliko ih je ovde pobijeno i pušteno niz Drinu, a ja ih još jebavam sa tri prsta.
Pa ne, da su nas zaustavili, 'ajd što bi nas tukli k'o volove, nego bi nas i fircali pride.
Ne bi bilo šanse da dokažem da nisam provocirao, nego da sam po navici pozdravio.
"Ti bre nisi normalan, konju jedan", reče Šure.
"Ma boli te dupe", uskurčio se kao ja, "ne staješ do Srbije, ili bar Republike Srpske, a posle kom opanci, kom obojci, ha,ha,ha".
"Jebi se bre baš".
"Šalim se bre brate, uopšte nisam imao nameru da provociram. Zablesavio sam se".
"Ma jeste, da te ne znam još bi ti i poverovao".
Čoveče, ni on mi nije verovao da nisam namerno, šta bih tek od plavaca mogao da očekujem.
U Ustiprači (to je već Republika Srpska) stadosmo da popijemo kafu.
Kaže meni onaj moj buzdovan od Šureta:
"Mogli smo i u Goraždu da kafenišemo, nego se ti nešto ustežeš k'o strina".
"Vidi, ne radi se tu o tome da l' sam strina ili ne. Znaš, mnogo mi se više svidja kada pijem kafu i ne razmišljam da li mi je neko u najboljem slučaju pljunuo u istu, a da ti ne pričam o varijacijama na temu, recimo ricinusu i koječemu drugom. Ovde sam medju svojima pa o tome i ne razmišljam".
Popismo kafu i hajd' dalje.
Višegrad.
 |