Tuesday
- Kronika o našem Malom mistu (M. Smoje) - odlomak
Jenega dana iša moj Zorzi u grad, a ja ostala sama.I, kako me bog stvorija mirnu i povučenu, sunce u more, ja u kuću. Četr' prsta krakuna na vrata, i spavan mirno.
Kad u niko doba noći, eto ti niko čeljade kroz otvorenu ponistru.
Uliza, muči, stoji. Muči on, mučin ja.
I počeja se on svučivat, najprin jaketu, košuju,pa gaće.
Muči on, mučin i ja.
Tuče meni po glavi ča je on doša. Ja san žena svon mistu, ne dan mu reta.
I zamislite, perfinje skinija klobuk s glave. I di će on ven meni u posteju. Ma ja se ne dan, držin se duro, ni riči da progovorim.
Mučin ja, muči on.
Ćutin ja ruku na kolino, ča je ovo, bože moj, mislin ja, ali mučin...
Tiska se on uza me, sve me lagodi, golica, gori doli, gori doli, a ja mislin u se :
- Neš ti od mene rič čut, merlo, muzuviru jedan. Na lipi si se indiric namirija, nisan ti ja od oni....
Svu me izmiša, pritiska, bože sačuvaj ča je učinija od mene, svu me ruvina.
Ali mučin ja, muči on, nije od mene besidu izvuka..
I mislin ja u se:
- Muzuviru, to ti je sve ča znaš?
I poslin jedne ure zdiga se on bez riči, obučije mudante, košuju, jaketu i pojde ća.
Ja, evo, judi, ni danas ne znan ča je on od mene tija.
|