Tuesday
- Surf na Crvenom talasu (A. Đuričić) - odlomci
Tako to ide: najpre nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najpre malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primetiš kada si postao drugi čovek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki deo tebe, nežan i osetljiv, nestao zauvek. Kad jednom pomeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala, što nije nimalo prijatno.
(...)
Mnogi ljudi smatraju da je najbitnije kakav je čovek u suštini, ali to nije tačno. Bitno je ono što je na površini, ono što se pokazuje. Sve dok niko ne bude znao kakve se poganosti skrivaju u vašoj duši, bićete savršeno društveno podobni. Jer, svi smo mi životinje u suštini, samo smo lepo naučili da nosimo gaće. A ako neko skine te gaće i kaže „Eto, to sam ja!“, gori od njega će razrogačiti oči i nazvati ga budalom. A to nije fer. Život nije fer.
(...)
Vreme samo prolazi, i taman kada misliš da si nešto postigao, da nešto imaš, tada se nešto promeni. I onda više nemaš ništa, ili ti treba nešto drugo, nešto više, ono što imaš više ti nije dovoljno i zbog toga ničemu i ne vredi, i moraš sve iz početka. Ostaju samo uspomene, i misliš, one su najvrednije, ali vreme prolazi, a život te ne ceni zbog tvojih dragocenih uspomena koje ćeš, pre ili kasnije, odneti sa sobom u zaborav.
(...)
Odrastanje je lov u mutnoj i dubokoj vodi. Sve što se u mladosti ne izvuče, jednog dana će već samo isplivati na površinu, ali kao truo i smrdljiv leš.
|