Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim poljima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih sjenki. U vodenici drijema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sjedi njegov debeli mačak, i on takođe drijema.

– Djeda Trišo – javi se mačak, pospan i lijen – djeda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.

– Miša, kakvog miša, rođeni? – začudi se djeda. – Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvijek spavaš... Neću, lovi sam!

– Onda mi ispeci pogaču.

– Neću ni to.

– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živjeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti... Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vrjedniji.

– I baš nećeš da mi pečeš pogaču?

– Neću; ko bi lijenčinu uvijek hranio. Idi pa lovi.

– Dobro, djeda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac, ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.

A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.

– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odleti ispod tiha zelena svoda.

– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk – obradova se mačak i oholo podiže brk. – Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici smišljao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družinu.

– Hajduci? Pa gdje će biti hajduci ako ne ovdje – usliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mjesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?

– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?

– Psima? Šta govoriš! Nema ljućih neprijatelja nego što smo mi i psi.

– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Vidjećemo koliko vrijediš.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vjetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se sjeti djeda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.

Kad se prva sova diže i nečujno poleti ispod grana jazavci krenuše u krađu. Mačak se sjeti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao djeda, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

– Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?

– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu noć.

– Tvoj drug! – prestraši se jazavac. – A, zato li se tebi oči sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi ćemo za tobom.

Ali tek što zađoše u njive i počeše da šušte lomeći suve stabljike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od str­aha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade krupna čupava psina bijesno lomeći kukuruz. Bježeći pred njim kao slijep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrča do vodenice i zagrebe uz brvna pod krov.

– Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trišo!

– Ko je to? – ču se iznutra starčev glas.

– Ja, tvoj mačak.

– Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.

– Otvaraj, premili djeda. Pusti me samo unutra, nikad mi više hajdučija neće pasti na um. Provrijedniću se, poloviću sve miševe... Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovoljen, čiča Triša otvori vrata, otjera psa i pusti mačka unutra.

I mačak je zaista održao svoju riječ. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

BRANKO ĆOPIĆ

Mačak djeda Triše vodeničara, onaj isti mačak koji je negda čak u hajduke išao, iziđe jednog sunčanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na suncu koliko je god dug i još nešto malo više i stade zadovoljno da prede.

– Frrr-mrrr, izgleda da ovo sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo od njega. Sjetiću ga se čim ulovim prvog vrapca.

U to vrijeme djeda Triša je baš spavao u vodenici odmarajući se poslije ručka, kad jedan oprezan miš iziđe iz rupe, pretrča preko djedinog lica i ponovo šmugnu u rupu. Djeda se uplašen trže iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade da grdi i da zove mačka:

– Hej, gdje si, lijenčino, lopove, vucibatino, izdajico, čmavalo?!...

– Koga to izvoljevate zvati, uvaženi druže u nevolji? – javi se ispred vodenice mačak praveći se nevješt.

– Koga? Ti još pitaš koga, hajdučka sorto. Naravno da zovem tebe.

– Gle, gle, ko bi to rekao – tobože se začudi mačak.

– A ja odovud čujem da si uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: možda čovjek zove stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena.

– Ah, ah, još se rugaš, stari ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a miševi mi pored toga usred bijela dana trče preko lica.

– Zaista, bezobrazluk dostojan samo jednog miša – mudro zaključi mačak. – Ali, dragi djeda, baš u to vrijeme kad je taj mišji inženjer pravio put preko vašeg lica, ja sam bio zauzet jednim vrlo važnim poslom.

– Kakvim poslom? – začudi se djeda i podiže obrve čak do svoje kape.

– Preo sam.

– Aha, trista mu žabljih dlaka i dvjesta magarećih rogova, zar je tvoje predenje uopšte ikakav posao? – grdno se začudi djeda i izbeči oči.

– Oho-ho, vi još sumnjate u to – ljutnu se mačak. – A, na priliku, zašto ne bi valjala moja pređa? Nisam ni ja valjda mačji kašalj.

– Pa šta predeš, de, da čujem? – uozbilji se djeda.

– Pa... najprije ću da opredem mrežu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji ću objesiti psa koji me je lani jurio oko vodenice, a onda ću oplesti jedne čarape i prodaću ih tebi za pečenu ševu.

– Gle, on se meni još ruga! – dreknu djeda i zgrabi metlu. – Čekaj samo, sad ću ja tebi da pokažem.

Mačak hitro skoči i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok.

– E, nećemo tako, djeda, ne dam se ja tući. Ta i ja sam valjda neki slobodan građanin, iako mi nigdje nije zapisano ime, prezime i datum rođenja. Kad već hoćeš da me biješ, odoh ja brate, u svijet.

I djeda Triša, sav crven od ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se već kod prvih grana omače i bućnu u plitku vodu, a mačak, videći da nema šale, skoči s vrbe i strugnu preko polja.

Dok je mačak bježao kroz kukuruz, djeda-Triša, sav mokar, izvuče se iz potoka, pronađe u vodenici veliki komad ugljena i na širokim bijelim brvnima vodenice, pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas:

"Ja dolje potpisani djeda-Triša, vodeničar, ovim se odričem za sva vremena svog dugogodišnjeg druga mačka, jer je dotični lijenčina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s vrbe u potok. Dugove koje moj bivši mačak bude napravio ne priznajem, naročito one u slanini i siru, štete koje nanese ne plaćam, i u slučaju da dotičnu ličnost negdje uhvatim, premlatiću je kao mačku.

Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Triša, vodeničar s.r."

Dok je to srditi djeda pisao, mačak već bijaše stigao do prve seoske kuće. Na pragu ga dočeka domaćica, starica oštrih očiju i kukasta nosa, po zanimanju vračara. Mačak pred njom ušilji brkove i slatko se nasmiješi rastežući usta od uva do uva.

– He, he, dobar dan, medena bakice. Imate li možda kakva posla za jednog nezaposlenog mačka? Imam odlične svjedodžbe i preporuke od svojih dosadašnjih gazda, ali ih sa sobom ne nosim iz prevelike skromnosti.

– Oh, rođeni moj, baš si dobrodošao. Osijediše me ovi prokleti miševi.

– A ovaj, bakice, mogu li dobiti unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godišnje plate? I ako je moguće da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine – zamoli je mačak.

– Pa, može, može, zašto ne? – pristade baba i donese mu dobar komad slanine. – Eto, pa sad lovi po kući miševe, a ja odoh do susjetke.

Čim vračara iziđe, mačak pojede čitav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da zaboravi i na miševe i na svoje obećanje, pa se savi pored ognjišta i ubrzo zaspa.

Dugo je tako mačak spavao, sve dok ga ne probudi škripa avlijskih vratnica. Mačak načulji uši i začu kako neko pita njegovu babu:

– Hej, stara, šta će ti toliki kolac?

– Dobila sam novog mačka, pa ako ne bude vrijedan, ubiću ga ovim kocem kao što sam ubila i onoga starog – odvrati baba.

Kad to razumjede mačak, prođe ga jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa čim je baba otvorila vrata, on šmugnu pored nje napolje i stade da bježi prema kukuruzu.

– Hej, hej, držite lopova, držite prevaranta! – zakrešta vračara i s uzdignutim kocem jurnu za njim ne bi li ga dostigla, ali je mačak jurio skoro kao kakav zec i začas iščeznu u kukuruzu. Tu provede noć usamljen i pun straha, a ujutro, kad se baš odlučivao da pođe čijoj drugoj kući, začu na seoskom raskršću lupu doboša i viku dobošara:

– Narode, čujte i počujte, u selu se pojavio opasan mačak varalica. Našoj dobroj vračari uzeo je na ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotičnog prevaranta uhvati, neka ga preda opštinskim vlastima. Preporučuje se svima da preko čitavog dana i noći puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj mačjoj varalici što prije ušlo u trag.

Kad siroti mačak razumjede taj oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili šesnaest puta, pa što je hitrije mogao strugnu prema djeda-Trišinoj vodenici. Ali kad stiže pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Trišin oglas, on pretrnu od glave do pete.

– Kud ću sad, žalosna mi majka?

Sjedio je dugo pred zatvorenim vratima ne usuđujući se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na pragu, mačak pokajnički obori brkove.

– Rođeni moj djedice, primi me natrag. Biću poslušniji i mekši od zečjeg repa.

– Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? – tobož se uozbilji djeda.

– Ah, ah, kako da ne poznaješ? – reče mačak skoro kroz suze. – Ja sam tvoj mačak.

– Moj mačak? Ja sam samohran i nemam baš nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavještaću miševima, jer sam ih mnogo zavolio.

– Šta, miševima, trista mu jegulja! – gnjevno frknu mačak. – Pusti me, pusti me samo, molim te, da ih ja pitam, čiju su mi ljubav preoteli.

Na te riječi djeda se više nije mogao da uzdrži, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog mačka.

– Hajd, hajd, gade jedan, praštam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro drži: odsjeći ću ti brkove, ako me samo rasrdiš.

– Baš je prava istina da si ti najbolji čovjek pod nebeskom kapom – pokajnički priznade mačak ulazeći u vodenicu.

BRANKO ĆOPIĆ