Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim poljima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih sjenki. U vodenici drijema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sjedi njegov debeli mačak, i on takođe drijema.

– Djeda Trišo – javi se mačak, pospan i lijen – djeda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.

– Miša, kakvog miša, rođeni? – začudi se djeda. – Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvijek spavaš... Neću, lovi sam!

– Onda mi ispeci pogaču.

– Neću ni to.

– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živjeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti... Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vrjedniji.

– I baš nećeš da mi pečeš pogaču?

– Neću; ko bi lijenčinu uvijek hranio. Idi pa lovi.

– Dobro, djeda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac, ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.

A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.

– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odleti ispod tiha zelena svoda.

– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk – obradova se mačak i oholo podiže brk. – Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici smišljao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družinu.

– Hajduci? Pa gdje će biti hajduci ako ne ovdje – usliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mjesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?

– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?

– Psima? Šta govoriš! Nema ljućih neprijatelja nego što smo mi i psi.

– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Vidjećemo koliko vrijediš.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vjetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se sjeti djeda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.

Kad se prva sova diže i nečujno poleti ispod grana jazavci krenuše u krađu. Mačak se sjeti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao djeda, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

– Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?

– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu noć.

– Tvoj drug! – prestraši se jazavac. – A, zato li se tebi oči sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi ćemo za tobom.

Ali tek što zađoše u njive i počeše da šušte lomeći suve stabljike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od str­aha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade krupna čupava psina bijesno lomeći kukuruz. Bježeći pred njim kao slijep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrča do vodenice i zagrebe uz brvna pod krov.

– Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trišo!

– Ko je to? – ču se iznutra starčev glas.

– Ja, tvoj mačak.

– Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.

– Otvaraj, premili djeda. Pusti me samo unutra, nikad mi više hajdučija neće pasti na um. Provrijedniću se, poloviću sve miševe... Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovoljen, čiča Triša otvori vrata, otjera psa i pusti mačka unutra.

I mačak je zaista održao svoju riječ. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

BRANKO ĆOPIĆ

Mačak djeda Triše vodeničara, onaj isti mačak koji je negda čak u hajduke išao, iziđe jednog sunčanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na suncu koliko je god dug i još nešto malo više i stade zadovoljno da prede.

– Frrr-mrrr, izgleda da ovo sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo od njega. Sjetiću ga se čim ulovim prvog vrapca.

U to vrijeme djeda Triša je baš spavao u vodenici odmarajući se poslije ručka, kad jedan oprezan miš iziđe iz rupe, pretrča preko djedinog lica i ponovo šmugnu u rupu. Djeda se uplašen trže iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade da grdi i da zove mačka:

– Hej, gdje si, lijenčino, lopove, vucibatino, izdajico, čmavalo?!...

– Koga to izvoljevate zvati, uvaženi druže u nevolji? – javi se ispred vodenice mačak praveći se nevješt.

– Koga? Ti još pitaš koga, hajdučka sorto. Naravno da zovem tebe.

– Gle, gle, ko bi to rekao – tobože se začudi mačak.

– A ja odovud čujem da si uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: možda čovjek zove stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena.

– Ah, ah, još se rugaš, stari ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a miševi mi pored toga usred bijela dana trče preko lica.

– Zaista, bezobrazluk dostojan samo jednog miša – mudro zaključi mačak. – Ali, dragi djeda, baš u to vrijeme kad je taj mišji inženjer pravio put preko vašeg lica, ja sam bio zauzet jednim vrlo važnim poslom.

– Kakvim poslom? – začudi se djeda i podiže obrve čak do svoje kape.

– Preo sam.

– Aha, trista mu žabljih dlaka i dvjesta magarećih rogova, zar je tvoje predenje uopšte ikakav posao? – grdno se začudi djeda i izbeči oči.

– Oho-ho, vi još sumnjate u to – ljutnu se mačak. – A, na priliku, zašto ne bi valjala moja pređa? Nisam ni ja valjda mačji kašalj.

– Pa šta predeš, de, da čujem? – uozbilji se djeda.

– Pa... najprije ću da opredem mrežu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji ću objesiti psa koji me je lani jurio oko vodenice, a onda ću oplesti jedne čarape i prodaću ih tebi za pečenu ševu.

– Gle, on se meni još ruga! – dreknu djeda i zgrabi metlu. – Čekaj samo, sad ću ja tebi da pokažem.

Mačak hitro skoči i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok.

– E, nećemo tako, djeda, ne dam se ja tući. Ta i ja sam valjda neki slobodan građanin, iako mi nigdje nije zapisano ime, prezime i datum rođenja. Kad već hoćeš da me biješ, odoh ja brate, u svijet.

I djeda Triša, sav crven od ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se već kod prvih grana omače i bućnu u plitku vodu, a mačak, videći da nema šale, skoči s vrbe i strugnu preko polja.

Dok je mačak bježao kroz kukuruz, djeda-Triša, sav mokar, izvuče se iz potoka, pronađe u vodenici veliki komad ugljena i na širokim bijelim brvnima vodenice, pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas:

"Ja dolje potpisani djeda-Triša, vodeničar, ovim se odričem za sva vremena svog dugogodišnjeg druga mačka, jer je dotični lijenčina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s vrbe u potok. Dugove koje moj bivši mačak bude napravio ne priznajem, naročito one u slanini i siru, štete koje nanese ne plaćam, i u slučaju da dotičnu ličnost negdje uhvatim, premlatiću je kao mačku.

Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Triša, vodeničar s.r."

Dok je to srditi djeda pisao, mačak već bijaše stigao do prve seoske kuće. Na pragu ga dočeka domaćica, starica oštrih očiju i kukasta nosa, po zanimanju vračara. Mačak pred njom ušilji brkove i slatko se nasmiješi rastežući usta od uva do uva.

– He, he, dobar dan, medena bakice. Imate li možda kakva posla za jednog nezaposlenog mačka? Imam odlične svjedodžbe i preporuke od svojih dosadašnjih gazda, ali ih sa sobom ne nosim iz prevelike skromnosti.

– Oh, rođeni moj, baš si dobrodošao. Osijediše me ovi prokleti miševi.

– A ovaj, bakice, mogu li dobiti unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godišnje plate? I ako je moguće da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine – zamoli je mačak.

– Pa, može, može, zašto ne? – pristade baba i donese mu dobar komad slanine. – Eto, pa sad lovi po kući miševe, a ja odoh do susjetke.

Čim vračara iziđe, mačak pojede čitav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da zaboravi i na miševe i na svoje obećanje, pa se savi pored ognjišta i ubrzo zaspa.

Dugo je tako mačak spavao, sve dok ga ne probudi škripa avlijskih vratnica. Mačak načulji uši i začu kako neko pita njegovu babu:

– Hej, stara, šta će ti toliki kolac?

– Dobila sam novog mačka, pa ako ne bude vrijedan, ubiću ga ovim kocem kao što sam ubila i onoga starog – odvrati baba.

Kad to razumjede mačak, prođe ga jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa čim je baba otvorila vrata, on šmugnu pored nje napolje i stade da bježi prema kukuruzu.

– Hej, hej, držite lopova, držite prevaranta! – zakrešta vračara i s uzdignutim kocem jurnu za njim ne bi li ga dostigla, ali je mačak jurio skoro kao kakav zec i začas iščeznu u kukuruzu. Tu provede noć usamljen i pun straha, a ujutro, kad se baš odlučivao da pođe čijoj drugoj kući, začu na seoskom raskršću lupu doboša i viku dobošara:

– Narode, čujte i počujte, u selu se pojavio opasan mačak varalica. Našoj dobroj vračari uzeo je na ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotičnog prevaranta uhvati, neka ga preda opštinskim vlastima. Preporučuje se svima da preko čitavog dana i noći puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj mačjoj varalici što prije ušlo u trag.

Kad siroti mačak razumjede taj oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili šesnaest puta, pa što je hitrije mogao strugnu prema djeda-Trišinoj vodenici. Ali kad stiže pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Trišin oglas, on pretrnu od glave do pete.

– Kud ću sad, žalosna mi majka?

Sjedio je dugo pred zatvorenim vratima ne usuđujući se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na pragu, mačak pokajnički obori brkove.

– Rođeni moj djedice, primi me natrag. Biću poslušniji i mekši od zečjeg repa.

– Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? – tobož se uozbilji djeda.

– Ah, ah, kako da ne poznaješ? – reče mačak skoro kroz suze. – Ja sam tvoj mačak.

– Moj mačak? Ja sam samohran i nemam baš nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavještaću miševima, jer sam ih mnogo zavolio.

– Šta, miševima, trista mu jegulja! – gnjevno frknu mačak. – Pusti me, pusti me samo, molim te, da ih ja pitam, čiju su mi ljubav preoteli.

Na te riječi djeda se više nije mogao da uzdrži, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog mačka.

– Hajd, hajd, gade jedan, praštam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro drži: odsjeći ću ti brkove, ako me samo rasrdiš.

– Baš je prava istina da si ti najbolji čovjek pod nebeskom kapom – pokajnički priznade mačak ulazeći u vodenicu.

BRANKO ĆOPIĆ

Ovo je vreme čuda
Ujaci padaju s duda

 
Tu oko Gore Fruške
Stričevi padaju s kruške

 
Život je jedna farsa
Tetke padaju s Marsa

 
Svi znanci i svi stranci
Možda su padobranci

Ljubivoje Ršumović

vuk je sav dlakav
a lisica kao crvena
vuk menja dlaku
a lisica kokoške
vuk ima strašne oči
a lisica lisičje
vuk se sanja
a lisica ne mora

vuk i lisica
isti su kao braća
jer su lajavi i strašno zinu
jer im rastu repovi pozadi
jer stanuju u šumi
jer jure po mraku i svi su lopovi
jer pojedu koga ne poznaju
vuk crvenkapu
a lisica petla

AVION I AUTOMOBIL

avion može da leti i naopako
a na autu je odmah sudar
avion tandrće drukše
avion ima i vrtilaciju
oni se razlikuju
po autokarti

NISU ISTI

što je od aviona motor na nebu
a od automobila motor je na zemlji
različiti su
što saobraćajac ne može
da stane na nebo
avion možeš i od hartije da napraviš
a auto mora da se kupi
kamion gazi decu
avion ne gazi
ako staneš na prozor
prebrojiš sve automobile
avioni se ne broje
nego samo na paradi
u automobil mora da se turi benzin
u avion ne mora
njega tera pilot
kad gledaš avion
zaboli te vrat
a automobili se fino gledaju

AVION I PTICA

ptica se rodi
a avion se napravi
avion peva debelo
a ptica peva tanko
u pticu ne levamo gas
ona sama leti
vrabac jede pšenicu
a avion ne može
pticu može mačka da pojede
a avion ne može
vrapca uloviš na klopli
a avion ne možeš
po čemu su različiti
a po čemu slični avion i ptica
oni su drukši po meni
jer ja ne letim na nebu
isti su što dignem glavu
pa vidim i pticu i avion

DA LI JE BOLJA PTICA ILI AVION

bolja je ptica
ona ima dlakava krila
bolji je avion
on ima prozore za gledanje
ptica je korisna
ona nosi jaja a avion ne nosi
jer nema gnezdo
avion je koristan
on vozi putnike na aerodrom
ptica nema ni stepenice
avion je dobar
pod njega možeš da se podvučeš
a ptica kljuje
ptica je bolja
ona maše kad leti
i ide na jug

 Lav, magarac i lisica pođu zajedno u lov. Dogovorili su se da na ravne časti podele sve što ulove.

Kada su dovoljno nalovili, lav reče magarcu da pametno razdeli dobitak.

Magarac podeli sve na tri dela, rekavši onda da prvo biraju lav i lisica, a da će on uzeti trećinu koja posle njih ostane.

   - Zar je to pametna deoba? - reče ljutito lav.

   - Sad ću ja tebe naučiti pameti! - Zatim tresnu magarca o zemlju i raspara mu utrobu.

   - Deli ti sad - reče lav lisici.

Lisica natovari sve na jednu gomilu, a za sebe ostavi samo jednog zečića.

   - He, he, premudra lisico! Ko te nauči da deliš tako pametno? - upita je lav.

   - Magareća glupost - odgovori lija.

Vuk ugrabi ovcu iz stada. Pođe, noseći je dalje od pastira i pasa, da je na miru pojede.

Lav sretne vuka i otme mu ovcu. Stojeći podalje i posmatrajući lava kako kida i jede plen, vuk mu reče:

   - Nije u redu što si mi oteo ovcu. To je nepravedno.

   - Gle, molim te ! - nasmeja se lav. - A jesi li je ti s pravdom stekao?

"Bio sam gost u dvorcima u okolini Petrograda i mogao sam se uputiti u lov, kad, gde i kako sam hteo, a to mi je, kako znate, dragi prijatelji, bilo uvek  važno.

U lovu jednoga dana dospeh na neko jezero na kome se igralo nekoliko tuceta pataka. Nažalost plivale su raštrkane, daleko jedna od druge, tako da sam jednim hicem mogao ubiti tek jednu jedinu patku. S dovoljno patrona u džepu to i ne bi bila prevelika nesreća. Ali u kremenjači sam imao još samo jedan, poslednji naboj, a najradije sam ih hteo imati sve.

Kako to učiniti, dobar savet bi zlata vredeo. Tada mi iznenada na um pade komadić slanine u mojoj lovačkoj torbi. Bio je to jedini preostali komad od moga doručka. Taj komadić slanine pričvrstih, dakle, na dugačak pseći povodac, koji, k tome, još brzo odsukah te ga na taj način četvorostruko produžih. Potom se sakrih u trsku na obali i bacih slasni zalogaj slanine u vodu. Nedugo potom videh kako prva patka dopliva i naglo ga proguta. Doskora joj, neprobavljen, izleti na drugi kraj. Prvu je patku sledila druga, treća, četvrta. I svaka bi od njih progutala skliski zalogaj. Četvrtu je patku sledila peta, šesta i tako dalje, dok se sve patke koje su doplivale na jezero nisu pozabavile slaninom. Veoma razdragano sve sam to promatrao iz svog rogoznog skrovišta, jer se rasukani povodac, na kom se nalazio komad slanine, nije potrgao, a patke se na nj nizahu kao biseri na nisku. Kad se i poslednja na ovaj način uhvatila, ja ih sve povukoh na kopno, ovih se uzicom pet-šest puta oko vrata i struka i zaputih se domu.

Dragi prijatelji, ne možete ni zamisliti kako je teško nositi toliki broj pataka. Gotovo mi bi žao što sam ih toliko bio nahvatao. Gotovo neočekivano stiže mi pomoć, i to od samih pataka. Sve su još, možete to zamisliti, bile žive. Tek što su se oporavile od prvog užasa počeše sve strašno udarati krilima. Dignuvši se najzad u vazduh, povukle su i mene, ma kako sam se tome pokušavao opirati.

Neki bi se lovac tu teško snašao, mene pak mašta nije izneverila. Lakše je to sad slušati, nego je bilo učiniti. Patke, naime, ni u kom slučaju nisu videle svoju ulogu u tome da me odnesu kući. Na pameti im nije bilo ništa drugo do kako se vratiti do svog jezerca. Nakon što sam nekoliko puta vešto zaveslao i izmanevrisao, ugledah svoj konak pod sobom. Od tog trenutka jedino važno je bilo donekle se sretno prizemljiti. Da bih to postigao, zakrenuh patkama, jednoj za drugom, vratove. Dakle, spustih se posve lagano, i to baš kroz dimnjak svoje kuće, usred kuhinjskog ognjišta.

"Bez brige, dragi gosti", reče Münchhausen, "vatra nije gorela. Ali trebali ste videti preneraženo lice moga kuvara! Ipak, odmah se potom obradovao neočekivanom obogaćenju svoga jelovnika."

Pre nego što je nastavio, Münchhausen je za trenutak uživao u zbunjenim licima svojih gostiju: "S toliko mnogo pataka zaista nije mogao računati." Gosti na tremu tako su se jako smejali da je Münchhausenov stari pas prepeličar teška srca odlučio napustiti mirisnu kuhinju da bi video šta se to dešava kod njegovog gospodara.

 "PUSTOLOVINE BARONA MÜNCHHAUSENA"

G. A. Bürger

(Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)

Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.

– Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:

– Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume.

Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.

– Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca.

Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa.

Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!

– Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde.

Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag.

– Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom.

Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka.

Branko Ćopić

Jelen, bežeći od lovaca, sakrije se u vinograd. Kada su lovci prošli, jelen poče da brsti lišće loze. Lovci primete da se loza njiše, vrate se, nađu jelena i ubiju ga.
   - Pravedno stradam - reče jelen umirući. - Zašto vređam lozu koja me je sačuvala?

Vuk, koga su psi izujedali, ležao je na obali reke. Tada u blizini ugleda ovcu, pa je zamoli da se smiluje i donese mu malo vode.

   - Rado bih to i lako učinila - odgovori ovca - no, iako si sav izujedan i osakaćen, ipak si vuk. Bojim se da si i sada više gladan nego žedan.

I

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka – svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku pravo u oči.

– "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio" – progovori momak od šale.

– "Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću", – pomisli grešna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

– "Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom"! – reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pa da je brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: "Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam", postala bi djevojka opet gujom, i utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želju, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima.

Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

– "Evo, majko, snahe", – reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.

– "Hvala Bogu, sinko", – odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima.

Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu:

– "Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!"

Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: "Moja majka mora da je vještica." I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovijedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

– "Nema puta na ovu visinu", – reče starica.

– "Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje", – reče snaha.

Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomislila govoreći: "Opa­zio bi Bog, da mi sin ne valja."

No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snahi snijega s litice ispod oblaka.

Drugoga dana zapovijedi snaha baki:

– "Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak."

– "Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero". – odvrati baka.

– "Radovat će se šaran, propadneš li s njime" – reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još neće da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grešan.

– "I bolje da poginem", – pomisli baka i ide po ledu.

Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sretno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uzela sinovu košu­lju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

– "Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi. "

I ne dade majci da okrpa sinovu košulju.

Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

– "Bože moj, pomozi mi! "

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svježanj triješća.

– "Hoćete li, bako, kupiti luči? " – pita djevojče.

– "Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić", – reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju.

Baka okrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade svežanj luča, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

II

Uveče reče snaha baki:

– "Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim. "

Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva.

Dok je ona u komori tražila drva, začuje kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

– "Tko je Božji? " – upita baka iz komore.

– "Domaći! Domaći! " – ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrapci pod strehom.

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo "Domaći", sve sami mužići od jedva pô lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše – sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

Čini se baki da se pomladila – nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

– "Božja braćo", – reče onda baka Domaćima – "biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem mome sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti! "

Baka stane pripovijedati Domaćima sve, kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Do­maćih, po imenu Malik Tintilinić:

– "Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik. "

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač.

Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! – prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognji­šte, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov – kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih.

Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo uvis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jada:

– "Što je ovo bilo, nesrećo stara? "

– "Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata", – reče baka i mudro se drži.

– "A što je ono u pepelu? " – opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.

– "Ono je žeravica" – odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

– "Što je ovo, nesrećo stara? " – pita snaha.

– "Poprskao te kesten iz žeravice" – odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintilniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

III

Zapovijedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića za Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snahi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovijedi baki, da donese gnijezdo u trijem.

Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakrešti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.

Kada snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.

Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći:

– "Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš. " – I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:

– "Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće! "

E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.

Sin privoli, da mati ostane do večere još u kući.

Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.

Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi – i sada sin osjeti, kako je počinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

– "Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni. "

Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom.

A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.

Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!

Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

– "Božja braćo", – reče baka, – "nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći."

Pripovijeda baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerilo, da je u snahe zaista gujin jezik.

– "Izagnao me, a vi pomozite, ako znate. "

Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta.

Ali onda Malik Tintilinić reče:

– "Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade. "

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko tišina dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica.

Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeve­rice i pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć – na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trče snaha i sin, sve im nestaje sape.

Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ovo šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: "Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija" – i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred naljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

– "Pomozi baki, propala je od snahe-guje", – rekoše Do­maći Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovijede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti.

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:

– "Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodi­la. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno! "

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme potcikuju.

– "Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! " – reče Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradi­ce, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:

– "A što će biti od mog sina? "

– "Ne budali, bako! "– odgovori Stribor, – "otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u svom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina! "

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

 – "Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina! "

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.

Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ogra­đenim, nestade Stribora i Domaćih, – ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju – uteče u rupu – a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše.

Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovelo Domaće u kuću. – Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.

Ivana Brlić-Mažuranić

Medved se prikrade košnicama. Iz jedne košnice uze saće s medom i poče da se sladi. Izleti pčela i ubode ga u njušku.

Medved se naljuti, podigne košnicu i udari je o zemlju. Tada izlete sve pčele i, razdražene, navale da ga bodu bez milosti. Zaletale su mu se koja u oči, koja u uši, te medved naže da beži braneći se koliko je mogao.

   - Zar mi nije bilo bolje da pretrpim ubod jedne pčele - gunđao je on - nego što sam želeći osvetu izazvao protiv sebe ceo roj?

Ptice se sakupe na zbor da izaberu sebi poglavara. Najviše se među njima šepurio paun želeći da izaberu njega zato što je najlepši.

   - Uzalud se širiš i kočoperiš - reče paunu čavka. - Od kakve će nam pomoći biti tvoje perje kad se budemo tukli sa orlom? Treba da izaberemo najslobodnijeg, najsmelijeg, najjačeg, a to nisi ti, mada ti je rep šaren.

Lav je bio umoran. On leže u hlad da se odmori i zaspa. Prolazeći tuda, miš reši da pretrči preko lava. Međutim, lav se probudi i ščepa miša.

   - Je li, malecki ? Zar se ti, kod tolike širine, usuđuješ da preko mojih leđa praviš put? Šta ćemo sada, govori? - viknu lav.

   - Moćni lave - odgovori miš umiljato. - Mnogo sam pogrešio, priznajem. Molim te da mi oprostiš. Nikada više neću to da učinim, ovo je prvi i poslednji put. Uostalom pomisli: kakva bi to slava bila za lava da ubije miša?

Lav se nasmeja i pusti miša zdravog i čitavog.

Posle nekoliko dana, lav se nesrećno uhvati u jaku mrežu koju su postavili lovci. Nije mogao da se izvuče, pa je rikao od jada isrdžbe.

To je čuo miš. Odmah je dotrčao. Kada je ugledao svog dobrotvora u mreži, nije gubio vreme. Počeo je da grize užad i malo po malo načinio dovoljno veliki otvor kroz koji se lav izvukao i tako izbavio.

   - Kakve se čudne stvari događaju na ovom svetu! - reče lav. - Ko bi ikad pomislio da i miš može da spase lava od smrti!

Lisica, videći grožđe na jednoj visokoj lozi, pokuša na sve načine da ga dohvati. Nikako nije mogla da dođe do njega. Kada je sve probala, ona se okrete i ode govoreći:
   - Još je kiselo. Ništa ne valja. Trnu zubi od njega.

Ezop

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta

Ježurka Ježić povazdan luta.

Lovom se bavi često ga vide,

s trista kopalja na juriš ide.

I vuk i medo, pa čak i – ovca,

poznaju ježa, slavnoga lovca.

Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,

zmija ga šarka po svu noć sanja.

Pred njim dan hoda, širi se strava,

njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,

Ježić je, kažu, dobio pismo.

Medeno pismo, pričao meca,

stiglo u torbi poštara zeca.

Adresa kratka, slova k'o jaja:

"Za druga Ježa

Na kraju gaja".

U pismu piše:

"Ježurka, brate, sanjam te često i

mislim na te.

Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.

Divno li šara!

Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,

ne žali nogu.

Sa punim loncem i masnim brkom

čekat ću na te, požuri trkom.

Nježno te grli medena lica

i pozdrav šalje lisica Mica"

Jež se veseli: – Na gozbu, veli,

tu šale nema, hajd da se sprema.

Ježurka Ježić lukavo škilji,

pregleda bodlje i svaku šilji.

- Ako bi usput došlo do boja,

nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig'o

kad je Ježurka do lije stig'o.

Pred kućom- logom, kamenog zida,

Ježurka Ježić svoj šešir skida,

klanja se, smješka, kavalir pravi,

biranom frazom lisicu zdravi:

- Dobar dan, lijo, vrlino čista,

klanjam se tebi, sa bodlja trista.

Nek perje pijetla krasi tvoj dom,

kokoš nek sjedi u loncu tvom!

Guskino krilo lepeza tvoja,

a jastuk meki patkica koja.

Živjela vječno u miru, sreći,

nikada lavež ne čula pseći.

I još ti ovo na kraju velim:

ja sam za ručak trbuhom cijelim!

Otpoče ručak čaroban, bajni.

I jež i lija od masti sjajni.

Jelo za jelom samo se niže,

Ježurka često zdravicu diže:

u zdravlje lije i njene kuće,

za pogibiju lovčeva Žuće.

Niže se ručak četverosatni,

zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom

nadvi se suton sa modrim velom

Promakne samo leptiri koji

i vjetar noćnik listove broji.

Utihnu šuma, nestade graje,

mačaka divljih oči se sjaje.

Skitnica svitac svjetiljku pali,

čarobnim sjajem putanju žali.

A sova huknu svoj ratni zov:

- Drž'te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.

-Ja moram kući, dosta je više.

Dobro je bilo, na stranu šala,

lisice draga, e, baš ti hvala.

-Moja je kuća čvrsta k'o grad,

prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?

Tako ga lija na konak sladi

a jež se brani, šta da se radi:

-Zahvaljujem se pozivu tvom,

al' mi je draži moj skromni dom!

-Ostani kume, lija sve guče,

moli ga, zove, za ruku vuče.

Al' jež tvrdoglav, osta pri svom

- Draži je meni moj skromni dom!

Šušte i šumom jež mjeri put,

kroz granje mjesec svijetli mu put.

Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:

- Kućico moja, najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,

što mu je kuća toliko draga?

Kad ježi tako žudi za njom,

bit' će to, bogme, bogati dom.

Još ima možda od perja pod,

pečene ševe krase mu svod.

Ta kuća, vjerujem obiljem sja.

Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena,

paperje meko noga je njena.

Dok juri tako uz grobni muk,

pred njom na stazi, stvori se vuk.

-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;

možda si negdje pronašla ovcu?

- Idem da doznam – lija sve duva -

zašto jež kuću toliko čuva.

-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.

-Ta ja bih svoju za jagnje dao!

Poći ću s tobom jer volim šalu,

hoću da vidim ježa – budalu!