Iza prvog ugla
Neki đavo čuči
Neka muka čeka
Da čoveka muči

Iza prve gore
Pa u drugoj gori
Čeka neka mora
Da čoveka mori

Na životnom putu
Pa iza krivine
Čeka neka briga
Da čoveka brine

Tamo gde u travi
Cveta ljutić žuti
Čeka neka ljutnja
Da čoveka ljuti

Kad bi čovek znao
Za sve što ga čeka
Ne bi se ni rađ'o
U vidu čoveka

Već bi bio ptica
Ili vredna pčela
Ili samo bagrem
Negde na kraj sela

Lj. Ršumović

Bio jedan car, pa imao tri sina i jednu kćer, koju je u kafezu hranio i čuvao kao oči u glavi. Kad đevojka odraste, jedno veče zamoli se ocu svome da joj dopusti da iziđe s braćom malo pred dvor u šetnju, i otac joj dopusti. Ali tek što iziđe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba zmaj ščepa đevojku između braće i odnese je u oblake. Braća otrče brže bolje k ocu i kažu mu šta je bilo, i reku da bi oni radi svoju sestru potražiti. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im svakome po konja i ostalo što treba za put, i tako oni otidu. Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na nebu ni na zemlji. Došavši onđe, pomisle da ne će u onome čardaku biti njihova sestra, pa se odmah stanu dogovarati kako bi se unj popeli, i poslije dugoga promišljavanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja zakolje, i od kože konjske da okroje oputu, pa pritvrdivši jedan kraj od nje za strijelu, da puste odozdo strijelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli. Mlađa dva brata reku najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne šćedne, pa ni srednji ne šćedne, onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove okroji oputu, jedan kraj od nje veže za strijelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penju uz oputu, opet najstariji i srednji ne šćednu se peti, nego se popne najmlađi. Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe u drugu, i tako naiđe pa jednu sobu u kojoj vidi svoju sestru đe sjedi a zmaj joj metnuo glavu na krilo pa spava a ona ga bište. Ona kad vidi brata svojega, uplaši se i dočne ga tiho moliti da bježi dok se nije zmaj probudio, ali on ne šćedne, već uzme buzdovan, pa razmahne njime i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mjesto đe ga je on udario pa reče đevojci: "Baš ovđe me nešto ujede." Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, a zmaj opet reče đevojci: "Opet me nešto ovđe ujede." Kad on i treći put zamahne da ga udari, onda mu sestra rukom pokaže da ga udari u život, i on ga udari onamo, i kako ga udari, zmaj ostane na mjestu mrtav, a careva ga kći sturi s krila, pa pritrči bratu svome, te se s njime poljubi, pa onda uzevši ga za ruku stane ga voditi kroz sve sobe. Najprije ga uvede u jednu sobu u kojoj je bio jedan vran konj za jaslima privezan s cijelijem takumom od čistoga srebra. Po tom ga odvede u drugu sobu, u kojoj je za jaslima stajao bijel konj s takumom od suhoga zlata. Najposlije ga odvede i u treću sobu đe je za jaslima bio kulatast konj i na njemu takum dragijem kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda ga sestra odvede u jednu sobu u kojoj je đevojka jedna sjedila za zlatnijem đerđefom i zlatnom žicom vezla. Iz te sobe odvede ga u drugu u kojoj je druga đevojka zlatne žice ispredala. A najposlije uvede ga u jednu sobu u kojoj je treća đevojka biser nizala, i: pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka s pilićima biser kljucala. Sve ovo obišavši i viđevši vrati se natrag u onu sobu đe je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče na polje i baci na zemlju a braća kad ga vide, umalo ih groznica ne uhvati. Po tom najmlađi brat spusti najprije sestru svoju braći, ia onda sve tri đevojke svaku s njezinijem radom, jednu za drugom; spuštajući đevojke braći, svaku je namjenjivao čija će koja biti a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, on nju za sebe namijeni. Braća njegova zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao i izbavio, presjeku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče kod ovaca, i preobuku ga i mjesto brata svoga ocu povedu, a sestri svojoj i đevojkama oštro zaprijete da nikome ne kazuju šta su oni učinili. Poslije nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća njegova i ono čobanče onijem đevojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat vjenčavao, on uzjaše na vranca, pa baš kad su svatovi iz crkve izlazili doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, udari malo buzdovanom u leđa da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi a on u ono isto vrijeme kad su svatovi iz crkve išli, doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari da se odmah s konja premetnuo, pa između svatova opet odleti. Na pošljetku doznavši da se čobanče njegovom đevojkom ženi, uzjaše na kulaša, i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu da je na mjesto mrtav pao, a svatovi onda đipe da ga uhvate, ali on ne šćedne ni bježati, nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u kome je on sestru našao i zmaja ubio, a to sve zasvjedoči i sestra i one đevojke. Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i oćera ih odmah od sebe, a njega oženi đevojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakom sebe da caruje.

Bijaše jedan car, i imađaše tri sina i tri ćerke. Kad ga već starost obuzme, dođe vrijeme da umre. Na smrti dozove sinove i šćeri svoje, pa sinovima preporuči da svoje sestre dadu za onoga koji prvi dođe i zaprosi ih. "Podajte" reče "tako ne bili prokleti." Potom car umre. Poslije njegove smrti stane zeman po zemanu, dok na jednu noć stane neko na vratima lupati, zadrma se cijeli dvor, neka huka, vriska, pjevanje, sijevanje, bi rekao sama vatra oko dvora sipa. U dvoru se poplašiše i stanu od straha drktati. Na jedan put neko progovori "otvorite, carevići, vrata". Na to veli najstariji sin carev: "Ne otvarajte!" Srednji reče: "Ne otvarajte nipošto." Ali najmlađi reče: "Ja ću da otvorim vrata" pa skoči i vrata otvori. Kako vrata otvori, nešto uđe u dvor od čega nijesu mogli viđeti drugo ništa osim vatre da sipa, pa progovara: "Ja sam došao da vam prosim sestru najstariju, i to sad ovaj čas da je vodim, jer ja ne čekam, niti ću više doći da je prosim, pa mi sad odgovor dajte, ili je date ili ne date, hoću da znam." Veli najstariji brat: "Ja je ne dam. Kako ću je dati, kad ne znam šta si i od kuda si noćas došao, hoćeš odmah da je vodiš, pa ne znam ni đe bi išao sestri u pohode." Srednji veli: "Ja ne dam sestre noćas da se vodi." Ali najmlađi veli: "Ja je dam, ako je vi ne date; zar ne znate što je naš otac kazao?" pa sestru uvati za ruku i dajući je reče: "Neka ti je sretna i čestita!" Kad im sestra preko praga pređe, svi u dvoru padnu po zemlji od straha, seva, grmi, tutnji, puca, vas se dvor stane ljuljati, no to prođe, i sjutra osvane dan. Kako svane, oni odmah stanu gledati, da l' ima kakoga god traga, kud je ona sila išla od dvora carskog, ali se ništa znati ne more; nigdje nikakoga traga ni glasa. Druge noći u isto vrijeme stane opet onaka sila, huka i piska oko dvora carskog, i neko počne na vratima govoriti: "Otvor', carevići, vrata." Oni se prepanu i otvore vrata i neke sile strahovite počnu govoriti: "Dajte đevojku srednju sestru, mi smo došli da je prosimo." Veli najstariji brat: "Ja je ne dam." Srednji veli: "Ja ne dam sestre naše." Ali najmlađi veli: "Ja je dam; zar ne znate više što je otac naš rekao?" pa uzme sestru za ruku i dajući je reče: "Na, neka vam je sretna i čestita!" I ona sila s đevojkom otide. Sjutra dan kako svane, otidu braća oko dvora i dalje, pa traže traga da l' se štogođ znati može, kud je ona sila otišla, ali ništa na ovom svijetu nije se moglo doznati kao da nije ni dolazila. Treće noći u ono isto doba opet se zatrese iz temelja dvor od velike sile i tutnjave, i neki glas poviče: "Otvori vrata!" Carevi sinovi skoče i otvore vrata, uđe neka sila pa poviče: "Dođosmo da prosimo vašu najmlađu sestru." Stariji i srednji brat poviču: "Ne damo je ove treće ponoći, zaista moramo bar za ovu najmlađu sestru znati, kud je dajemo i za koga je dajemo, da je moremo pohoditi kao sestru svoju." Na to reče brat najmlađi: "Ja je dajem, ako je vi ne date; zar ste zaboravili šta je otac na smrti nama preporučio, to nije davno bilo." Pa đevojku za ruku, govoreći: "Na, vodi je, pa neka ti je sretna i vesela!" a ona sila onog časa otide s velikom hukom. Kad sjutra dan svane, braća se vrlo zabrinu što se učini s njihovijem sestrama. Pošto prođe dosta vremena, stanu se braća jedan put među sobom razgovarati: "Mili Bože, da čuda velikoga? šta se učini s našijem sestrama kad ne znadosmo ni traga ni glasa, kud odoše i za koga se udadoše. Najposlije jedan drugome reče: "Da idemo sestre naše potražiti." I odmah stanu se opremati sva tri brata, uzmu novaca za puta, pa pođu tražiti sestre svoje. Tako putujući zaiđu u jednu planinu i cijeli dan putovaše. Kad se mrak uvati, oni se dogovore da im treba vodu imati đe budu zakonačili, pa to i učine; dođu jednom jezeru pa tu konak učine i sedu večerati. Kad počnu lijegati da spavaju, onda reče najstariji brat: "Vi spavajte, a ja ću stražu čuvati." Tako oni dva mlađi brata zaspe a najstariji ostane stražu čuvati. Kad bude neko doba noći, zaljulja se jezero, on se jako prepane, kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i glavu baci u vodu natrag. U tom svane; ali braća jošte spavaju, ništa nijesu znali šta je najstariji brat učinio. On ih probudi a ne kaže im ništa, otale se podignu i stanu putovati dalje. Kad se mrak počne približavati, stanu oni jednako govoriti da treba đegođ blizu vode zanoćiti, i sami se uplaše, jer su zaišli u neke opake planine; dođu jednome malom jezeru, tu reku noćiti; nalože vatru i što su imali večeraju, potom počnu da legnu spavati. Tada veli onaj srednji brat: "Vi spavajte, ja ću noćas čuvati stražu." Oni dva zaspe a on ostane da čuva stražu. Ujedanput brčak udari iz jezera, kad imaš šta i viđeti! aždaha sa dvije glave, pa juriš, da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom odsiječe uši i sebi ih u džep ostavi, a ostalo baci u jezero. No braća za to ništa ne znaju, jer oba spavaše do bijele zore. Kad se svane, onda srednji brat poviče: "Ustajte, braćo! svanulo se" a oni odmah skoče, opreme se i pođu dalje putovati, ama nijesu znali ni đe su ni u kojoj zemlji. Velik strah ih popadne da u onoj pustinji od gladi ne poskapaju, pa se stanu Bogu moliti da bi se pusta sela, varoši oli ma koga viđeti moglo, jer već treći dan vrljaše po istoj pustinji i nigdje kraja ni konca viđeti ne mogoše. Najposlije dođu porano opet kod jednog velikog jezera, i dogovore se da dalje ne putuju, nego tu kod jezera da prenoće, "jer" vele "može biti, ako dalje odemo, da vode ne nađemo đe bi mogli zanoćiti" pa tako tu i ostanu. Nalože vatru veliku, večeraju i spreme se da legnu spavati. Onda najmlađi brat reče: "Spavajte vas dvoje, noćas ću ja stražu čuvati", te takoj ono dvojica legnu i zaspe, a najmlađi najbolje gledaše oko sebe i često na jezero oči obraćaše: prođe neko doba noći, dok se sve jezero stade ljuljati, pljusak od jezera udari po vatri i zagasi je polovinu, on potegne sablju pa stane do same vatre, al' eto se pomoli aždaha sa tri glave, pa na braću juriši, da ih sva tri proždere. No najmlađi brat bude junačka srca, ne budi braću svoju, nego srete aždahu pa je udari triput i sve tri joj glave odsiječe, potom odmah uši odsiječe i ostavi ih sebi u džep, a trupinu baci u jezero. Dok je on to činio, vatra se od onog velikog pljuska ugasila sa svijem. Onda on ne imajući čim vatru zažeći a braću ne hoteći buditi, pođe malo u pustinju, ne bi l' štogođ viđeti mogao, ali nigdje ništa. Najposlije popne se na jedno drvo visoko, pa kad izađe u vrh drveta, pogleda na sve strane ne bi l' štogođ viđeti mogao; gledajući tako dugo opazi vatru da se sjaji, pa mu se učini to blizu, skine se sa drveta, pa pođe da vatru donese i kod braće naloži. Tako je dugo išao, sve mu se činilo blizu, kad na jedanput dođe u jednu pećinu, u pećini gori velika vatra i tu ima devet divova, pa natakli dva čoeka te ih peku uz vatru, jednog sa jedne a drugog sa druge strane vatre, a na vatri stoji jedna oranija velika puna isječenijeh ljudi. Kad to carev sin viđe, jako se prepane, bi se vratio, ama se ne može, nema se kud kamo. Onda poviče: "Dobar večer, moja družino, ja vas tražim odavno." Oni ga dobro dočekaju i reku mu: "Bog ti pomogao, kad si nam drug." On odgovori: "Vaš dovijeka ostajem i za vas ću moj život dati." "He" vele "kad ti misliš naš drug da budeš, hoćeš li ti ljude jesti, i s nama u četu ići?" Odgovori carević: "Hoću, štogođ vi radite, to ću i ja raditi." "E vala, dobro kad je tako, sjedi" pa svi posjedaju oko vatre, skinu onu oraniju, povade onda meso pa počnu jesti. Šnjima i carević jede, ama im oči zavaraje pa baca meso preko sebe, tako i pečenje pojedu sve; pa onda rekoše: "Hajde da idemo u lov, jer sjutra treba jesti." Otale pođu svi devet i carević deseti. "Hajde" vele mu "ovdje ima jedan grad i u njemu car sjedi, otale se mi ranimo već ima tome više godina." Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s granama iz zemlje pa ih ponesu sa sobom, a kad dođu do grada, jednu jelu prislone uz bedem i poviču careviću: "hajde" vele "ti penji se gore na bedem da ti ovu drugu jelu dodamo, pa je uzmi za vrh i prebaci je u grad, a vrh joj zadrži: kod sebe, da se skinemo niz nju dole u grad." On se popenje pa onda reče njima: "Ja ne znam što ću, nijesam ovdje uvježbao ovo mjesto, ne umijem je preturiti, no hodite koji od vas da mi pokažete kako ću je preturiti." Jedan se od divova ispenje, uvati za vrh od jele i preturi je u grad a vrh joj zadrži kod sebe. Kad se on tako namjesti, onda carev sin trgne sablju pa ga dohvati po vratu te mu odsječe glavu, a div pane u grad unutra, onda on reče: "E sad hajte po jedan redom da vas ja ovamo spuštim." Oni ne znajući što je sa onijem gore na bedemu bilo, pođu jedan po jedan, a carević nji sve po vratu, dok sve devet posiječe pa se skine niz jelu, i polako siđe dole u grad, onda pođe po gradu unakrst, ali nikog živa da čuje, sve pusto! Sam u sebi pomisli: baš su to sve divovi izkorijenili i ponijeli! pa onda dugo po gradu tumarajući, nađe jednu kulu zdravo visoku, i vidi đe u jednoj sobi svijeća gori, on otvori vrata pa uz kulu te u sobu. Kad tamo al' ima šta i viđeti! soba ukrašena zlatom i svilom i kadifom, u njoj nema nikoga do jedne đevojke, a ta đevojka leži na jednom krevetu pa spava. Čim carević uđe u sobu, otmu mu se oči gledati đevojku, kaka je vrlo lijepa. U isto vrijeme smotri da ide jedna velika zmija niz duvar, tako se pružila da joj je glava više glave đevojčine bila blizu pa se izdigne i u jedan put đevojku u čelo među oči da ujede; onda on pritrči pa povadi mali nož, i pribode zmiju u čelo uz duvar, pa onda ovako progovori: "Da Bog da da se ovaj moj nožić neda nikom izvaditi bez moje ruke," pa onda pohita da se natrag vrati. Pređe preko bedema, uz jelu se ispenje i niz jelu siđe na zemlju; kad dođe u pećinu đe su divovi bili, uzme vatre pa potrči i dođe braći đe ih još zastane da spavaju. On vatru naloži, a sunce ograne i svane se, onda on braću izbudi te ustanu i tako pođu dalje. Istog dana naiđu na put koji vodi tome gradu. U tome je gradu življeo jedan silan car koji je svakoga jutra išetao u grad i tužno suze proljevao, što mu narod u gradu od divova strada i pojeden bi, pa se sve bojao da mu i ćerka jednom ne bude pojedena, zato porani istoga jutra pa stane gledati po gradu, a grad opustjeo, već je malo i naroda još ostalo, jer su sve divovi pojeli, pa ode tamo amo po gradu, kad na jedan put vidi neke jele onako čitave iz zemlje izvađene pa uz bedem prislonjene, a kad dođe bliže, ima čudo i viđeti: devet divova baš onijeh krvnika gradskijeh a njima svijema glave posječene. Kad car to vidi, jako se obraduje, a svijet se skupi i Boga stane moliti za zdravlje onoga koji ih je posjekao. U isto vrijeme dođoše i sluge iz dvora carskoga i jave caru, kako je šćela zmija da njegovu ćerku ujede. Kako to car čuje, odmah otide u dvor pa upravo u onu sobu svojoj šćeri, kad tamo, vidi zmiju pribodenu uz duvar, pa šćaše sam nož da izvadi iz duvara, ama nije mogao.

Onda car učini zapovijest na sve strane po njegovom carstvu i oglasi: ko je divove pobio i zmiju pribo, neka dođe da ga car obdari velikijem darom i da mu šćerku za ženu dade; to se oglasi po cijelome carstvu njegovom i car zapovjedi, da se glavne mehane po velikim drumovima postave, pa svakoga putnika da pitaju, nije li doznao, ko je divove pogubio, pa kad koji čuje za tog čoeka, da caru javi, a taj čoek neka brže na muštuluk ode caru, da ga car obdari. To se tako po carevoj zapovjesti i učini, mehane postave na glavne drumove i svakog putnika pitali bi i za to kazivali mu. Poslije nekog vremena ovi trojica carski sinovi tražeći sestre svoje dođu u jednu od tijeh mehana da zanoće te učine tu konak, a poslije večere dođe mehandžija i u razgovoru šnjima stane se faliti, šta je on junaštva počinio, pa onda zapita njih: a jeste li i vi štogođ učinili do sad? Onda otpočne najstariji brat govoriti: "Kad sam pošao s mojom braćom po ovom putu, prvu noć kad smo došli konačiti kod jednog jezera u nekoj velikoj pustinji, kad braća moja oba spavahu a ja čuvah stražu, najedanput aždaha pođe iz jezera da nas proždere, a ja onda povadim nož i odsiječem joj glavu: ako se ne vjerujete, evo joj uveta od glave", pa izvadivši i na sto ih baci. Kad to ču onaj srednji brat, i on reče: "Ja sam kad sam čuvao stražu na drugom konaku posjekao aždahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo uveta od obje glave", pa izvadi uši i njima ih pokaže. Onaj najmlađi ćuti. Poče ga mehandžija pitati: "Bogme, momče, tvoja su braća junaci, a da čujemo, jesi li i ti štogođ učinio od junaštva?" Onda najmlađi otpoče da kaziva: "I ja sam nešto malo učinio kad smo zanoćili onu noć kod jezera u pustinji, vi ste, braćo, spavali, a ja sam čuvao stražu; kad bi neko doba noći, zaljulja se sve jezero i izađe troglava aždaha i šćaše nas da proždere, onda ja povadim sablju i glave joj sve tri odsiječem: ako ne vjerujete, evo šest uveta od aždahe." Tome se i sama braća začude, a on nastavi kazivati: "U tome se vatra ugasi, a ja pođem da vatre potražim. Tumarajući po planini nađem u jednoj pećini devet divova", i tako im sve po redu kaže što je učinio, i svi se tome čudu začudiše. Kad to mehandžija čuje, brže potrči i caru sve javi, a car mu dade mnogo novaca, pa brže pošalje svoje ljude da sva tri careva sina njemu dovedu. Kad oni iziđu pred cara, car zapita najmlađega carevića: "Jesi li ti sve to čudo u ovome gradu počinio, divove isjekao i šćer moju od smrti sačuvao?" "Jesam, čestiti care." odgovori najmlađi carević. Onda mu car dade svoju šćer za ženu, i dopusti mu da je on prvi do njega u svome carstvu, a onoj dvojici starije braće reče car: "Ako hoćete, i vas hoću oženiti, pa vam dobre dvore sagraditi", no oni njemu kažu da su oženjeni obojica, i cijelu mu istinu otkriju, kako su pošli da sestre svoje traže.

Kad car sve to čuje, zaustavi samo onog najmlađeg kod sebe kao zeta, a onoj dvojici dade dvije mazge novaca, i tako oba starija brata vrate se svome dvoru i u svoje carstvo. Onaj najmlađi jednako mišljaše za svojijem sestrama, i šćaše da ide da ih traži, ali mu je opet bilo i žao ostaviti svoju ženu, a i car mu to ne daše učiniti, i tako on za sestrama svojima jednako venjaše.

Jednom car pođe u lov, a njemu kaže: "Ostani ti tu kod dvora i evo ti devet ključeva, čuvaj ih kod sebe; možeš" veli "da otvoriš tri četiri odaje, tamo ćeš viđeti da imade i srebra i zlata, oružja i mnogo drugijeh dragocjenosti, naposljetku možeš otvoriti sve osam odaja, ama devetu da se nijesi usudio nipošto otvoriti, jer" veli "ako to učiniš, zlo ćeš proći." Onda car ode, a zeta ostavi kod kuće; ovaj čim car otide, otvori jednu pa i drugu sobu i tako redom sve osam sobe, i vidi u njima svakojakijeh dragocjenosti, naposljetku kad dođe i na vrata od devete sobe, reče u sebi: "Ja sam mnogo čuda preturio, a sad da ne smem otvoriti ovu sobu!" pa i tu sobu otvori, kad uđe unutra, ima šta i viđeti! U sobi jedan čoek do koljena u gvožđe zakovat i ruke do lakata zakovate obje, na četiri strane imadu četiri direka, a tako od svakoga direka ima po jedan sindžir od gvožđa, i tako su krajeve svoje sastavili pa onamo čoeku oko vrata obavili, i tako je tvrdo okovat bio, da se nije mogao nikako micati. Pred njim je bila jedna česma na zlatnom čunku izvirala, i tako saljeva se pred njim u jedno korito zlatno. Blizu njega stoji jedna maštrava ukrašena dragijem kamenjem. Čoek bi htio da vode pije, ama ne može da dovati. Kad carević sve to vidi, on se većma začudi, pa se trgne malo natrag, a ovaj čoek progovori: "Odi unutra kod mene, zaklinjem te Bogom živijem." Ovaj uđe unutra kod njega, onda mu onaj čoek reče: "Daj učini jedan sevap, te mi daj jednu maštravu vode da popijem, i znaj za cijelo da ćeš od mene za to dobiti na dar jošt jedan život." Carević se promisli: šta ima bolje nego da dobijem dva života, pa uzme maštravu, i da mu punu vode, te ovaj popije. Onda ga carev sin pita, kako se ti zoveš, bogati; po imenu?" Ovaj odgovori: "Ja se zovem Baš Čelik." Carević pođe ka vratima a ovaj ga stane moliti. "Daj mi i drugu maštravu vode, pa ću ti pokloniti i drugi život." Carević pomisli: "Sad dva života da mi pokloni, a treći imam, to je čudo veliko," pa uzme maštravu te mu dade; a ovaj popije. Carević pođe pa počne da vrata zatvori, a Baš Čelik reče: "O junače, povrati se kod mene, kad si već dva dobra učinio, učini i treće, daću ti i treći život. Uzmi ovu maštravu, natoči je pa mi uspi na glavu, a ja ću ti za to što mi vodu uspeš na glavu dati i treći život te živi." Kad carević to čuje, povrati se natrag, uzme maštravu pa natoči vode i uspe mu na glavu. Kako mu voda pospe glavu, u onaj mah prsnuše alke oko vrata, i sve gvožđe koje je Baš Čelika držalo. A Baš Čelik skoči kao munja, pa raširi krila, poleti, i u isto vrijeme uzme pod krilo carevu ćerku, ženu njegova izbavitelja, i tako na jedanput iščezne iz očiju. Sad da vidiš čuda; prepane se carev sin od cara! u tom kad car dođe iz lova, kaže mu zet njegov sve po redu, car se većma u brigu dade, pa mu reče: "Za što tako učini? jesam li ti kazao da ne otvoriš devetu sobu?" Carević mu odgovori: "Nemoj se srditi na mene, ja ću da idem da Baš Čelika tražim i da povratim moju ženu." Oni car ga stane od toga odvraćati: "Nemoj" veli "da ideš ni pošto! ti ne znaš ko je Baš Čelik, mene je mnogo vojske i novaca propalo dok sam Baš Čelika uvatio, nego ostani kod mene, ja ću ti isprositi drugu đevojku, i ne boj se, ja te opet milujem kao sina svoga." Ali carev sin nije htio nikako slušati, nego uzme novaca za puta, uzjaše svoga konja pa pođe u svijet tražiti Baš Čelika. Putujući ovako zadugo dođe u jednu varoš, kako uđe gleda tamo amo, dok na jedan put poviče jedna đevojka s čardaka: "E careviću, odjaš, konja pa odi u avliju." Kad carević dođe u avliju i onda ga srete đevojka a on pogleda i poznade svoju sestru najstariju: ruke šire, u lice se ljube, a sestra njemu govori: "Hajde, brate, sa mnom na čardak." Kad iziđu na čardak, onda carević stane pitati sestru svoju, ko je njen čoek za koga se ona udala, a ona mu odgovori: "Ja sam se" veli "udala za cara zmajskog, i moj je čoek zmaj, nego, brate, da te dobro sakrijem, jer moj čoek veli da bi svoje šure isjekao kad bi ih samo viđeti mogao; ja ću njega najprije kušati, ako ti ništa ne ćene učiniti, ja ću mu kazati za tebe. Pa tako i učini: brata i konja mu sakrije. Kad veče dođe, zmaju zgotove večeru pa ga čekaju, kad eto ti zmajskog cara! Kako doleće u dvor, sav se dvor zasvetli i zablista! Kako uđe, odmah zove svoju ženu: "Ženo" veli "ovdje čoečja kost miriše, koji imade? kazuj odmah." Ona mu reče: "Nema nikoga." a on veli: "To ne može biti." Onda mu žena odgovori: "Boga ti, što te pitam da mi pravo kažeš: bi li ti štogođ mojoj braći da sad koji od njih ovamo dođe?" A zmajski car odgovori: "Onog najstarijeg i srednjeg bi zaklao pa ih pekao, a najmlađem ne bi ništa." Onda ona veli: "Došao je moj najmlađi brat a tvoj šurak." Kad car čuje, on poviče: "Dajte ga." Kad šuraka sestra dovede pred cara, car skoči, ruke šire, u lica se ljube: "Dobro došao, šurače." "Bolje tebe našao, zete!" "Gdje si?" "Evo me." Pa mu priča od kraja do konca. Onda mu car reče zmajski: "Ta kud ideš, Boga ti, prekojuče Baš Čelik prođe i pronese tvoju ženu, ja ga dočekam sa sedam hiljada zmajeva, pa mu ne mogoh ništa učiniti, prođi se đavola, molim te, da ti dam novaca koliko hoćeš, pa idi kući." No carević nije htio nikako da ga sluša, nego sjutra dan naumio da pođe, a kad car vidi da ga ne može da zaustavi i s puta da ga odvrati, onda mu izvadi jedno pero pa mu ga da u ruke, i ovako mu reče: "Dobro slušaj šta ti kažem, i evo ti ovo moje perce, pa kad ti bude velika nužda i Baš Čelika nađeš, a ti zapali ovo pero moje, ja ću onda u isto vrijeme da doletim sa svom mojom silom tebi u pomoć." Carević uzme pero te pođe. Putujući opet po svijetu dođe u drugu veliku varoš i idući kroz varoš poviče opet jedna đevojka sa čardaka: "E ti, careviću, odjaši konja pa hodi u avliju." Carević uđe s konjem u avliju, kad tamo a sestra srednja srete ga u avliji, ruke šire, pa se u lica ljube; vodi brata na kulu. Pošto sestra odvede konja u jarove a brata na kulu, pita brata kako je došao, a on njojzi sve po redu kaže, pa je pita: "Za koga si se" veli "udala?" a ona mu odgovori: "Ja sam se udala za cara sokolovskog, i on će do veče doći; nego da te dobro đegođ sakrijem, jer on braći mojoj preti." Tako i učini i brata sakrije. Kad dugo ne prođe al' eto ti cara sokolovskog! Kako doleće, sva se kula zaljulja od velike sile. Odmah mu postave večeru, no on kako dođe, progovori svojoj ženi: "Ovđe ima čovečja kost." Žena govori: "Nema, čoeče", pa po dugom razgovoru ona mu veli: "Bi li ti mojoj braći štogođ, kad bi koji došao?" Car veli: "Ja bi najstarijeg i srednjeg mnogo mučio, a najmlađem ne bi ništa." Onda mu ona za brata kaže. On brzo naredi da ga dovedu, a kad ga car vidi, skoči na noge, ruke šire pa se u lica ljube. "Dobro došao, šurače." veli sokolovski car. "Bolje tebe našao, zete!" odgovori njemu carević, pa odmah sednu večerati. Poslije večere pita car šuru svoga kud je pošao, a ovaj mu odgovori, da traži Baš Čelika, i sve mu redom priča. Ali car ga stane sjetovati: "Nemoj" veli "dalje da ideš, ja ću ti za Baš Čelika kazati: onog istog dana kad je tvoju ženu ugrabio, ja sam ga dočekao sa pet hiljada sokolova, pa strašno smo se pobili šnjime, krv pade do koljena, i ništa mu učiniti ne mogosmo! a ti da njemu jedan nešto učiniš! Zato te sjetujem ja da se vratiš kući, i evo ti blaga, uzmi i ponesi koliko gođ hoćeš." Ali carev sin veli: "Hvala ti na svemu, ali se vratiti neću nikako, nego hoću Baš Čelika da tražim", a sam u sebi misli: zašto ne bi, kad imam još tri života! Kad sokolovski car već vidi da ga nikako odvratiti ne može, izvadi jedno perce pa mu ga dade govoreći: "Na ti" veli "to moje pero, pa kad ti bude velika nevolja, a ti iskreši vatru pa ga zapali, a ja ću ti onda doći s mojom silom u pomoć." Onda carević uzme perce pa pođe tražiti Baš Čelika. Putujući tako za dugo po svijetu dođe u treću varoš, kako uđe u varoš, al' eto ti đevojke pa poviče sa čardaka: "Odjaši konja pa hodi u avliju." Carević svrata konja pa upravo u avliju, kad tamo al' evo ti njegove sestre najmlađe, ruke šire, pa se u lica ljube, vodi brata na kulu a konja u arove. Brat je pita: "Za koga si se, sestro, ti udala, koji je tvoj čoek?" Ona mu odgovori: "Moj je čoek car orlujski za njega sam se udala." Kad car dođe u veče kući, žena ga dočeka a on ni reči, nego veli: "Ko je ovdje u dvor od ljudi došao, kazuj odmah!" Ona mu odgovori: "Nije niko", pa počnu večerati. Onda mu žena veli: "Da li bi ti štogođ mojoj braći učinio, da odkud dođu?" Car joj reče: "Ja bi najstarijeg ti i srednjeg brata ubio, a najmlađeg ne bi; njemu bi i u pomoć svakad pritekao, kad bi mogao." Onda ona caru kaže: "Evo onaj moj najmlađi brat a tvoj šurak došao da me vidi." Onda car zapovjedi da ga predanj dovedu, dočeka ga na noge pa se šnjime poljubi i reče mu: "Dobro došao, šuro!" A taj njemu odgovori: "Bolje tebe našao, zete!" Pa odmah sjednu večerati. Za večerom se razgovaraju o svačemu, i naposljetku carević kaže da ide Baš Čelika da traži. Kad to začu car orlujski, stane ga odvraćati govoreći mu: "Prođi se ti, šuro, toga đavoljeg vraga, i ne idi tijem putem, nego ostani ovdje kod mene, bićeš svega zadovoljan." Ali carev sin to ne sluša, nego sjutra dan kako svane opremi se i pođe dalje tražiti Baš Čelika. Onda car orlujski kad vidi da ga odvratiti ne može, izvadi jedno perce pa ga dade šuri, "na" veli "šuro, kad ti bude nevolja, ti ukreši vatru pa ga zapali, ja ću ti onda s mojijem orlovima odmah u pomoć doći." Carević uzme perce i pođe tražiti Baš Čelika. Putujući po svijetu od grada do grada tako sve dalje i dalje najposlije nađe svoju ženu u jednoj pećini. Žena kako ga vidi, začudi se pa mu reče: "Za Boga, čojče, od kud ti ovdje?" A on joj sve po istini kaže, i veli: "Bježi, ženo, da bježimo!" No ona mu na to odgovori: "Kud ćeš, kad će nas Baš Čelik stići odmah, pa će" veli "tebe pogubiti a mene vratiti. Carević znajući da ima još "tri vjekova da živi, nagovori ženu da bježe, pa tako i učine. No kad oni počnu bjegati, Baš Čelik to dozna pa brže potrči i carevića stigne pa poviče: "E careviću, zar ti ukrade ženu", pa mu ženu otme i kaže: "Ja ti sad život praštam, jer znam da sam ti kazao, da ću ti dati tri života, pa sad idi, ama više za ženu nemoj da se vraćaš, jer ćeš poginuti." Pošto to reče Baš Čelik, odvede ženu sa sobom, a carević opet ostane sam ne znajući što će. Najposlije se riješi da na novo ide za ženu svoju. Kad dođe blizu one pećine, uluči priliku kad Baš Čelik bude otišao, pa ženu opet povede sa sobom da bježe. No Baš Čelik odmah to dozna, pa potrči i carevića stigne pa povadi strijelu i poviče: "Voliš li" veli "da te ustrijelim ili da te sabljom posiječem?" Carević stane se moliti, i Baš Čelik mu reče: "Ja ti sad i drugi život poklanjam, no ti kažem da se više ne usudiš da se za ženu vrataš, jer neću više da poklanjam život, no ću te na mjestu pogubiti." Pošto to reče, uzme ženu pa je odvede, a carević opet ostane sam misleći sve jednako, kako bi ženu svoju izbavio. Najposlije sam sebi kaže: "A što bi se Baš-Čelika bojao, kad još imam dva života, jedan što mi je on poklonio, a jedan moj?" pa zaključi da se sjutra ženi povrati, kad Baš Čelika nije bilo kod nje: "Hajde" veli "da idemo bježati." Ona ga razbijaše da im nije vajde bježati, jer će ih stići, no čoek njen primora je, pa počnu bježati, a Baš Čelik brzo ih stigne pa poviče: "Čekaj, ja ti više ne praštam!" Carević se prepane i počne ga moliti da mu oprosti, ali Baš Čelik reče mu: "Znaš li da sam ti kazao da ću ti pokloniti tri vijeka? eto sad ti treći poklanjam, i više života od mene nemaš, nego idi kući, i nemoj život svoj što ti ga je Bog dao da izgubiš." Carević videći da protiv ove sile ne može ništa, pođe kući, no jednako mišljaše kako bi ženu svoju Baš Čeliku oteo, dok mu na jedanput padne na um, što su mu zetovi kazali, kad mu je svaki od njih po jedno perce dao. Onda reče sam sebi: "Hoću baš i četvrti put da se vratim da ženu moju povratim, pa ako mi bude do nevolje, onda ću pera da zapalim da mi zetovi u pomoć dođu," pa se odmah digne i opet se vrati onoj pećini, đe Baš Čelik držaše ženu njegovu, i kad iz daleka vidi da Baš Čelik nekud ode, javi se ženi, a ona se začudi i prepane pa mu reče: "Boga ti, zar ti je tako omrznulo življeti, te si se vratio po mene!" No on joj kaže za zetove kako su mu dali svaki po jedno perce, pa kako ćedu mu doći u pomoć, ako mu bude do nevolje, "pa za to sam" veli "još jedared došao po tebe; hajde odmah da bježimo" i tako i učine i počnu bježati, ali Baš Čelik to odmah dozna pa iz daleka poviče: "Stani, careviću, nijesi utekao!" A carević kad vidi Baš Čelika, povadi ona sva tri pera i kresivo, pa stane kresati dok malo vatru prižeže pa zapali sva tri pera, ali dok je zapalio Baš Čelik ga stigne, potegne sablju i carevića na dvije pole rasječe. U isti čas eto ti čuda! Doleti car zmajski sa svojijem zmajevima, car sokolovski sa sokolovima i car orlujski s orlovima, pa se s Baš Čelikom strašno pobiju i mnogo se krvi prolije, ali Baš Čelik opet ugrabi ženu i uteče. Onda tri cara stanu svoga mrtva šura gledati i zaključe da mu život povrate, pa onda zapitaju najbrža tri zmaja koji može najbrže s Jordana vode donijeti. Jedan veli: "Ja mogu za po sahata;" drugi veli: "Ja mogu za jedan četvrt sahata;" treći veli: "Ja mogu za devet trenutaka." Onda carevi poviču ovome: "A sad ti, zmaje, brže pohitaj", ovaj raširi silu vatrenu i donese zaista za devet trenutaka vode s Jordana. Carevi uzmu vodu, pospu vodom po onijem ranama, kud je carević rasječen bio, kad pospu, rane se sastave, i carević skoči na noge te oživi. Onda ga carevi sjetuju: "Idi sad kući, kad si se smrti izbavio." Carević njima veli da će jošt jedanput da ide sreću pokušati i ženu ma na koj način ukrasti. Carevi, zetovi njegovi, vele mu: "Nemoj, poginućeš zaista sad ako odeš, jer života ti drugog nema osim onoga tvoga od Boga. Ali carević neće za to da čuje. Onda mu carevi reku: "E kad već hoćeš silom da ideš, a ti nemoj odmah ženu da vodiš, nego joj kaži da pita Baš Čelika, đe mu je junaštvo, pa onda dođi da nam kažeš, mi ćemo ti pomoći da ga osvojimo." Onda carević ode krišom i dođe ženi, pa je nauči da kuša Baš Čelika đe mu je junaštvo, pa se vrati natrag. Kad Baš Čelik kući dođe, žena ga stane pitati: "Boga ti, đe je to tvoje junaštvo?" Baš Čelik joj reče: "Moja ženo, moje je junaštvo u sablji mojoj." Onda se žena stane moliti spram sablje Bogu. Baš Čelik kad to vidi, udari u smjeh pa reče: "O luda ženo! nije moje junaštvo u sablji, nego je u mojoj strijeli" a ona se onda okrene Bogu moliti spram strijele, a Baš Čelik joj reče: "O ženo, dobro li te neki uči da me kušaš, đe je moje junaštvo! ja bi rekao da je živ tvoj čoek, pa on te uči." a ona se počne kleti da je niko ne uči, jer i nema ko. Poslije nekoliko dana dođe joj čoek, ona mu sve kaže kako još nije mogla doznati od Baš Čelika, đe mu je junaštvo, a čoek joj odgovori: "Kušaj ga opet" pa ode. Kad Baš Čelik dođe, žena ga stane opet pitati, đe mu je junaštvo. Onda joj Baš Čelik odgovori: "Kad ti moje junaštvo tako poštuješ, ja ću ti istinu da kažem, đe je moje junaštvo," pa onda stane kazivati: "Daleko odavdje ima jedna visoka planina, u onoj planini jedna lisica, u lisici srce, u srcu jedna tica, u onoj je tici moje junaštvo, ama se ona lisica neda lako uhvatiti: ona se može pretvorši u razne načine." Sjutra dan kad Baš Čelik ode, carević opet dođe ženi svojoj da čuje šta je doznala, a žena mu sve kaže. Onda carević otide upravo zetovima, a oni ga jedva dočekaju da čuju, đe je Baš Čelikovo junaštvo, pa se odmah dignu i sa carevićem otidu. Kad tamo dođu u onu planinu, pušte orlove da love lisicu, a lisica pobegne u jedno jezero koje je bilo u sred one planine, i pretvori se u utvu šestokrilu, ali sokolovi odmah za njom i odandje je izagnaju, onda ona poleti u oblake pa počne bježati, a zmajevi za njom! Ona brže onda pretvori se opet u lisicu i stane po zemlji bježati, ali tu je orlovi dočekaju i ostala vojska, pa je salete i uhvate. Onda carevi zapovede te se lisica raspori i srce izvadi pa nalože vatru, srce raspore, iz srca ticu izvade i u vatru bace, kako tica izgori Baš Čelik pogine. Carević onda uzme svoju ženu pa ode šnjome kući.

Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim poljima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih sjenki. U vodenici drijema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sjedi njegov debeli mačak, i on takođe drijema.

– Djeda Trišo – javi se mačak, pospan i lijen – djeda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.

– Miša, kakvog miša, rođeni? – začudi se djeda. – Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvijek spavaš... Neću, lovi sam!

– Onda mi ispeci pogaču.

– Neću ni to.

– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živjeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti... Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vrjedniji.

– I baš nećeš da mi pečeš pogaču?

– Neću; ko bi lijenčinu uvijek hranio. Idi pa lovi.

– Dobro, djeda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac, ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.

A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.

– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odleti ispod tiha zelena svoda.

– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk – obradova se mačak i oholo podiže brk. – Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici smišljao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družinu.

– Hajduci? Pa gdje će biti hajduci ako ne ovdje – usliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mjesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?

– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?

– Psima? Šta govoriš! Nema ljućih neprijatelja nego što smo mi i psi.

– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Vidjećemo koliko vrijediš.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vjetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se sjeti djeda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.

Kad se prva sova diže i nečujno poleti ispod grana jazavci krenuše u krađu. Mačak se sjeti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao djeda, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

– Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?

– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu noć.

– Tvoj drug! – prestraši se jazavac. – A, zato li se tebi oči sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi ćemo za tobom.

Ali tek što zađoše u njive i počeše da šušte lomeći suve stabljike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od str­aha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade krupna čupava psina bijesno lomeći kukuruz. Bježeći pred njim kao slijep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrča do vodenice i zagrebe uz brvna pod krov.

– Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trišo!

– Ko je to? – ču se iznutra starčev glas.

– Ja, tvoj mačak.

– Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.

– Otvaraj, premili djeda. Pusti me samo unutra, nikad mi više hajdučija neće pasti na um. Provrijedniću se, poloviću sve miševe... Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovoljen, čiča Triša otvori vrata, otjera psa i pusti mačka unutra.

I mačak je zaista održao svoju riječ. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

BRANKO ĆOPIĆ

Mačak djeda Triše vodeničara, onaj isti mačak koji je negda čak u hajduke išao, iziđe jednog sunčanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na suncu koliko je god dug i još nešto malo više i stade zadovoljno da prede.

– Frrr-mrrr, izgleda da ovo sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo od njega. Sjetiću ga se čim ulovim prvog vrapca.

U to vrijeme djeda Triša je baš spavao u vodenici odmarajući se poslije ručka, kad jedan oprezan miš iziđe iz rupe, pretrča preko djedinog lica i ponovo šmugnu u rupu. Djeda se uplašen trže iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade da grdi i da zove mačka:

– Hej, gdje si, lijenčino, lopove, vucibatino, izdajico, čmavalo?!...

– Koga to izvoljevate zvati, uvaženi druže u nevolji? – javi se ispred vodenice mačak praveći se nevješt.

– Koga? Ti još pitaš koga, hajdučka sorto. Naravno da zovem tebe.

– Gle, gle, ko bi to rekao – tobože se začudi mačak.

– A ja odovud čujem da si uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: možda čovjek zove stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena.

– Ah, ah, još se rugaš, stari ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a miševi mi pored toga usred bijela dana trče preko lica.

– Zaista, bezobrazluk dostojan samo jednog miša – mudro zaključi mačak. – Ali, dragi djeda, baš u to vrijeme kad je taj mišji inženjer pravio put preko vašeg lica, ja sam bio zauzet jednim vrlo važnim poslom.

– Kakvim poslom? – začudi se djeda i podiže obrve čak do svoje kape.

– Preo sam.

– Aha, trista mu žabljih dlaka i dvjesta magarećih rogova, zar je tvoje predenje uopšte ikakav posao? – grdno se začudi djeda i izbeči oči.

– Oho-ho, vi još sumnjate u to – ljutnu se mačak. – A, na priliku, zašto ne bi valjala moja pređa? Nisam ni ja valjda mačji kašalj.

– Pa šta predeš, de, da čujem? – uozbilji se djeda.

– Pa... najprije ću da opredem mrežu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji ću objesiti psa koji me je lani jurio oko vodenice, a onda ću oplesti jedne čarape i prodaću ih tebi za pečenu ševu.

– Gle, on se meni još ruga! – dreknu djeda i zgrabi metlu. – Čekaj samo, sad ću ja tebi da pokažem.

Mačak hitro skoči i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok.

– E, nećemo tako, djeda, ne dam se ja tući. Ta i ja sam valjda neki slobodan građanin, iako mi nigdje nije zapisano ime, prezime i datum rođenja. Kad već hoćeš da me biješ, odoh ja brate, u svijet.

I djeda Triša, sav crven od ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se već kod prvih grana omače i bućnu u plitku vodu, a mačak, videći da nema šale, skoči s vrbe i strugnu preko polja.

Dok je mačak bježao kroz kukuruz, djeda-Triša, sav mokar, izvuče se iz potoka, pronađe u vodenici veliki komad ugljena i na širokim bijelim brvnima vodenice, pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas:

"Ja dolje potpisani djeda-Triša, vodeničar, ovim se odričem za sva vremena svog dugogodišnjeg druga mačka, jer je dotični lijenčina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s vrbe u potok. Dugove koje moj bivši mačak bude napravio ne priznajem, naročito one u slanini i siru, štete koje nanese ne plaćam, i u slučaju da dotičnu ličnost negdje uhvatim, premlatiću je kao mačku.

Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Triša, vodeničar s.r."

Dok je to srditi djeda pisao, mačak već bijaše stigao do prve seoske kuće. Na pragu ga dočeka domaćica, starica oštrih očiju i kukasta nosa, po zanimanju vračara. Mačak pred njom ušilji brkove i slatko se nasmiješi rastežući usta od uva do uva.

– He, he, dobar dan, medena bakice. Imate li možda kakva posla za jednog nezaposlenog mačka? Imam odlične svjedodžbe i preporuke od svojih dosadašnjih gazda, ali ih sa sobom ne nosim iz prevelike skromnosti.

– Oh, rođeni moj, baš si dobrodošao. Osijediše me ovi prokleti miševi.

– A ovaj, bakice, mogu li dobiti unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godišnje plate? I ako je moguće da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine – zamoli je mačak.

– Pa, može, može, zašto ne? – pristade baba i donese mu dobar komad slanine. – Eto, pa sad lovi po kući miševe, a ja odoh do susjetke.

Čim vračara iziđe, mačak pojede čitav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da zaboravi i na miševe i na svoje obećanje, pa se savi pored ognjišta i ubrzo zaspa.

Dugo je tako mačak spavao, sve dok ga ne probudi škripa avlijskih vratnica. Mačak načulji uši i začu kako neko pita njegovu babu:

– Hej, stara, šta će ti toliki kolac?

– Dobila sam novog mačka, pa ako ne bude vrijedan, ubiću ga ovim kocem kao što sam ubila i onoga starog – odvrati baba.

Kad to razumjede mačak, prođe ga jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa čim je baba otvorila vrata, on šmugnu pored nje napolje i stade da bježi prema kukuruzu.

– Hej, hej, držite lopova, držite prevaranta! – zakrešta vračara i s uzdignutim kocem jurnu za njim ne bi li ga dostigla, ali je mačak jurio skoro kao kakav zec i začas iščeznu u kukuruzu. Tu provede noć usamljen i pun straha, a ujutro, kad se baš odlučivao da pođe čijoj drugoj kući, začu na seoskom raskršću lupu doboša i viku dobošara:

– Narode, čujte i počujte, u selu se pojavio opasan mačak varalica. Našoj dobroj vračari uzeo je na ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotičnog prevaranta uhvati, neka ga preda opštinskim vlastima. Preporučuje se svima da preko čitavog dana i noći puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj mačjoj varalici što prije ušlo u trag.

Kad siroti mačak razumjede taj oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili šesnaest puta, pa što je hitrije mogao strugnu prema djeda-Trišinoj vodenici. Ali kad stiže pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Trišin oglas, on pretrnu od glave do pete.

– Kud ću sad, žalosna mi majka?

Sjedio je dugo pred zatvorenim vratima ne usuđujući se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na pragu, mačak pokajnički obori brkove.

– Rođeni moj djedice, primi me natrag. Biću poslušniji i mekši od zečjeg repa.

– Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? – tobož se uozbilji djeda.

– Ah, ah, kako da ne poznaješ? – reče mačak skoro kroz suze. – Ja sam tvoj mačak.

– Moj mačak? Ja sam samohran i nemam baš nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavještaću miševima, jer sam ih mnogo zavolio.

– Šta, miševima, trista mu jegulja! – gnjevno frknu mačak. – Pusti me, pusti me samo, molim te, da ih ja pitam, čiju su mi ljubav preoteli.

Na te riječi djeda se više nije mogao da uzdrži, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog mačka.

– Hajd, hajd, gade jedan, praštam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro drži: odsjeći ću ti brkove, ako me samo rasrdiš.

– Baš je prava istina da si ti najbolji čovjek pod nebeskom kapom – pokajnički priznade mačak ulazeći u vodenicu.

BRANKO ĆOPIĆ

Ovo je vreme čuda
Ujaci padaju s duda

 
Tu oko Gore Fruške
Stričevi padaju s kruške

 
Život je jedna farsa
Tetke padaju s Marsa

 
Svi znanci i svi stranci
Možda su padobranci

Ljubivoje Ršumović

vuk je sav dlakav
a lisica kao crvena
vuk menja dlaku
a lisica kokoške
vuk ima strašne oči
a lisica lisičje
vuk se sanja
a lisica ne mora

vuk i lisica
isti su kao braća
jer su lajavi i strašno zinu
jer im rastu repovi pozadi
jer stanuju u šumi
jer jure po mraku i svi su lopovi
jer pojedu koga ne poznaju
vuk crvenkapu
a lisica petla

AVION I AUTOMOBIL

avion može da leti i naopako
a na autu je odmah sudar
avion tandrće drukše
avion ima i vrtilaciju
oni se razlikuju
po autokarti

NISU ISTI

što je od aviona motor na nebu
a od automobila motor je na zemlji
različiti su
što saobraćajac ne može
da stane na nebo
avion možeš i od hartije da napraviš
a auto mora da se kupi
kamion gazi decu
avion ne gazi
ako staneš na prozor
prebrojiš sve automobile
avioni se ne broje
nego samo na paradi
u automobil mora da se turi benzin
u avion ne mora
njega tera pilot
kad gledaš avion
zaboli te vrat
a automobili se fino gledaju

AVION I PTICA

ptica se rodi
a avion se napravi
avion peva debelo
a ptica peva tanko
u pticu ne levamo gas
ona sama leti
vrabac jede pšenicu
a avion ne može
pticu može mačka da pojede
a avion ne može
vrapca uloviš na klopli
a avion ne možeš
po čemu su različiti
a po čemu slični avion i ptica
oni su drukši po meni
jer ja ne letim na nebu
isti su što dignem glavu
pa vidim i pticu i avion

DA LI JE BOLJA PTICA ILI AVION

bolja je ptica
ona ima dlakava krila
bolji je avion
on ima prozore za gledanje
ptica je korisna
ona nosi jaja a avion ne nosi
jer nema gnezdo
avion je koristan
on vozi putnike na aerodrom
ptica nema ni stepenice
avion je dobar
pod njega možeš da se podvučeš
a ptica kljuje
ptica je bolja
ona maše kad leti
i ide na jug

 Lav, magarac i lisica pođu zajedno u lov. Dogovorili su se da na ravne časti podele sve što ulove.

Kada su dovoljno nalovili, lav reče magarcu da pametno razdeli dobitak.

Magarac podeli sve na tri dela, rekavši onda da prvo biraju lav i lisica, a da će on uzeti trećinu koja posle njih ostane.

   - Zar je to pametna deoba? - reče ljutito lav.

   - Sad ću ja tebe naučiti pameti! - Zatim tresnu magarca o zemlju i raspara mu utrobu.

   - Deli ti sad - reče lav lisici.

Lisica natovari sve na jednu gomilu, a za sebe ostavi samo jednog zečića.

   - He, he, premudra lisico! Ko te nauči da deliš tako pametno? - upita je lav.

   - Magareća glupost - odgovori lija.

Vuk ugrabi ovcu iz stada. Pođe, noseći je dalje od pastira i pasa, da je na miru pojede.

Lav sretne vuka i otme mu ovcu. Stojeći podalje i posmatrajući lava kako kida i jede plen, vuk mu reče:

   - Nije u redu što si mi oteo ovcu. To je nepravedno.

   - Gle, molim te ! - nasmeja se lav. - A jesi li je ti s pravdom stekao?

"Bio sam gost u dvorcima u okolini Petrograda i mogao sam se uputiti u lov, kad, gde i kako sam hteo, a to mi je, kako znate, dragi prijatelji, bilo uvek  važno.

U lovu jednoga dana dospeh na neko jezero na kome se igralo nekoliko tuceta pataka. Nažalost plivale su raštrkane, daleko jedna od druge, tako da sam jednim hicem mogao ubiti tek jednu jedinu patku. S dovoljno patrona u džepu to i ne bi bila prevelika nesreća. Ali u kremenjači sam imao još samo jedan, poslednji naboj, a najradije sam ih hteo imati sve.

Kako to učiniti, dobar savet bi zlata vredeo. Tada mi iznenada na um pade komadić slanine u mojoj lovačkoj torbi. Bio je to jedini preostali komad od moga doručka. Taj komadić slanine pričvrstih, dakle, na dugačak pseći povodac, koji, k tome, još brzo odsukah te ga na taj način četvorostruko produžih. Potom se sakrih u trsku na obali i bacih slasni zalogaj slanine u vodu. Nedugo potom videh kako prva patka dopliva i naglo ga proguta. Doskora joj, neprobavljen, izleti na drugi kraj. Prvu je patku sledila druga, treća, četvrta. I svaka bi od njih progutala skliski zalogaj. Četvrtu je patku sledila peta, šesta i tako dalje, dok se sve patke koje su doplivale na jezero nisu pozabavile slaninom. Veoma razdragano sve sam to promatrao iz svog rogoznog skrovišta, jer se rasukani povodac, na kom se nalazio komad slanine, nije potrgao, a patke se na nj nizahu kao biseri na nisku. Kad se i poslednja na ovaj način uhvatila, ja ih sve povukoh na kopno, ovih se uzicom pet-šest puta oko vrata i struka i zaputih se domu.

Dragi prijatelji, ne možete ni zamisliti kako je teško nositi toliki broj pataka. Gotovo mi bi žao što sam ih toliko bio nahvatao. Gotovo neočekivano stiže mi pomoć, i to od samih pataka. Sve su još, možete to zamisliti, bile žive. Tek što su se oporavile od prvog užasa počeše sve strašno udarati krilima. Dignuvši se najzad u vazduh, povukle su i mene, ma kako sam se tome pokušavao opirati.

Neki bi se lovac tu teško snašao, mene pak mašta nije izneverila. Lakše je to sad slušati, nego je bilo učiniti. Patke, naime, ni u kom slučaju nisu videle svoju ulogu u tome da me odnesu kući. Na pameti im nije bilo ništa drugo do kako se vratiti do svog jezerca. Nakon što sam nekoliko puta vešto zaveslao i izmanevrisao, ugledah svoj konak pod sobom. Od tog trenutka jedino važno je bilo donekle se sretno prizemljiti. Da bih to postigao, zakrenuh patkama, jednoj za drugom, vratove. Dakle, spustih se posve lagano, i to baš kroz dimnjak svoje kuće, usred kuhinjskog ognjišta.

"Bez brige, dragi gosti", reče Münchhausen, "vatra nije gorela. Ali trebali ste videti preneraženo lice moga kuvara! Ipak, odmah se potom obradovao neočekivanom obogaćenju svoga jelovnika."

Pre nego što je nastavio, Münchhausen je za trenutak uživao u zbunjenim licima svojih gostiju: "S toliko mnogo pataka zaista nije mogao računati." Gosti na tremu tako su se jako smejali da je Münchhausenov stari pas prepeličar teška srca odlučio napustiti mirisnu kuhinju da bi video šta se to dešava kod njegovog gospodara.

 "PUSTOLOVINE BARONA MÜNCHHAUSENA"

G. A. Bürger

(Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)

Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.

– Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:

– Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume.

Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.

– Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca.

Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa.

Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!

– Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde.

Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag.

– Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom.

Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka.

Branko Ćopić

Jelen, bežeći od lovaca, sakrije se u vinograd. Kada su lovci prošli, jelen poče da brsti lišće loze. Lovci primete da se loza njiše, vrate se, nađu jelena i ubiju ga.
   - Pravedno stradam - reče jelen umirući. - Zašto vređam lozu koja me je sačuvala?

Vuk, koga su psi izujedali, ležao je na obali reke. Tada u blizini ugleda ovcu, pa je zamoli da se smiluje i donese mu malo vode.

   - Rado bih to i lako učinila - odgovori ovca - no, iako si sav izujedan i osakaćen, ipak si vuk. Bojim se da si i sada više gladan nego žedan.

I

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka – svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku pravo u oči.

– "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio" – progovori momak od šale.

– "Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću", – pomisli grešna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

– "Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom"! – reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pa da je brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: "Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam", postala bi djevojka opet gujom, i utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želju, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima.

Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

– "Evo, majko, snahe", – reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.

– "Hvala Bogu, sinko", – odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima.

Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu:

– "Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!"

Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: "Moja majka mora da je vještica." I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovijedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

– "Nema puta na ovu visinu", – reče starica.

– "Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje", – reče snaha.

Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomislila govoreći: "Opa­zio bi Bog, da mi sin ne valja."

No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snahi snijega s litice ispod oblaka.

Drugoga dana zapovijedi snaha baki:

– "Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak."

– "Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero". – odvrati baka.

– "Radovat će se šaran, propadneš li s njime" – reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još neće da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grešan.

– "I bolje da poginem", – pomisli baka i ide po ledu.

Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sretno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uzela sinovu košu­lju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

– "Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi. "

I ne dade majci da okrpa sinovu košulju.

Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

– "Bože moj, pomozi mi! "

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svježanj triješća.

– "Hoćete li, bako, kupiti luči? " – pita djevojče.

– "Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić", – reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju.

Baka okrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade svežanj luča, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

II

Uveče reče snaha baki:

– "Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim. "

Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva.

Dok je ona u komori tražila drva, začuje kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

– "Tko je Božji? " – upita baka iz komore.

– "Domaći! Domaći! " – ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrapci pod strehom.

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo "Domaći", sve sami mužići od jedva pô lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše – sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

Čini se baki da se pomladila – nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

– "Božja braćo", – reče onda baka Domaćima – "biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem mome sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti! "

Baka stane pripovijedati Domaćima sve, kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Do­maćih, po imenu Malik Tintilinić:

– "Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik. "

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač.

Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! – prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognji­šte, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov – kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih.

Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo uvis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jada:

– "Što je ovo bilo, nesrećo stara? "

– "Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata", – reče baka i mudro se drži.

– "A što je ono u pepelu? " – opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.

– "Ono je žeravica" – odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

– "Što je ovo, nesrećo stara? " – pita snaha.

– "Poprskao te kesten iz žeravice" – odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintilniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

III

Zapovijedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića za Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snahi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovijedi baki, da donese gnijezdo u trijem.

Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakrešti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.

Kada snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.

Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći:

– "Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš. " – I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:

– "Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće! "

E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.

Sin privoli, da mati ostane do večere još u kući.

Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.

Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi – i sada sin osjeti, kako je počinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

– "Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni. "

Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom.

A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.

Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!

Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

– "Božja braćo", – reče baka, – "nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći."

Pripovijeda baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerilo, da je u snahe zaista gujin jezik.

– "Izagnao me, a vi pomozite, ako znate. "

Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta.

Ali onda Malik Tintilinić reče:

– "Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade. "

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko tišina dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica.

Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeve­rice i pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć – na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trče snaha i sin, sve im nestaje sape.

Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ovo šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: "Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija" – i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred naljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

– "Pomozi baki, propala je od snahe-guje", – rekoše Do­maći Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovijede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti.

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:

– "Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodi­la. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno! "

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme potcikuju.

– "Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! " – reče Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradi­ce, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:

– "A što će biti od mog sina? "

– "Ne budali, bako! "– odgovori Stribor, – "otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u svom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina! "

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

 – "Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina! "

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.

Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ogra­đenim, nestade Stribora i Domaćih, – ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju – uteče u rupu – a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše.

Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovelo Domaće u kuću. – Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.

Ivana Brlić-Mažuranić

Medved se prikrade košnicama. Iz jedne košnice uze saće s medom i poče da se sladi. Izleti pčela i ubode ga u njušku.

Medved se naljuti, podigne košnicu i udari je o zemlju. Tada izlete sve pčele i, razdražene, navale da ga bodu bez milosti. Zaletale su mu se koja u oči, koja u uši, te medved naže da beži braneći se koliko je mogao.

   - Zar mi nije bilo bolje da pretrpim ubod jedne pčele - gunđao je on - nego što sam želeći osvetu izazvao protiv sebe ceo roj?

Ptice se sakupe na zbor da izaberu sebi poglavara. Najviše se među njima šepurio paun želeći da izaberu njega zato što je najlepši.

   - Uzalud se širiš i kočoperiš - reče paunu čavka. - Od kakve će nam pomoći biti tvoje perje kad se budemo tukli sa orlom? Treba da izaberemo najslobodnijeg, najsmelijeg, najjačeg, a to nisi ti, mada ti je rep šaren.

Lav je bio umoran. On leže u hlad da se odmori i zaspa. Prolazeći tuda, miš reši da pretrči preko lava. Međutim, lav se probudi i ščepa miša.

   - Je li, malecki ? Zar se ti, kod tolike širine, usuđuješ da preko mojih leđa praviš put? Šta ćemo sada, govori? - viknu lav.

   - Moćni lave - odgovori miš umiljato. - Mnogo sam pogrešio, priznajem. Molim te da mi oprostiš. Nikada više neću to da učinim, ovo je prvi i poslednji put. Uostalom pomisli: kakva bi to slava bila za lava da ubije miša?

Lav se nasmeja i pusti miša zdravog i čitavog.

Posle nekoliko dana, lav se nesrećno uhvati u jaku mrežu koju su postavili lovci. Nije mogao da se izvuče, pa je rikao od jada isrdžbe.

To je čuo miš. Odmah je dotrčao. Kada je ugledao svog dobrotvora u mreži, nije gubio vreme. Počeo je da grize užad i malo po malo načinio dovoljno veliki otvor kroz koji se lav izvukao i tako izbavio.

   - Kakve se čudne stvari događaju na ovom svetu! - reče lav. - Ko bi ikad pomislio da i miš može da spase lava od smrti!

Lisica, videći grožđe na jednoj visokoj lozi, pokuša na sve načine da ga dohvati. Nikako nije mogla da dođe do njega. Kada je sve probala, ona se okrete i ode govoreći:
   - Još je kiselo. Ništa ne valja. Trnu zubi od njega.

Ezop