Dok ja, zapuštena metafora, razbijam čaše ovog nejakog poznanstva kroz krv svojih dlanova što su te, nedostojni, dotakli. Otkidam tkivo sa svoga lica samo da me ne prepoznaš, da se skrijem u prašini kojom lebdiš, čupam jezik da me ne oda u slavlju tvojih godina i preklinjem krvlju svoju prošlost da me satre.
Probuđen stojim pred tvojom neistinom za čiji postanak ne krivim nikoga do sebe. Od zvuka tvojih riječi ne čujem topot života kojeg odnosiš u nepovrat, pa čeznem da sam kamen, da sam zamrli oblutak i nekorišteno mastilo ništavila.
Koliko čudesnog blagoslova u našem zaboravu!
Koliko čarobnih mogućnosti u našem ne-zbivanju!
Koliko božanske praznine u galaksijama naše ne-ljubavi!
Koliko istine u našoj lažnosti!
Kako ne biti zahvalan
na nečemu što se nije dogodilo?
Samo te gledam. I čujem svoj glas u nekoliko novih riječi tvojeg vokabulara. Svoju nemoć u psovci koja ostaje spomenikom zrnu soli duboko utisnutom u ogrebotinu trotočja nesvršene rečenice. Jasno te osjećam u svakom neologizmu, svakom protologizmu kojim te pokušavam postvariti u ovim napuštenim sobama što pamte tvoj zlatotisak.
Samo te gledam.
Dok pamtim kaligrafiju svog srca, bljesak jutra s tvojim imenom na usnama, kocku čokolade i prikazu na pretvrdoj postelji od samoće.
Dok me, u usudu lošeg štiva, ponovno odnosi povodanj dobrog zla.
Neologizmi su kovanice, nove riječi, jezičke novotvorine, koje se uglavnom ne pojavljuju ni u jednom riječniku, ali se mogu koristiti široko ili unutar izvjesnih zajednica. Protologizmi su neologizmi koji nisu široko prihvaćeni.
Zaustavljen u točki koja trag svog kretanja ostavlja u prostoru nepostojanja. Bez peakova. Bez ritma. U tisuću herza tišine koja kalibrira svoj ustroj za neke nove riječi. Možda tvoje.
Možda i ne.
U čaroliji kvantnih mogućnosti ovog Svemira čije prostranstvo ne možeš niti naslutiti. U kojem zvijezde nisu samo bića, već i životi koje ćeš jednom, možda - naravno, moći sanjati.
Sve dok perfekt ne prevlada glagolskim vremenima mojih riječi, znat ćeš da sam živ. I da te nosim u pogledu svaki put kad se skrivam iza tamnih naočala u strahu da mi te netko ne ukrade urokljivim okom. Da te omatam astrahanom oko vrata da mi te hladnoća ne otme kad te pokušam nemušto izgovoriti. Da si u podignutom ovratniku ovog predugog kaputa što te štiti od sjeverca koji te silom želi odvojiti od mene. Da te grijem u rukavicama duboko u džepu, zaklanjam od ove zime koja nam se unosi u lica zavodljivim osmijehom.
Znajući da znaš koliko je neizgovorivo teško spriječiti prošlost da se zavuče između interpunkcija.
Zaigrana ne možeš vidjeti ovaj prastari pogled koji te poznaje iz vremena dok si još bila samo neizgovorena misao i puka želja izrečena u kišnome očaju kolovoške noći. Tvoj ples riječi ne može razumjeti elegiju jer ju je osjetio tek u njezinoj pojavnosti, ne u svojoj srži. Tvoj smijeh odzvanja mojim srcem samo zato jer to srce postoji ma koliko željela da je samo spužva i promatrač oslijepljen taktovima akorda jeke tvojih koraka. Tvoje stope u prašini moga jastva samo su putokaz staze kojom ja ne smijem proći, ma koliko njezino obećanje vitlalo laudama strasti i smislovima pûti.
Sa sobom nisam bio donio ništa osim sebe.
Kraj kojega si prošla poput jutarnjeg lahora na obrazu.
U drhtaju kralješnicom.
U pogledu prema zaustavljenome horizontu.
U blagom pridizanju ovratnika iznošenog dugog kožnog kaputa.
I u dobro, predobro znanom zvuku potpetice koja udara o kamen prazne promenade moga srca.
Jedan neuspjeli dodir ruke
Jedan uspjeli dodir ruku
Miris i dodir kose na usni u neplaniranom dodiru
Miris i dodir kose na usni u naznaci zagrljaja
Pogled zamagljen suzom
Obećanje koje će možda biti ispunjeno
Obećanje koje možda neće biti ispunjeno
Prazna soba
Miris lavande i svježe obojenih zidova
Napola ispijena čaša Chivas Regala
Dogorjela cigareta
Pretvrd krevet, ogroman poput samoće
Neobrađena fotografija u Photoshopu
Promatram je kutom očiju kako se postvaruje, tamo, lijevo, na mojoj postelji. Nepomičan. Da ne narušim privid, da joj niti drhtajem trepavice ne dopustim slutnju saznanja njezine nestvarnosti, da je ne pretvorim u prah punoćom svoje pozornosti, svog neživota u kojem sam tek naum budućnosti koja ne dolazi. Pokušavam zadržati izdah dok savršena krivulja njezinih grudi blista odrazom zlatne mliječi ulične rasvjete, dok kosom oblikuje uzglavlje mojoj požudi. Ne usuđujem se poželjeti iscrtavati je obrazom kako ju ne bih uplašio i otjerao iz ovog prostora mojih tlapnji. Zlatokosu. Nasmiješenu. Divlju. Krotku. Prikazu.
Tepam ti surovu ljubav glasom puklim od samoće, iščašenim elektronima koji me skrivaju u tvome zamišljaju. I oboje znamo da to nisam ja. Da to nije ovo nježnim noktima vremena izbrazdano lice i pogled davnog dječaka. Da to nije ovaj dlan na kojem je ispucala linija života. Ti to čuješ sebe i promatraš Onog koji ne dolazi. Onog koji je bio ovdje. Onog kojega nema. Onog koji je urezan u gravuru tvojega ženstva. Onog koji živi u prostoru između tvojih sklopljenih vjeđa i otkucaja kursora kojim ga pišeš. Dok moje elegije kao ponornice, kao povodanj dobrog zla, ispiru oblutke nikad dovoljno čujnih riječi, mrveći ih u šljunak kojim ćeš jednom, tražeći kamen svoje preobrazbe, zacijelo proći. Bez primisli. Bez uspomene. Na napukli glas u vjetru.
