...čovjeka-osobu život kao umjetnik izrađuje. U početku si samo materijal, nekakav bezličan komad stijene, gipsa, gline ili potpuno prazno slikarsko platno... a onda, život - umjetnik krene svojim vještim rukama nanositi boje, povlačiti poteze kistom, slika svim tehnikama po jednom jedinom platnu - tebi.
I ti postaješ njegovo umjetničko djelo...
Ili te kleše, kida dijelove stijene, dubi, zarezuje, udara te sa svih strana i iz onog kamena s početka priče nastaje neki novi oblik. Obli i glatki, sjajan i ulašten, ili ostavljen hrapav pod prstima, ponegdje toliko oštar da zarezuje...
A možeš biti i glina, bezlična masa, no život će u te udahnuti svoj dah i okretati te na kolu za oblikovanje... Postat ćeš projekcija svojega života... i nikada sasvim dovršeno djelo... Dolazit će k tebi i neki zlonamjernici i pokušavati te naružiti, razbiti, raskomadati, razmazati, iskriviti tvoj izgled... no život tvoj dat će si ponovo truda i pokušat će popravljati pokvareno ili možda čak počinjati ispočetka...
Živi svoj život punim plućima i budi dobar. Budi zadovoljan sobom. Voli se. Nikad se nemoj ni radi čega prestati voljeti. Svi mi griješimo i prema sebi i prema drugima. No ne čine nas greške lošim ljudima ako ih prepoznamo i krenemo ih ispravljati.
Ako se pomirimo sa sobom i prihvatimo se kakvima jesmo... tada će nas i drugi prihvaćati, onakvima kakvima nas je naš život do toga trenutka oblikovao... kao još nedovršeno, umjetničko djelo.
E.M. Mahulja/Krk
dok se zatvaramo u svoje kocke
- svojevrsne simbole neznanja
Onaj koji sve zna ostavlja nam poruke
u obliku krugova u žitu
- misterij kojih desetljećima nismo razriješili...
a kad smo mi Tebe razumijeli!??
E.M. Mahulja/Krk
uhvatila sam čvrsto
određeno, nazovimo dobro
raspoloženje
da mi i ovaj put
ne pobjegne
E.M. Mahulja/Krk
KUC – KUC, IMA LI KOGA!?? (neozbiljno-najozbiljniji tekst o tome kako
se razvijaju degenerativne promjene u neinventivnoj i nezainteresiranoj sredini i kako nenormalno postaje normalno i obratno na očigled većine zabavljene samozadovoljavanjem)
„Kritična masa je najmanja masa tvari fisibilnog
materijala koja može izazvati nekontroliranu lančanu reakciju.“
Rječnik kemijskih pojmova
S jasnom projekcijom u glavi sjela sam pisati ovaj tekst, iako već pri prvim riječima, moram rezignirano konstatirati kako sumnjam u par stvari:
- Da će ga netko uopće pročitati.
- Da će ga onaj tko ga i pročita pročitati s pažnjom i razumijevanjem.
- Da će se barem 20% onih koji ga pročitaju oko njega i zamisliti.
Čemu kemija? Pa riječ“ kemija“ tako rado upotrebljavamo. Sve je oko nas kemija (da ne kažem kenija) i očito nam se kemija događa u nekakvim pozitivnim pomacima u životu (upoznali smo divnu kemijsku djevojku ili nešto tako…), dok je dio nas dobrovoljno u keniji gdje razvija njezinu netaknutu divljinu svakodnevno. Karikiram. Neprimjetno je. Ionako smo od svega (što nam se da u ruke – dajte si mašti na volju!) napravili jednu tragikomičnu karikaturu. Tko? Mi – kritična masa.
Mi smo: Djeca prepuštena sama sebi. Dojadila nam je masturbacija na xxx stranicama i slikama golih teta i barbi kako rade isto što i mi kad imamo s kime. Rijetko kad imamo s kime jer smo zasjeli u stolice ispred računala i poistovjetili se s vlastitim izmišljenim likom koji bi trebao biti ono što bismo mi zapravo od sebe htjeli.
Op.a. Nekad je u te svrhe služio karneval, ali izgleda da mu je odzvonilo! On je naime, brzo završavao (i još je uvijek tako), a nakon toga vratit nam se u realnost. (Tu pada na ispitu.).
Dalje, naša je lektira žuto štivo ne opsežnije od tri proširene rečenice i razne web adrese naših „prijatelja“. Prijatelji su nam ljudi kojima ne znamo ni ime, ali redovito posjećuju naše stranice i svaki njihov komentar na naše tekstove (o kojima ćemo malo kasnije), završava s „KISSSSSS!“. Vidite kako nas vole!??
Nismo pretjerano zainteresirani za pravopis. Naročito ne za razlike između „č“ i „ć“ i „ije“ i „je“, ali zato nam je rječnik jako bogat novim hrvatskim besjedama među kojima prednjači ona „LOOOOOL“.
Volimo koristiti i izvorne nazive intimnih dijelova ljudskog tijela koje još nismo vidjeli u živo, ali smo se na Internetu preko Google-a podrobno informirali i možemo tvrditi da ih imaju gotovo svaka žena i muškarac.
Jako se volimo rugati ljudima o kojima isto tako ne znamo ništa. Ali, baš nas briga, ne poznaju ni oni nas. Tko nama što može (zaboravlja se pojam kritična masa s posebnim naglaskom na ono „masa“). Internet svakome garantira zaštitu privatnosti. (A-ha!!). Puno čitamo ono što sami napišemo. Joj to je tak dobro!!! I uopće ne razumijemo kako netko još može voljeti knjige, čitati nekakva slova na papiru, okretati stranice. A ti glupi predmeti – knjige, moraju se još povrh svega i držati u rukama. Strašno nešto. I dosadno! Gubljenje vremena.
Volimo se jako i družiti s ljudima.
Naravno da ih ne poznajemo. Ali su i oni od fisibilnog materijala. I pomažu nam u izazivanju lančane reakcije: Masovne gluposti.
Ova masovna glupost ne bi bila zabrinjavajuća kada ne bi bila zarazna. Zaraženi njome lišeni su zrelog rasuđivanja i prepoznavanja gluposti i gube svaki osjećaj srama, morala, normalne komunikacije… gube osjećaj za onu granicu dobrog ukusa (okuse nikada nisu ni upoznali) i gube osjećaj one točke kada više ni sebi nisu zanimljivi.
To je osnovna karakteristika kritične mase uz još jednu – totalno pomanjkanje samokritike (za samokontrolu kritična masa nikada nije ni čula).
Tu se kritična masa pretvara u stado ovaca koje je alohtono čak i u keniji .
Takva se stada obično obilježavaju raznim kemijskim sredstvima u obliku boje koja se nanosi kistom ili pak u modernije doba i u obliku raspršivača (za poznavaoce hrvatskog jezika spray-a, s izuzetno mekim „ć“). To rade zato kako, s inače prilično svojeglavim ali izrazito tupim životinjama koje su poznate po visokorazvijenoj filozofiji mase (masovni trk, masovni drk, masovna panika, masovna histerija, masovna samoubojstva bacanjem pred automobile, masovno opijanje morskom vodom, masovno glasno beketanje…), nitko ne bi suvišno gubio živce.
Opičiš im boju po dupetu ( ovce ionako hodaju uokolo gologuze) i po tome znaš koje su tvoje, kad ti koja zatreba (a zatrebaju iz raznih razloga).
U ostalo vrijeme, pustiš im da rade što im je po volji. Amen.
Elfrida Matuč-Mahulja
"Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom."
Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koja je godina bila, kad su mi Đoletovi stihovi ostali negdje u podsvijesti...
"I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,
jednom zauvek..."
i tako je začudno koliko, dok si mlad ne ulaziš u tekstove, čuješ ih a ne slušaš, slušaš ali ne shvaćaš... da je sve već netko prošao prije tebe...
"I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele."
I vidiš sad sam tu, na pola puta (u najboljem slučaju) i sad mi trebaš ti (koji mi se ne obraćaš s velikim Ti - muka mi je od persiranja čak i te vrste)...
"Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar."
...a tko si ti, uz najbolju volju nisam saznala. Paradoksalno, rekao bi netko, znati da si ti taj koga je potreban moj dan, a ne znati ništa više od toga... postoji li od toga više...? Postoji li bezuvjetna potreba za drugom dušom?
"I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar."
Jer priznat ćeš i sam... davno smo tjelesno ostavili u zapećku naše potrebe jednoga za drugim... i to je to VIŠE... koje ne znaš obrazložiti samo znaš da postoji. VIŠE.
"Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne."
A zahtjeva li VIŠE i od nas više? ... bojim se da da.
"I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele."
Prosto - jednostavno... ili ipak ne...? Jer ja se ipak ponekad, još zaletim na vjetrenjače...
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Baš si nešto mislim, slušajući kišu dok se kotrlja niz oluke... kako se sve oko nas regenerira. Trava zažuti, padne kiša i za dan dva opet se zeleni. Ako još prođu dobre životinjice ili dobri domaćin (pa je jedni pasu, a ovaj drugi pokosi) trava će bujati i biti sočna u svojoj zelenosti, mirisat će...
Zaboravljeni cvijet na prozoru pokunjiti će cvjetak, ali sjetimo li ga se na vrijeme, dignuti će glavu.
Ranjeni mačak, sakrit će se par dana i negdje u miru i, vjerojatno dubokoj meditaciji, vidati sam sebi rane. Iz skrovišta će izaći "kao nov". Gušteru će ponovo izrasti odsječeni rep, raku kliješta...
Samo mi... Samo mi smo previše zabavljeni minornim stvarima i od njih smo napravili smisao života. Samo mi svjesno pakostimo i nanosimo bol drugima "iz gušta". Samo mi očekujemo od svega što nas okružuje da uvijek bude lijepo kako smo si mi to zamislili, zaboravljajući pritom kako ostarimo, počne nas mučiti inkontinencija, smrdimo na vlastiti piš i ostale tjelesne izlučevine. Samo mi odbacujemo sve što nam smeta pri našem "postizavanju" i dosezanju sebičnih ciljeva.
Samo mi nismo u stanju prevazići svoje osobne interese samozaljubljene jedinke.
Samo u nama je nakupljeno jala i gorčine. Ljubomore.
I zato se mi nismo u stanju regenerirati.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Znaš, imam maleni svijećnjak od terracotte na stolu. Onaj u koga sipaš vodu i kap nekog mirisnog ulja, a ispod postaviš svijeću.
Ne znam zašto volim svijeće. Ni otkada ih volim... Danas mirišu na jagode, umjetno.
Još uvijek nisam stavila masku fatalne žene. Nisam sigurna ni da li mi se sviđa, znam samo da se ispod nje dobro osjećam. Ponekad.
Nisam od onih koje nitko ne smije vidjeti bez šminke. Imam dva lica. Svoje i ono koje nemam. Za razliku od puno žena, ni jednoga se ne bojim. Još.
Jedino što ne podnosim je pepeljasta boje kose. Toliko je neživa. Nju nemilosrdno prekrivam schwartzblau kemikalijom. Koja pecka dok je držiš na glavi. Punih 30 minuta.
Nakon toga obično budem zadovoljna. Sobom.
Možda ću izaći van na kavu. Na terasu s pogledom. Koji bi došljaka ostavio bez daha, a meni je svakodnevan...
Mi smo ljudi tako nezahvalna bića.
A u posljednje se vrijeme bojim veseliti. Da me za to ne kazne. Ostavština prečestih slučajnosti. I sve češće se pitam...da li sam ikada bila bezbrižna...?
Nadalje, postoje otoci, sa svih strana okruženi vodom i poluotoci, kao produžene ruke kopna spremne da vodu zagrabe...
Ako krenemo ljudsko biće promatrati iz tog konteksta, uočit ćemo da ono ima izbor... biti otokom. Dakle biti "samo svoj" malo ekstravagantan, slobodan i sam. Sam u sebi.
Može biti i dio velikog kopna. Utopljen u masi, jedan od mnogih "na broju" i "prema potrebi", uvijek u masi nikada sam.
Ili će biti poluotok. Slušat će svoje unutarnje potrebe i ponašati se prema njima. Pobjeć će u osamu kada mu zatreba iz bilo kojeg razloga, ali će uvijek imati otvoren put i otvorena vrata za dragog gosta ili suradnika s kojima će razmijenjivati mišljenja i iskustva... sam ali nikad potpuno.
Nasmiješiš se, a onda se odjednom sjetiš, kako su i kontinenti zapravo samo ogromni dijelova kopna sa svih strana okruženi vodama... dakle nekakvi mega-otoci...
Ima li u tom znakovitosti!?... :)
Nije potrebno biti dijelom klera, niti pripadati generaciji strogo tradicionalističkog, patrijarhalnog odgoja da bih osjetila potrebu pozabaviti se pojavom najezde sirovog silovanja pisane riječi u hrvatskoj književnosti. Vjerojatno ovo i nije pojava vezana samo uz Hrvatsku i pisanu riječ koja ondje nastaje, no oduvijek se kaže da valja prvo pomesti smeće ispred vlastitog praga, zar ne!?
Već sam u par svojih napisa pokušala ukazati na razliku između erotike i pornografije, gdje sam navela da je erotika smjer umjetnosti (likovne, fotografske, književne…); te da je osnovna karakteristika erotike zapravo onaj dio koji se izražava riječju estetika. Nešto fino, nešto što naglašava bitno i razdvaja ga od nebitnog . Erotika je zapravo nešto čime se mogu baviti osobe – umjetnici s istančanim ukusom i smislom za lijepo.
Kada se, međutim, erotike dohvate osobe kojima je smisao za lijepo i za estetiku strani pojam, ili pak kada je se dohvate s namjerom da je zloupotrijebe za neke svoje osobne ciljeve, tada se nerijetko dogodi prelazak crte koja razdvaja erotiku od pornografije, a pod okrilje književnosti svoje mjesto nađu tekstovi kojima je zapravo mjesto jedino u magazinima tipa „Smokvin list“ i sl.
Problem je što je u općem kaosu koji je zahvatio naše prostore nastala pomutnja u osjećaju vrijednosti. Ljudi su, tobož doživjeli nekakvu demokraciju, no nisu išli u školu demokracije i zapravo većina i ne zna što ona zapravo jest . Pojam demokracije veže se uz pojam slobode govora i to se shvatilo u tako širokoj mjeri da svatko sebi dozvoljava pljuvati po svakome i svačemu, a psovke su prve riječi koje djeca progovore. Ono što jest demokracija, a za što su zapravo ipak ostali uskraćeni; bojim se da nije niti zamijećeno. No kako je ovo ipak tekst o književnosti i umjetnosti, politiku ćemo ostaviti političarima. Ionako mislim da bi svatko pametan umio iščitati što sam htjela reći i iz ove moje jedne rečenice.
Na što zapravo želim usmjeriti pažnju onoga tko pročita ovaj tekst? Na opasnost da si umjetnost dozvoli zlouporabu svoga imena.
Nije umjetnost „poševiti se divlje na kuhinjskom stolu, a njegovom spermom napuniti kadu u kojoj će se narednih tjedan dana prati lice svakog jutra“ – jer, kako piše u nekom zapadnjačkom žutom tisku, tako će ti ten zauvijek ostati besprijekoran.
Jer ako je to umjetnost, onda je i ova narodna starobašćanska (Stara Baška – malo selo na otoku Krku) „brojalica“ za odrasle: „Jebi kurče do pol' noći, dokle pizda ima moći, jer kad pizda zgubi moć, reci kurcu laku noć“… ne znam tko je ovo izmislio, ni koliko je navlačio rimu – no čini mi se da se radilo o osobi kojoj je muški ego bio poprilično razvijen…, očito je, međutim, da je prema današnjim mjerilima to bio veliki umjetnik i možda bi zaista trebalo „iskopati o kome se radi“ kako bi mu se posthumno dodijelila nagrada za životno djelo u književnosti Hrvata. Bilo bi fer, zar ne?
U svakom slučaju, izgleda ipak da i su i „naši stari“ znali za seks, te da ga zaista nema potrebe ponovo otkrivati u 21. stoljeću.
Seks je prekrasna stvar i o njemu se da i prekrasno pisati. Pisali su o njemu mnogi. I jedan je Balzac napisao svoje „Vragolaste priče“ na tu temu. I makar u njima nije spomenuta ni jedna sirova i neodmjerena riječ, Balzak će vam još dan danas svojim „vragolijama“ izmamiti leptiriće u dnu trbuha… što mnogima koji misle da neukima otkrivaju sve čari seksualnog života svojim sirovim rječnikom kočijaša i mornara te jeftinih kurvi s kolodvora, zasigurno neće (osim možda ponekom žutokljuncu koji dnevno vježba desnicu zatvoren u zahodu – uz ranije spomenuti „Smokvin list“).
Eto to je osnovna razlika između umjetnosti i pornografije. I zato ipak nisam odoljela potrebi da dignem glas protiv tihe infiltracije pornografskih komada u književnost, koja nam se pred zdravim očima i, nadam se još uvijek donekle, zdravom pameću, događa.
laži prvo sebi, pa ostalima.
tako će ti grijeh biti manji -
jer i ti vjeruješ vlastitim lažima.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk