"Kakav užas!!" Pepeljara ispunjena nagorenim ćikovima (tako je, imate pravo i dobro ste zamislili... čak je i filter bio izgoren na određenom broju odbačenih opušaka)... po kojima je soba zaudarala toliko da mu je to počelo odvraćati pažnju od teksta u koji se zadubio...
Ha! Lijepo rečeno. On zadubljen u tekst.
A zapravo... buljio je u ekran ispisan stranicama i stranicama teksta i čitavo se vrijeme vrtio u krug. Nešto nedostaje.
Ali nikako da dokuči što... I ta mora traje već predugo vremena.
Nadobudno uključi comp, otvori dokument i krene čitati, u namjeri konačnog dovršavanja svog djela. Pročita. Jednom, dvaput...
Sve je ok. Ali nešto nedostaje... nešto bitno. Nešto što mu se sigurno smije između redaka, a on ne vidi. Gleda, sve mu je pred očima, a ne vidi.
"Strašno!!!"
Nova cigareta...
Nova cigareta...
Zar ovaj susjedov džukac uvijek mora lajati baš kad on treba mira!!?
Nova cigareta... a votka? Možda ne bi bilo loše... vraga ne bi bilo loše!! Zna i on da je loše, ali do vraga i sve... ubija ga ovaj tekst.
I čini mu se da svaki novi redak koji dopiše samo još pogoršava stvar. Samo još više zapliće konce koje je, bar mu se činilo, još prije nepunih mjesec dana, držao u rukama...
Da. Votka... ipak.
S malo leda. Kao i obično.
Pogled kroz prozor. Ne vidi ništa. Jer mu se ne gleda.
TV - ugašen. Ta još mu samo i on treba.
Cigareta? Kako je se samo nije prije sjetio... Ha-ha cinik. Sprda se sam sa sobom! I to je dobro... dok još može...
***
Telefon.
Javiti se ili ne, pitanje je sad? Teatralno. Da. Bljak.
"Halo?"
"Tražim pisca koji sam sebe ubija u pojam... poznaješ li takva!?"
Ona. Što reći. Najbolje šutjeti... Najbolje!
"Danas nisam za razgovor."
"O.K. Javi se kad budeš."
Neugodna stanka prije prekida veze.
***
Nova cigareta... Opušci i prazna čaša. Kraj njih izvrnuta prazna boca votke...
Na fotelji spava pisac...
Računalo se puni virusima... nije uspio poslati mail - u pomoć.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Mia se probudila ranije nego što je bila predvidjela sinoć namještajući budilicu. Grozno je kada ti se toliko piški da te to probudi, a onda konačno i istjera iz toplog kreveta... no, uvijek može završiti i gore. Da se ne probudiš pa osjetiš ono nešto toplo kako se širi oko tebe, a onda se odjednom pretvori u hladno i mokro... buđenje naravno slijedi, ali tada je već kasno.
Ovako, Mia se dovukla do kupatila, obavila što je imala, a onda pogledavši na sat, shvatila da je izgubila nekih dvadesetak minuta sna - što i nije strašno. Odluči ne vraćati se u krevet s obzirom da je to krajnje opasno (zaspi li sada, ne bi je probudile ni sirene za uzbunu)... radije će si napraviti kavu i uživati u njoj u miru...
Vrlo zgodno, pomisli Mia, danas se imam vremena i našminkati. Kojeg li veselja! Inače to radi na poslu - ako uopće i radi. Ne stiže se ni probuditi, a kamo li šminkati. Ne mari što će je netko vidjeti bez maske. I inače se ne šminka pretjerano. Jutros...
Hejjjjjjj, pa meni je rođendan! Oh mogla bih si i posvetiti koji sekund pažnje. Odabere bijelu majicu i, naravno traperice. A što bi drugo!? Mia i traperice neraskidivi su pojmovi. Opere se, opere zube, namaže lice kremom, malo korektora, puder u stiku... Dok ga je nanosila komad se odlomi i padne na sniježno bijelu majicu... Mia opsuje!
U traper košulji, trapericama, našminkana Mia krene u svibanjsko jutro. Dočeka je raspjevano. Do autobusne stanice ima 20 minuta hoda. Prija. Negdje na pola puta sjeti se da nema ključeva ureda... Zgodno, pomisli! Sretan mi rođendan!
Ulazak u zgradu u kojoj je počela raditi prije točno 20 godina kao 19-godišnje dijete srozava joj raspoloženje u trenu.
Zgrada miriše na starost. Na ustajalu starost. Zgrada je to bez osmijeha u zemlji bez osmijeha. U zemlji bez osmijeha žive ljudi bez osmijeha. Takvi liježu takvi se bude. I Mia je bez osmijeha. I poprimila je ustajali miris starosti zgrade bez osmijeha. Dugo je već tu. Predugo.
I čini joj se da je sva zatupjela u toj zgradi. Negdje silom prilika, negdje jer je sama tako htjela. Da ostane zdrava, bar donekle zdrava.
U svakom slučaju, u ovoj je zgradi bez osmijeha ostavila najbolje godine... Nije ni čudo da je počela pisati...
To je čista borba za preživljavanje. U zemlji bez osmijeha.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Pa… lagala bi kad bi rekla da joj je smetalo njegovo zavirivanje u njenu privatnost. Bio je toliko uvjeren da je neprimjetan, da je, kako to već s muškarcima biva, postao nepažljiv. Tada ga je skontala… i započela igru, koja je oboma prijala.
On zgodan i mlad, ali iz nekog razloga uvijek sam. Dok nije shvatila da je mjesecima promatra, mislila je da joj je susjed peder. Kad bi se sureli na ulici, ispitivački ga je gledala tražeći bilo kakav feminizirani pokret – nije ga bilo. Brzo bi skretao pogled. Postiđeno.
Ona, dobrostojeća gospođa. Dakle udata. Muž biznismen. Dakle vječno na službenim putovanjima. Ona, najčešće sama. U dosadi.
Sakriven iza zavjesa provodio bi sate gledajući je kako se češlja, promatra se u ogledalu, maže pomadama… gledao bi je i onda dok je sama sa sobom otplovljavala u maštu ispunjenu strašću, guze visoko podignute u pravcu njegova prozora… Bože kad bi znala koliko su puta svršili zajedno.
Nije znao da je znala. I da se namješta namjerno – za njega. Palilo ju je saznanje da je promatra istovremeno vježbajući desnicu… konačno, nešto su radili zajedno.
I dobro im je išlo.
A možda im i danas još ide… Dugo se nismo čule.
Kad se nađeš u predvorju sna… otvaraš prozore svoje duše i razgrćeš zavjese kojima je zaklanjaš od tuđih pogleda, redovito. Onda se udobno uvališ u svoj pohabani naslonjač i noge podigneš na najbliži komad pokućstva. Osluškuješ noć i razmišljaš o tome hoće li te tko omesti u tvom meditiranju, kako to već obično biva…
Prostorija u kojoj se nalaziš ubija želju za životom svojim sivilom i bezličnošću. Jedino toplo što se u njoj nalazi je stara električna pećica sa tri rebra od kojih dva ne rade – već odavno… ali koga za to briga. Dok sjediš u tom prostoru, osjećaš se isto tako bezličnim… i želio bi biti negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu.
Negdje gdje se ovaj isti mjesec ogledava u mirnoj površini mora iz čijeg ljeskanja izranja silueta žene koja ti hita u susret. Gdje miriše plićak, gledao bi zvijezde kroz njenu kosu kao kroz mrežu među svojim prstima. Svjetlucavu meku mrežu… mirisnu. Bilo bi divno osjetiti obline njena tijela kako se pripijaju uz tvoje… obline koje se samo naziru ispod tanke haljine… da, bilo bi zaista divno sada je čvrsto primiti za bokove i pritisnuti uz sebe snažnim stiskom koji budi rijeke požude praveći od njih bujice… i biti siguran u ono što želiš, a imati to u svojim rukama… toplo i podatno. Tijelo žene…
Plovio bi njime poput mala čamca na pučini, svladavajući njegove valove i hridi, krotio žestinu njegovu i bio posut kapima slankastim od kojih žeđ postaje sve žešća. Uzimao bi ga rukama, kušao usnama i pod jezikom, a tijelo žene… tijelo bi te žene njihalo poput mala čamca na pučini i pokazivalo ti smjer prema maloj sigurnoj luci koja baš tebe čeka, da te sakrije od nevremena, da se u nju skloniš i osjetiš onaj jedva dočekani titraj uzbuđenja što si je pronašao u trenu svog ulaska kroz uski prolaz koji do nje vodi… male luke za tvoj čamac… tu bi ostao, uljuljkan, umiren i siguran.
Zaspao bi spokojan na svom moru… tijelu žene, negdje s usnama ispod njenih grudi, upijajući njene mirise… zaspao bi s nježnim povjetarcem njena daha i nježnim dodirima prstiju na svom licu… kad bi bio negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu. Negdje s njom… sretan, na onaj način kojega već dugo nisi osjetio… potpun.
Povratak u realnost uvijek je iznuđen iritantnom zvonjavom telefona. U prostoriji je hladno i miriši na vlagu. "Izvolite!" javiš se odsutno s dozom agresije u glasu, bijesan što te baš svaki puta netko prekine u sanjarenju… "Halo, sorry ako sam te probudila, ali osjetila sam odjednom silnu potrebu javiti ti se…, znaš pomislila sam da ti možda nedostajem." njen glas miluje te usred noći i ulazi kroz prozor tvoje duše… "Svašta od tebe…" prozboriš samouvjereno… a onda, nakon što si je se naslušao, usudiš joj se ipak reći: "Kada te ovako čujem imam osjećaj da si tu, u prostoriji preko puta i da ću te ugledati, otvorim li vrata." "Ali nisam" reče ona "dođem te samo malo pomaziti glasom i zaželjeti ti laku noć." "Laku noć…" kažeš, poprativši te riječi dubokim uzdahom, kojega možda ni sam nisi svjestan, ali ona ga svaki puta čuje…
Čekaš da prva spusti slušalicu… i pogledaš na sat. Jutro je već, novi dan… opet si radi nje izgubio noć. "Svašta s njom…", pomisliš, a misao je neodređena… negdje između tuge, sreće i ljutnje. Svaki, baš svaki put.
Uobičavao bi svoga maloga nazivati pitonom... Bože; što sam mu se znala smijati! Tragikomično je bilo gledati ga kako, nakon seksanja sjedi na rubu kreveta i igra se smežuranim ćevapčićem zvanim "piton"...
Svejedno, voljela sam ga. Da, i njega i njegova pitona.
Nekako smo se fino nadopunjavali. Ili smo možda samo znali pronaći ono najbolje jedno u drugom. Ne znam. Ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi.
Osim da je tu svakako bilo kemije i kemijanja... Voljela sam njegov miris. I okus. Da i njegov i pitonov...
Kao i svako muško stvorenje, pretvarao se da zna sve o ženama (dakle i o meni). Vjerojatno je želio ostaviti jak dojam.
Da je pak išta znao o ženama (a samim time i o meni) znao bi i da mu je to pretvaranje bilo sasvim suvišno. Nepotrebno.
Dojam ostaviš. Ili ne ostaviš. Spontano.
I predavanje u krevetu (onda kad bi od pitona nastao ćevapčić) o tome kako je muškarcima silno potrebna Viagra, jer žene počnu uživati u seksu tek nakon četrdesete; a oni upravo tada počnu lagano gubiti spolnu moć... ehhhhhhhh... Znaš ono kada se okreneš na bok, gledaš ga smiješeći se glave oslonjene na svoj dlan... On priča... priča li ga priča, i uživa u svojoj pameti zato jer ga gledaš, sa smješkom i šutiš... Kad bi znao! Kad bi znao da ti zapravo promatraš njegove usne, vrat, miluješ pogledom prsa, uške i mislima si tristoosamdeset svjetlosnih godina daleko od njegove priče, koju zapravu uopće ne čuješ... isključila si onaj centar za sluh...
Ti uživaš u njemu ( i ja naravno). Ne u seksu. Žena uživa u svom partneru. Kada uživa u njemu onda uživa u svemu što se njega tiče (pa i u seksu). Onda uživa i u onom ćevapčiću kojega on naziva pitonom... Žena uživa u kompletu. Ili ne uživa uopće.
Obećao mi je da će o ovome razmisliti...
Zato se više ne budimo zajedno. On, ja i piton.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Šetala je pored mora, dan je bio nekako čudan. Sumporno žuta atmosfera punila ju je tjeskobom. Ptice nisu pjevale, a staza je vodila kroz šumu pinija. Nigdje nikoga... Prepustila se svojim fantazijama. Ni sama nije znala koliko je mogla imati godina. Odjednom - znak života.
Na obližnjoj su klupi sjedile tri časne sestre u odorama s kolicima. Nasmiješi se i priđe. Pozdravi i pogleda u kolica... bila su prazna. Pogleda u sestre. Bile su bijele poput kreči, bez očiju...
Isuse! Skoči odjednom Matilda toliko se naglo dignuvši u krevetu da joj se zavrtjelo u glavi. Isuse, kakva mora!
Što je? - još u polusnu upita Marko.
Džizus, neću ti ni pričat. Kakav san, jebote! A ti još danas putuješ... molim te pazi kako voziš. Neću imati mira čitavi dan.
Daj, daj smiri se! To je bio samo ružan san. 'Ajde bit ću dobar mužić i skuhat ću kavicu - šaljivo dobaci Marko, poljubivši je pri tom u vrh nosa...
Iako se Marko javljao svakih par sati opisujući mjesto na kome se nalazi i govoreći što mu je slijedeće na rasporedu; Matilda je cijeloga dana bila napeta i nikako nije mogla otjerati one ružne scene i ružan osjećaj svog sna.
Pokušavala je čim više raditi. Radila je bilo što, samo da su joj ruke i mozak zauzeti nečim konstruktivnim, ali uzalud, mora ju je pratila stalno.
Oprala je četiri mašine veša i upravo je izlazila raširiti rublje iz te četvrte na balkon, kad spazi policijska kola kako se parkiraju ispred kuće.
Pretrne. Osjeti kako joj se noge odsjecaju, a srce treperi u tijelu koje kao da je ostalo bez trunke životne energije...
Dršćući kao papir, i ne znajući kako je uopće prošla onoliko stepenica, siđe u dvorište. Blijeda kao stara krpa.
Gospođa Hirš? upita je policajac.
Da, izusti ona jedva gledajući u čovjeka širom otvorenih prestravljenih očiju.
Gospođo, je li vam dobro? upita opet policajac vidjevši da je Matilda na rubu nesvjestice.
Mhm da, da... odgovori ona odsutno. Gdje je stradao?? Kako? Mrtav? saspe odjednom niz pitanja.
Sada policajac nju čudno pogleda. Tko? Što? O čemu vi to gospođo? Jeste li vi prije mjesec dana prijavila nestanak osobne iskaznice? Našli su je, u Brodu. Pred nekim disko-klubom...
Gospođo! Gospođo čujete me!? Matilda!??
Vidjela je zabrinuto lice policajaca. Bila su dvojica. Jedan je držao, drugi joj pružao čašu vode...
Nasmijala im se, odahnuli su...
Ne ni vama neću ispričati što sam sanjala!
Ali pamtit ću san, čitavog života...
A gdje je treći... kolega?
Pogledali su je čudno, ali ona se pridigne, ispije gutljaj vode i odmahne rukom... Hvala dečki.
Elfrida Matuč-Mahulja/ Krk
Kate je pomalo postajala svjesna da postoji u rano jutro novoga dana, odlijepljujući krmeljive zalijepljene oči. Izgledala je groteskno raščupane kose i razlivene tj. razmazane crne maskare koju je bila lijena skinuti prije sna. Izgledala je kao da ju je Ante tukao cijele noći – a istina je bila upravo suprotna.
Ante je zadovoljno hrkao na postelji pored nje, dok mu je iz kutova usana tekla slina… valjda je sanjao erotski san. Nabreknuće pod plahtom dalo je naslutiti da je erektivan, a smješak na licu huuuuuuuuuhhhhhhhhhhhhh!!!!!
Kate se taman počeškala ispod pazuha, kada joj je uho uhvatilo neki nepoznati zvuk……. skočila je s kreveta i pohrlila onako polugola, raščupana i razmazana na balkon. Poriv radoznale susjede jači je od bilo kojeg osjećaja srama. Kate je morala saznati odakle dolazi i čemu pripada taj novootkriveni zvuk… a onda…. šok!
Susjed Tone kupio je novu kosilicu za travu i šetao nadmeno svojim vrtom koseći englesku travicu (koja je, mora se priznati, zaista bila prekrasna) jednom rukom upravljajući novom kosilicom a drugom svako par minuta češkajući pozadinu.
Kate je mislila da će se onesvijestiti. Manje je važno bilo što joj susjeda Luce u tom trenutku mjerka goli torzo i već šalje SMS susjedu Šimi da pogleda kroz prozor. Kate je mislila samo na novu kosilicu koja je radila gotovo nečujno i proklinjala to brzo napredovanje tehnike, ta svoju je kupila eto nema ni mjesec dana i bila je najbolja u susjedstvu, a sada ju Tone iznevjerio kupivši bolju!!!
Jadni Ante, gotovo je pao s kreveta od siline kojom je Kate strgnula plahtu s njega i njegovog nabreknuća… a taman je htio jednu plavušu … ma znate već. Gledao je još neprobuđen, užasnuto svoju polugolu, raščupanu, razmazanu ženu koja je gestikulirajući nekontrolirano, vrištala nešto što još nije bio spreman čuti… Onako još u bunilu upitao je, čini mu se za kavicu na balkonu a slijedeće čega se sjeća bio je šamar kojega mu je Kate… onako u afektu zalijepila preko nosa.
Šime je primio Lucin SMS sa zakašnjenjem i ustanovio da mora pod hitno nabaviti novi model mobitela jer ga ovaj zajebava gadno i neoprostivo, a Ante se dotle, bez kave, naravno već spremio i krenuo kupiti najnoviji model Gilerina skutera što su ga jučer reklamirali na jednoj talijanskoj stanici – Kate je uvjerena da upravo taj skuter odgovara NJENOJ OSOBNOSTI.
Elfrida Matuč-Mahulja / Krk
Zaista ne znam, zašto mi je palo večeras na pamet pisati o smeđoj... Boji dakako. Puno sam puta na raznim mjestima pročitala kako je ta boja zapravo monotona. A ja je nekako sve više volim. Čak mi se čini da je puno smeđe sadržano u mom biću... uz naravno, moju plavu...
Kako može biti monotona boja zemlje? Toliko inspiracije u prostranstvima koja rode plodovima rada mnogobrojnih ruku. Boja naše majke i hraniteljice, boja naše posljednje postelje...
Kako može biti monotona boja čokolade? Te slatke pomame, koju držimo u torbicama (just in case), i koja se topi u ustima, čiju slast nisu znali kako opisati pa su je usporedili sa vođenjem ljubavi..., boja vrućeg tamnog napitka koji tako okrepljujuće miriše i grije nas u hladne dane...
A tek nježne pastelne nijanse temeljne smeđe... kako može biti dosadna boja koja ima okus i miriše toplinom!?
Zaista ne znam, zašto mi je večeras palo na pamet pisati o smeđoj... ali često je nosim na kapcima. I tada sam čak i sama sebi lijepa...
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Eva ne nosi gaćice.
I ne shvaća zašto se radnje erotskih priča uvijek događaju u sobama uz svijeće i šampanjac... moguće i uz vatru na kaminu.
Sretnik će uhvatiti priču u kojoj se radnja događa na podu, na nekoj koži koja smrdi na ovčetinu, davno ustrijeljena jelena ili krepanu kravu...
Eva zna što hoće.
Dosadno joj je u životu. I traži uzbuđenje. U krcatim tramvajima u određeno vrijeme. Kada je u zraku vonj muškog znoja. Oh kako je to pali!
Stiješnjena između dva muška tijela, obješena o rukohvat, oslanja se malo na onog ispred što joj je leđima okrenut, pa malo na onog iza sebe, namjerno ga guzom gađajući u osjetljivo mjesto... sve dok to mjesto ne počne osjećati i dok ne namiriše želju...
Tobož će hvatati ravnotežu, u raskoraku. Mirisi se razumiju. Ne treba znati tko je iza nje, kao ni on tko je ispred njega.
Ženski raskorak i njegovo osjetljivo a u tvrdoći već i bolno mjesto... komuniciraju. Sami.
Tramvaj im pomaže u transmisiji pohote.
Nagla kočenja su više nego poželjna. Eva obožava semafore.
Pridiže se na prste, samo to. Ostalo obavlja stara tramvajska kanta. Mmmm kako se fino trljati o njega.
Nema on ništa protiv. Dapače. Upire se o nju kao pomahnitao. Već i dahću, ali okolina ne primjećuje. Sve se dobro uklapa u omarinu uznojena prostora...
Eva zna. Nije joj prvi puta.
Izlazi na slijedećoj stanici. Vlažna i uzbuđena.
Poklanja još pogled, osobi koja je iz tramvaja gleda velikim staklenim očima zvijeri... kojoj su upravo oteli plijen iz čeljusti...
Eva se smije. Neodoljivo.
Nasmije se i on. Evina zvijer za današnji dan.
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
- Ma znaš što, Lidija; dosta mi je zaista! Ovaj put si zaista pretjerala.
Izrekavši te riječi s neskrivenim prijezirom, Robert je izašao iz Lidijina života, snažno zalupivši vratima. Definitivno. Zauvijek.
U mračnom kutu sobe, nepomična kao sfinga, Lidija je ostala sjediti u fotelji noktiju zarivenih u mekane naslone. Njen je položaj zapravo bio sasvim neprirodan. Kao slika na ekranu zaustavljena pauzom, radi fiziološke potrebe vlasnika daljinskog upravljača i to usred podizanja glavne akterice s fotelje koje prethodi nekoj dramatskoj sceni.
Jedino su se suze kretale. Tiho i nečujno niz Lidijine obraze i bradu, kapljući na skupocjeni debeli sag od čiste runske vune kojega su zajedno kupili prije godinu dana.
-Gotovo!!!, usklikne Majda na glas. Ispravi leđa protežući se u stolici ispred kompjutera i masirajući si vrat.
Gotovo, napokon. Još samo pregled i ispravljanje grešaka i mogu ponosno izjaviti da sam svoju obvezu ispunila. Moj je dio posla završen. Kakvo olakšanje i kakvo zadovoljstvo!
- Khm, začuje se muško kašljucanje iz stražnjeg dijela sobe. Majda se preplašeno okrene.
- Tko je to!?
Pokušavala je vidjeti u polumraku tko je s njom u sobi, što je bio problem jer je jedino svjetlo bilo ono male stolne lampe koje je osvjetljavalo samo tipkovnicu s koje je netom digla ruke.
- Kako si smiješna Majda. I kako glupo i nemoćno izgledaš. A prije samo par minuta bila si vlasnicom tuđih sudbina. Glas je zvučao svakako samo ne prijateljski. Majda je panično pogledom tražila osobu kojoj pripada pa ponovi ustrašeno i s nevjericom: - Ma, tko je to!?
- Što tko je to? Što TKO – JE – TO?? A tko bi bio? Tko bi uopće poželio biti u ovoj tvojoj mračnoj gajbi s tobom koja si prisutna samo tjelesnom masom uvaljenom satima, danima u toj svojoj stolici!? Robert je. Otišao sam od Lidije, ako me sjećanje služi. Tvojom voljom. Ali s obzirom da sam samo tvoj izmišljeni glavni lik čija te sudbina zapravo ne zanima, zaboravila si mi reći (i meni i budućim konzumentima te tvoje jadne črčkarije) kamo sam to otišao. Kome? S čim? Nisi mi dozvolila uzeti ni najosnovnije stvari, a Lidiju si ostavila u onoj fotelji kao karikaturu. I to nezgotovljenu. Nisi nam dala šansu. Ja sam morao otići. Nikamo. Pa sam došao k tebi. Robert je govorio tako resko i tako brzo da nije mogla doći k sebi.
- Ali, ovo nije moguće, progovori odjednom ljutito. Premorena sam i to je to.
- Samo se ti tješi, nasmije joj se Robert nekako samozadovoljno. Uostalom, kada si zadnji puta noć provela s muškarcem pod istim krovom? I to još muškarcem svojih snova, jer ja to jesam, zar ne? Jesi li već riješila gdje ću spavati, ili ćeš me pustiti k sebi?
Majda se neprimjetno štipkala po bedrima kako bi se uvjerila da ne spava. Nije si znala objasniti što joj se upravo događa i odakle se glavni lik njezine priče našao u sobi s njom i kako. Panično je gledala prema prekidaču na zidu s lijeve strane i skupljala hrabrost za trenutak u kome će potrčati prema njemu i upalitit svjetlo…
- Ne trudi se mila. Čitam ti misli. Zapravo, ja sam tvoja misao. Zar si to zaboravila? I tu sam, i u tvojoj glavi sam. Nećeš upaliti svjetlo. Dovoljno si mi već naškodila!
- Dobro, što hoćeš od mene? ,skupi hrabrost upitati Majda.
- Prvo poljubac, kroz smijeh će Robert. Daj pogledaj se samo! Ustukneš na sam spomen bliskosti; pa čak i tako beznačajne poput malog poljpca.
- Prestani! ljutito zapovijedi Majda. Prestani jer ću te izbrisati. Promijenit ću ime glavnom junaku i riješiti te se po kratkom postupku.
Robert se smrkne.
- Pa, učini to. Ako baš hoćeš. Samodostatna umišljena veličino. Hajde, samo naprijed. Misliš li da će time to tvoje patetično, plagirano sranje biti bolje? Dobiti na kvaliteti?
Tresla se. Ovo nije moguće. Poludjela je, zasigurno. Ovaj put je pretjerala i poludjela je i ne primjetivši kada se to dogodilo.
- Majda, pomirljivo će Robert, sada nježnijim glasom. Smiri se. Želim samo ostati s Lidijom. Pomoć ću ti prepraviti priču. Radit ćemo cijelu noć, ali ujutro ćeš imati priču kakvu si željela, koja će te javnosti predstaviti u pravom svjetlu. Priču koja će ti promijeniti život. A i meni i Lidiji.
Majda se bez riječi okrene natrag prema ekranu na kome je Lidija i dalje plakala u onom smiješnom položaju. Ruke su krenule tipkovnicom. Robert se vratio, tobož po zaboravljenu osobnu, pri čemu se Lidija uspjela dignuti iz fotelje, prići mu i zagrliti ga snažno…
Na pitanje,što je dalje bilo, čitatelji će odgovor potražiti u svim boljim knjižarama od 15. travnja kada će se roman „GLAVNI LIK“ pojaviti u prodaji. Narednih mjesec dana, autorica će osobno predstavljati roman koji je nesumnjivo postao hit i prije nego se našao u prodaji, te potpisivati primjerke kupcima u većim gradovima.
Na naše pitanje u čemu je tajna; autorica se tajnovito nasmiješila i rekla:
- U naslovu!
Nisam sasvim sigurna kamo ću večeras s tobom.
Da li bih te stavila pod jastuk, i pravila se da ne primjećujem kako se gušiš...
ili da se samo od večeras nadalje pravim da nemam pojma tko si!? Da te ne poznajem.
Što i nije toliko daleko od istine.
I sve bi to bilo lako i jednostavno izvedivo da me ne steže u prsima.
Da me ne stežeš u prsima.
Šteta, vidiš, moj bar je prepun raznih pića, koja ljudi donose, a ja ne konzumiram.
Možda da probam večeras?
Pa da si nazdravljamo svatko u svojem naslonjaču s pola na pol... možda i otopimo led!?
Ili ćemo svatko sa svojom cigaretom, ciljati čelo onog drugoga?
Pazi u mome je pakovanju čak 25 otrovnih štapića... Ja sam opasni pušač.
(bavim se opasnim poslom)
I uza sve to još mogu i prekrižiti noge, u tom svom naslonjaču... i činit ti se lijepom tako s udaljenog pola dok se napinješ da čim bolje vidiš moja bedra.
Sve je lijepo dok se promatra s udaljenosti.
A većina se stvari pretvori u trulež kad im se približiš.
Tako bi vjerojatno bilo i neko naše, zajedničko putovanje ka Ekvatoru. Možda još jedinom toplom mjestu na svijetu... jednako udaljenom od oba naša pola.
Jer mi sve dijelimo.
Kao pravi bračni par.
Zar ne?
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Danas ideš k' njoj. Mirna to zna.
Zna po tome kako mirišeš.
U njenom krevetu nikada ne mirišeš tako. Odaju te sitnice.
Pjevušiš brijući se. Pereš zube... Mirna se pravi da ne primjećuje. Ispraća te s osmijehom.
Daje ti i svakodnevni poljubac.
Nada se samo da ćeš se riješiti svih stidnih i ostalih dlaka te neke druge. Jer sve će prožvakati,
ali sorry, dosta joj je i svojih dlaka...
Dlake, ne podnosi. To joj je negdje u podsvijesti. Ta dlakofobija.
Odlaziš, sjedaš u auto i nestaješ. Mirna će popiti kavu.
Urediti će se, izaći u grad...
Možda nešto i skuha. Pa zamrzne. Tko zna, moglo bi zatrebati. Ponekad si i kod kuće.
***
"Zar baš moraš otići na taj seminar Mirna!?"
"Ne. Ali želim. Malo promjene ponekad i meni treba..."
"Promjene??"
"A-ha... svakodnevnica dojadi, zar ne!? Pa ti si dobro upućen u te stvari."
"Kako to misliš?"
"Ne mislim. Misliti je naporno. Ja to jednostavno tvrdim."
"Što bi to trebalo značiti?"
"Da Mirna ide na seminar."
"A ja!?"
"Ti imaš ručkova za mjesec dana u zamrzivaču. Samo ih moraš ugrijati."
***
Pitaš se zašto joj je mobitel stalno isključen... nervozan si. Ne jede ti se.
Najradije bi sjeo u auto i krenuo... eh, da ti je vidjeti gdje je ona (i s kime) u ovom trenutku...
Hmm...
Još jedan pokušaj... Zvoni! Op-saaaaaa!
"Što je mili?"
"Zašto mi se ne javljaš? Stalno si isključena!"
"Kakva briga, zlato! Pa na putu sam, a tunela kao u priči! I što je tako hitno, pa nismo se vidjeli puna dva sata!??"
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
- Što šutiš?
- Nemam što reći. Uostalom promatram ovaj bambus u vazi, upravo mu izbija novi list...
- Ne mogu vjerovati! I to je sve što mi imaš za reći!? Da bambusu izbija novi list?...
- Da.
- Da što?
- Da, to je sve što ti imam za reći.
- Sigurna si?
- Sigurna.
- Mislim da onda ne trebamo više gubiti vrijeme...
- Slažem se.
Muški lik izlazi. Ženski odlazi u kuhinju. Priprema si kavu. Uključuje radio, pali cigaretu, gasi TV. Mobitel svira "Love is in the Air"... Javlja se...
***
- Ej. Ja sam.
- A vidim. Piše mi.
- Što ima novog?
- Novog? Ništa novog. Još jedno nadureno popodne. Još jedan odlazak. Vjerojatno slijedi i još jedan povratak.
- Dakle standardna priča... Ehhh
- Standardna priča, sa standardnom postavom glumaca. A ti?
- A što da ti pričam?
- Isto?
- Isto. Ja glumim da ne znam. On glumi da ne zna da ja glumim da ne znam. Long play.
- Da. I kad završi strana A, okreneš stranu B.
- E. I može se tako vrtit dokle god ima struje.
- Heh, ili dok ne crkne mašina koja ju vrti.
- Samo me strah da sam ja ta mašina koja će crknut.
- Nema straha. Brzo će te prežalit.
- A misliš da to ne znam!?
- Ne. Žene se rađaju s tim saznanjem kao s kodom.
- I kog se kurca onda sekiraju za sve one koji će ostat "na milost i nemilost" ako se njima što dogodi!?
- Ma to se podsvjesno tješimo da smo potrebne.
- Bit će da si u pravu.
- Bit će...
- Ajd bok.
- Ajd čujemo se.
***
- Jebote opet je poskupio benzin!
- A tu si!
- A di bi bio!?
- A ne znam ja. Negdje gdje ne gubiš vrijeme. Valjda.
- Kujo sarkastična.
- Nekad si to volio...
- Volim i sad.
- Hm...
- Dođi ovamo.
- Da "tata"!
Rekoh jednom svom kolegi s kojim se prilično dopisujem, a teme poruka su nam, u posljednje vrijeme, obilježene danom u kome pišemo; kako me nazivi naših pisama podsjećaju na dnevno mijenjanje gaćica kod djevojčica.
Ma znate već ono, pon, uto, sri, čet, pet, sub, ned... ili puno češće sve to na engleskom ili njemačkom (mislim da gaćice s natpisima na hrvatskom i ne postoje... razlog je zasigurno logičan!)
Nakon te prve asocijacije počinju se redati nove.
Ne znam što ću s ovom mojom ludom glavom! Prvo se sjetim scene iz Mrak filma (neki dio) koja prethodi poluvidljivoj seksi sceni između duha i kćerke onog nekog režisera sapunica za tinejdžere koja se, čini mi se, zove Torry...
Naravno da lik, iako je duh, ipak mora Torici skinuti gaćice, ako nešto hoće, ali dočekaju ga gaćice od prekjučer, hehehe zločestooo!!!
I onda nakon tih svježih asocijacija, odjednom vidim sebe kao djevojčicu. Majušnu. I tanušnu.
Ne znam jesam li bila manja ili tanja, sitna svakako.
Moja nona mi je običavala tepat da sam "kako smrt na dopustu"... baš su bili taktičari ti naši stari... e,
i znali su s djecom.
Bit će da je ipak od onda do danas nastala neka promjena u zraku. A tko će ga znat!? Nije ni važno. Više. Mi smo ispoljili agresivnost koja se u nama nakupljala u dječjoj i adolescentskoj dobi na vrlo upečatljiv način. Mrak film je tu komedija u pravom smislu riječi...
Možda je sve to ciljano.
Tko zna što misle s našom djecom... Ili oni divljaju i nasilni su sada, da bi kasnije bio mir. I opet, tko će ga znat!?
Dakle, ta mala "smrt na dopustu" koja je nosila moje ime; imala je stravičnih problema s gaćicama. Toliko stravičnih da ih se eto i dan danas sjeća.
Stalno su mi kupovali neke duboke, velike gaće u koje bi stala tri komada mene. I mačka.
Svim tim gaćama guma u pasici je odmah u startu bila neka labava i sve su od reda spadale s mene.
A da situacija bude još dramatičnija, otvori za noge nisu uopće imali gumicu da bar tu stisnu (a ja sam volila bit stisnuta od malih nogu - ne znam razlog), nego su gaće iritantno plesale oko mene.
I onda sam izmislila - tange.
Uvalila bih sve što sam mogla skupit među one male guzičice i povukla prema gore do preko pupka - i tek kad bi sve bilo čvrsto - dala bih noni ruku i krenule bismo na misu.
E da su znali da sam ja na misi u tangi ;))
U ono doba!
Pih!!
(neću im ni reć da bi me koji puta te "butande" toliko iznervirale da bi ih skinula i bila bez njih) - nedajbože da me netko tad digne u zrak - u znak veselja što me vidi! Malu slatku curicu!
A desilo se i to.
Jednom.
Pa je moja mama ispala kriva ;)
Hehehehe
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Otkrit ću vam sitnicu o sebi. Kaže se da sitnice o nama govore najviše... pa i nisam sasvim uvjerena u to, ali nisam spremna ni demantirati.
Uostalom, sve za što se kaže "da se kaže" ima nekakav potporanj u nečijem dugogodišnjem iskustvu ili istraživanju ma kakvo ono bilo.
Neki ljudi istražuju, ili promatraju čisto radi zabave, no tada uoče zanimljive detalje, pa se iz svega izrodi nešto što protekom vremena postane duboko uvriježeno kao opće prihvaćena istina ili činjenica.
Tako je to sa sitnicama. Koje život znače.
Ja recimo, ne volim kišu. E ako nešto baš ne volim, onda je to kiša. Nemam za to neki osobiti razlog, jednostavno ne volim taj osjećaj vlage i "smočenosti" svega oko sebe, a o sebi da i ne govorim.
Znate onaj osjećaj kada morate uzbrdo u malom primorskom mjestu, a stari Rimljani su divno popločavali naše uličice (jeste li znali da se najstarije ulice u primorskim mjestima sjevernog Jadrana, redom nazivaju "Galija"?... eto sad znate...), ali nisu razmišljali o vodolovkama.
Dakle, krenete za kišnog dana, recimo uz jednu Galiju, a ono odozgor krene prema vama bujica... i za tren ste mokri, ma gotovo do pojasa...
Odjednom čujete kako vam stopala šljapkaju u cipelama... uh, naježim se. Grozno!
Uz ovu sitnicu o meni, vezuje se i druga.
Dakle, kišu ne mogu smisliti, ali je ne mogu ni zaobići, niti izbjeći a bogme ni zabraniti. Ne mogu čak ni poreći da je kiša naša nasušna potreba i ne mogu ni pokušati umanjiti njen značaj. I vjerojatno nas (ljudi) jednom neće bit, ali kiše će bit.
Dakle, suočena s ovom istinom, vremenom sam razvila ovisnost koja se zove ooooooogromni kišobran. Kupujem ogromne kišobrane. Uvijek nosim grozno nespretne i krajnje nepraktične ogromne kišobrane koji me iživciraju samim time što se u kišna jutra probudim svjesna da s tim ooogromnim kišobranom moram nekud... ali nitko sretniji od mene kad tu čudovišnu spravu otvorim iznad svoje glave pa se zaštićeno šetkam po bljuzgavom vremenu i s podsmijehom gledam vlasnike onih sitnih patentnih kišobrančića što se nose u torbi... hehehe...
E sad, znate da mrzim kišu, a da volim oooogromne kišobrane.
A znate li da vjerojatno malo ima onih koji su pogubili toliko kišobrana koliko sam ja!? Ne znam im ni broja. Ali čim kupim kišobran, odmah se s njime i pozdravim "just in case" jer se lako može dogoditi da sam već za pola sata ponovo "umbrellaless".
Toliko o meni i kišobranima, na kraju jednog prekrasnog sunčanog dana... :)