- Ma znaš što, Lidija; dosta mi je zaista! Ovaj put si zaista pretjerala.
Izrekavši te riječi s neskrivenim prijezirom, Robert je izašao iz Lidijina života, snažno zalupivši vratima. Definitivno. Zauvijek.
U mračnom kutu sobe, nepomična kao sfinga, Lidija je ostala sjediti u fotelji noktiju zarivenih u mekane naslone. Njen je položaj zapravo bio sasvim neprirodan. Kao slika na ekranu zaustavljena pauzom, radi fiziološke potrebe vlasnika daljinskog upravljača i to usred podizanja glavne akterice s fotelje koje prethodi nekoj dramatskoj sceni.
Jedino su se suze kretale. Tiho i nečujno niz Lidijine obraze i bradu, kapljući na skupocjeni debeli sag od čiste runske vune kojega su zajedno kupili prije godinu dana.
-Gotovo!!!, usklikne Majda na glas. Ispravi leđa protežući se u stolici ispred kompjutera i masirajući si vrat.
Gotovo, napokon. Još samo pregled i ispravljanje grešaka i mogu ponosno izjaviti da sam svoju obvezu ispunila. Moj je dio posla završen. Kakvo olakšanje i kakvo zadovoljstvo!
- Khm, začuje se muško kašljucanje iz stražnjeg dijela sobe. Majda se preplašeno okrene.
- Tko je to!?
Pokušavala je vidjeti u polumraku tko je s njom u sobi, što je bio problem jer je jedino svjetlo bilo ono male stolne lampe koje je osvjetljavalo samo tipkovnicu s koje je netom digla ruke.
- Kako si smiješna Majda. I kako glupo i nemoćno izgledaš. A prije samo par minuta bila si vlasnicom tuđih sudbina. Glas je zvučao svakako samo ne prijateljski. Majda je panično pogledom tražila osobu kojoj pripada pa ponovi ustrašeno i s nevjericom: - Ma, tko je to!?
- Što tko je to? Što TKO – JE – TO?? A tko bi bio? Tko bi uopće poželio biti u ovoj tvojoj mračnoj gajbi s tobom koja si prisutna samo tjelesnom masom uvaljenom satima, danima u toj svojoj stolici!? Robert je. Otišao sam od Lidije, ako me sjećanje služi. Tvojom voljom. Ali s obzirom da sam samo tvoj izmišljeni glavni lik čija te sudbina zapravo ne zanima, zaboravila si mi reći (i meni i budućim konzumentima te tvoje jadne črčkarije) kamo sam to otišao. Kome? S čim? Nisi mi dozvolila uzeti ni najosnovnije stvari, a Lidiju si ostavila u onoj fotelji kao karikaturu. I to nezgotovljenu. Nisi nam dala šansu. Ja sam morao otići. Nikamo. Pa sam došao k tebi. Robert je govorio tako resko i tako brzo da nije mogla doći k sebi.
- Ali, ovo nije moguće, progovori odjednom ljutito. Premorena sam i to je to.
- Samo se ti tješi, nasmije joj se Robert nekako samozadovoljno. Uostalom, kada si zadnji puta noć provela s muškarcem pod istim krovom? I to još muškarcem svojih snova, jer ja to jesam, zar ne? Jesi li već riješila gdje ću spavati, ili ćeš me pustiti k sebi?
Majda se neprimjetno štipkala po bedrima kako bi se uvjerila da ne spava. Nije si znala objasniti što joj se upravo događa i odakle se glavni lik njezine priče našao u sobi s njom i kako. Panično je gledala prema prekidaču na zidu s lijeve strane i skupljala hrabrost za trenutak u kome će potrčati prema njemu i upalitit svjetlo…
- Ne trudi se mila. Čitam ti misli. Zapravo, ja sam tvoja misao. Zar si to zaboravila? I tu sam, i u tvojoj glavi sam. Nećeš upaliti svjetlo. Dovoljno si mi već naškodila!
- Dobro, što hoćeš od mene? ,skupi hrabrost upitati Majda.
- Prvo poljubac, kroz smijeh će Robert. Daj pogledaj se samo! Ustukneš na sam spomen bliskosti; pa čak i tako beznačajne poput malog poljpca.
- Prestani! ljutito zapovijedi Majda. Prestani jer ću te izbrisati. Promijenit ću ime glavnom junaku i riješiti te se po kratkom postupku.
Robert se smrkne.
- Pa, učini to. Ako baš hoćeš. Samodostatna umišljena veličino. Hajde, samo naprijed. Misliš li da će time to tvoje patetično, plagirano sranje biti bolje? Dobiti na kvaliteti?
Tresla se. Ovo nije moguće. Poludjela je, zasigurno. Ovaj put je pretjerala i poludjela je i ne primjetivši kada se to dogodilo.
- Majda, pomirljivo će Robert, sada nježnijim glasom. Smiri se. Želim samo ostati s Lidijom. Pomoć ću ti prepraviti priču. Radit ćemo cijelu noć, ali ujutro ćeš imati priču kakvu si željela, koja će te javnosti predstaviti u pravom svjetlu. Priču koja će ti promijeniti život. A i meni i Lidiji.
Majda se bez riječi okrene natrag prema ekranu na kome je Lidija i dalje plakala u onom smiješnom položaju. Ruke su krenule tipkovnicom. Robert se vratio, tobož po zaboravljenu osobnu, pri čemu se Lidija uspjela dignuti iz fotelje, prići mu i zagrliti ga snažno…
Na pitanje,što je dalje bilo, čitatelji će odgovor potražiti u svim boljim knjižarama od 15. travnja kada će se roman „GLAVNI LIK“ pojaviti u prodaji. Narednih mjesec dana, autorica će osobno predstavljati roman koji je nesumnjivo postao hit i prije nego se našao u prodaji, te potpisivati primjerke kupcima u većim gradovima.
Na naše pitanje u čemu je tajna; autorica se tajnovito nasmiješila i rekla:
- U naslovu!
Komentari
Poslao/la Lady 
Poslao/la dreamybanny Poslao/la dreamybanny