Otkrit ću vam sitnicu o sebi. Kaže se da sitnice o nama govore najviše... pa i nisam sasvim uvjerena u to, ali nisam spremna ni demantirati.
Uostalom, sve za što se kaže "da se kaže" ima nekakav potporanj u nečijem dugogodišnjem iskustvu ili istraživanju ma kakvo ono bilo.
Neki ljudi istražuju, ili promatraju čisto radi zabave, no tada uoče zanimljive detalje, pa se iz svega izrodi nešto što protekom vremena postane duboko uvriježeno kao opće prihvaćena istina ili činjenica.

Tako je to sa sitnicama. Koje život znače.
Ja recimo, ne volim kišu. E ako nešto baš ne volim, onda je to kiša. Nemam za to neki osobiti razlog, jednostavno ne volim taj osjećaj vlage i "smočenosti" svega oko sebe, a o sebi da i ne govorim.
Znate onaj osjećaj kada morate uzbrdo u malom primorskom mjestu, a stari Rimljani su divno popločavali naše uličice (jeste li znali da se najstarije ulice u primorskim mjestima sjevernog Jadrana, redom nazivaju "Galija"?... eto sad znate...), ali nisu razmišljali o vodolovkama.
Dakle, krenete za kišnog dana, recimo uz jednu Galiju, a ono odozgor krene prema vama bujica... i za tren ste mokri, ma gotovo do pojasa...
Odjednom čujete kako vam stopala šljapkaju u cipelama... uh, naježim se. Grozno!

Uz ovu sitnicu o meni, vezuje se i druga.
Dakle, kišu ne mogu smisliti, ali je ne mogu ni zaobići, niti izbjeći a bogme ni zabraniti. Ne mogu čak ni poreći da je kiša naša nasušna potreba i ne mogu ni pokušati umanjiti njen značaj. I vjerojatno nas (ljudi) jednom neće bit, ali kiše će bit.
Dakle, suočena s ovom istinom, vremenom sam razvila ovisnost koja se zove ooooooogromni kišobran. Kupujem ogromne kišobrane. Uvijek nosim grozno nespretne i krajnje nepraktične ogromne kišobrane koji me iživciraju samim time što se u kišna jutra probudim svjesna da s tim ooogromnim kišobranom moram nekud... ali nitko sretniji od mene kad tu čudovišnu spravu otvorim iznad svoje glave pa se zaštićeno šetkam po bljuzgavom vremenu i s podsmijehom gledam vlasnike onih sitnih patentnih kišobrančića što se nose u torbi... hehehe...

E sad, znate da mrzim kišu, a da volim oooogromne kišobrane.
A znate li da vjerojatno malo ima onih koji su pogubili toliko kišobrana koliko sam ja!? Ne znam im ni broja. Ali čim kupim kišobran, odmah se s njime i pozdravim "just in case" jer se lako može dogoditi da sam već za pola sata ponovo "umbrellaless".

Toliko o meni i kišobranima, na kraju jednog prekrasnog sunčanog dana... :)