Mia se probudila ranije nego što je bila predvidjela sinoć namještajući budilicu. Grozno je kada ti se toliko piški da te to probudi, a onda konačno i istjera iz toplog kreveta... no, uvijek može završiti i gore. Da se ne probudiš pa osjetiš ono nešto toplo kako se širi oko tebe, a onda se odjednom pretvori u hladno i mokro... buđenje naravno slijedi, ali tada je već kasno.

Ovako, Mia se dovukla do kupatila, obavila što je imala, a onda pogledavši na sat, shvatila da je izgubila nekih dvadesetak minuta sna - što i nije strašno. Odluči ne vraćati se u krevet s obzirom da je to krajnje opasno (zaspi li sada, ne bi je probudile ni sirene za uzbunu)... radije će si napraviti kavu i uživati u njoj u miru...

Vrlo zgodno, pomisli Mia, danas se imam vremena i našminkati. Kojeg li veselja! Inače to radi na poslu - ako uopće i radi. Ne stiže se ni probuditi, a kamo li šminkati. Ne mari što će je netko vidjeti bez maske. I inače se ne šminka pretjerano. Jutros...

Hejjjjjjj, pa meni je rođendan! Oh mogla bih si i posvetiti koji sekund pažnje. Odabere bijelu majicu i, naravno traperice. A što bi drugo!? Mia i traperice neraskidivi su pojmovi. Opere se, opere zube, namaže lice kremom, malo korektora, puder u stiku... Dok ga je nanosila komad se odlomi i padne na sniježno bijelu majicu... Mia opsuje!

U traper košulji, trapericama, našminkana Mia krene u svibanjsko jutro. Dočeka je raspjevano. Do autobusne stanice ima 20 minuta hoda. Prija. Negdje na pola puta sjeti se da nema ključeva ureda... Zgodno, pomisli! Sretan mi rođendan!

Ulazak u zgradu u kojoj je počela raditi prije točno 20 godina kao 19-godišnje dijete srozava joj raspoloženje u trenu.

Zgrada miriše na starost. Na ustajalu starost. Zgrada je to bez osmijeha u zemlji bez osmijeha. U zemlji bez osmijeha žive ljudi bez osmijeha. Takvi liježu takvi se bude. I Mia je bez osmijeha. I poprimila je ustajali miris starosti zgrade bez osmijeha. Dugo je već tu. Predugo.

I čini joj se da je sva zatupjela u toj zgradi. Negdje silom prilika, negdje jer je sama tako htjela. Da ostane zdrava, bar donekle zdrava.

U svakom slučaju, u ovoj je zgradi bez osmijeha ostavila najbolje godine... Nije ni čudo da je počela pisati...

To je čista borba za preživljavanje. U zemlji bez osmijeha.

                                                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Komentari

Poslao/la OkoZmije

Poslao/la Ida

Poslao/la Lady

Poslao/la ff

Poslao/la dreamybanny

Poslao/la studena