29/1/2008
Proljetne misli
Svakog proljeća se događa isto:mislim da je sve gotovo,onda se nešto ipak u meni pokrene i počnem razmišljati.Još je rano za proljeće,ali je danas bio takav dan.Osjećam ga u zraku i to je dovoljno.
Ove sam zime spavala pravi "zimski san".Gutala lijekove i spavala.Sad se budim,malo po malo,veselim se ne znam točno čemu,sve oko mene izgleda drukčije...
Ove sam zime spavala pravi "zimski san".Gutala lijekove i spavala.Sad se budim,malo po malo,veselim se ne znam točno čemu,sve oko mene izgleda drukčije...
• 2 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
27/1/2008
Rođendani
Danas je mamin rođendan. Meni se baš i ne slavi, mislim ni njoj....
Ima četrdeset osam godina, deprimira me činjenica da je već blizu pedesetoj. A tata ima pedeset dvije. Bolje da se toga ne sjetim. Oni su sve stariji a ni ja više nisam tako mlada. Zato mrzim rođendane.
Ja ću u rujnu navršiti trideset jednu. To će mi biti četvrti rođendan koji ne salvim. Svi prijatelji i poznanici znaju da za mene taj dan ne postoji. Tako je i sa starcima. Nisam više mala bebica kojoj će baka praviti tortu. Ne veseli me.
Pravim se da su to obični dani, ali mi ne uspijeva jer osjećam da nisu.
Ipak, želim ti sretan rođendan mama....
Ima četrdeset osam godina, deprimira me činjenica da je već blizu pedesetoj. A tata ima pedeset dvije. Bolje da se toga ne sjetim. Oni su sve stariji a ni ja više nisam tako mlada. Zato mrzim rođendane.
Ja ću u rujnu navršiti trideset jednu. To će mi biti četvrti rođendan koji ne salvim. Svi prijatelji i poznanici znaju da za mene taj dan ne postoji. Tako je i sa starcima. Nisam više mala bebica kojoj će baka praviti tortu. Ne veseli me.
Pravim se da su to obični dani, ali mi ne uspijeva jer osjećam da nisu.
Ipak, želim ti sretan rođendan mama....
• 2 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
26/1/2008
Prvi put.....
Stvarno ne znam razlog, zašto je to bilo baš večeras, ali osjetila sam potrebu za razgovorom. I tako sam završila kod bake. Ona živi s nama, ali je već mjesecima izbjegavam. Od djedove smrti je prošlo šest mjeseci. Počela sam već nakon nesreće i tako smo jedva razgovarale, nekad po tri dana ni to.
Večeras smo se smijale zajedno nekim glupostima sa televizije. Nije mi izgledalo sve tako crno. Mislila sam da mogu i bez lijekova. Tko zna...Možda je to samo napad bezrazložnog optimizma. Sutra se vraćam u svoju sivu i žalosnu svakodnevicu (i ona).
....A kad bi ovo bio početak nekog novog vremena, ljepšeg, vedrijeg?
To ne znam.
Večeras smo se smijale zajedno nekim glupostima sa televizije. Nije mi izgledalo sve tako crno. Mislila sam da mogu i bez lijekova. Tko zna...Možda je to samo napad bezrazložnog optimizma. Sutra se vraćam u svoju sivu i žalosnu svakodnevicu (i ona).
....A kad bi ovo bio početak nekog novog vremena, ljepšeg, vedrijeg?
To ne znam.
• 1 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
24/1/2008
• 0 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
24/1/2008
Bez naslova
Nisam radila baš ništa. Ni danas, ni sve ove dane nakon praznika. Ne znam zašto.
Ništa novo kod mene, kao i obično. Tu i tamo pokoja svađa sa starom i to je sve.
Uskoro počinjem sa novim lijekovima. Čekam da mi prijateljica, koja ih već uzima, donese da probam (liječnici bi se užasnuli na ovo da si "posuđujemo" lijekove, ali samo tako mogu znati odgovora li mi ili ne).
Nikad nisam uzimala antidepresive. Nisu trebali, sedativi su bili dovoljni. Više nisu. Tonem sve dublje i trebam pomoć (eto, barem sam to priznala). Ne ide mi se kod doktora, još manje psihića. Godinama sam išla na terapije, i od svih njihovoh teorija meni je bilo samo još teže...A imam dojam da mnogi od njih nemaju pojma o ljudima. Samo pomavljaju što su naučili prije 100 godina, kad su još studirali.
Praxiten je preslab. Probat ću njene lijekove i vidjeti što ću dalje. Ona je sad u toplicama a ja sam sve više napeta...
Ne spavam, ne jedem, ne želim van iz kuće. Nije samo zbog kolica; na njih sam se navikla, kao na razne poglede sa strane "normalnih". Ne zanimaju me, kao ni ono što misle. Kad idem u dućan, kupim što trebam i odem. To sam riješila tako: oni preziru mene, ali i ja njih.
Vrijeme je isto bilo loše. Po ovoj hladnoći je možda normalno da mi se ne ide nikamo...Obično kad dođe proljeće i ja malo "živnem".
Ništa novo kod mene, kao i obično. Tu i tamo pokoja svađa sa starom i to je sve.
Uskoro počinjem sa novim lijekovima. Čekam da mi prijateljica, koja ih već uzima, donese da probam (liječnici bi se užasnuli na ovo da si "posuđujemo" lijekove, ali samo tako mogu znati odgovora li mi ili ne).
Nikad nisam uzimala antidepresive. Nisu trebali, sedativi su bili dovoljni. Više nisu. Tonem sve dublje i trebam pomoć (eto, barem sam to priznala). Ne ide mi se kod doktora, još manje psihića. Godinama sam išla na terapije, i od svih njihovoh teorija meni je bilo samo još teže...A imam dojam da mnogi od njih nemaju pojma o ljudima. Samo pomavljaju što su naučili prije 100 godina, kad su još studirali.
Praxiten je preslab. Probat ću njene lijekove i vidjeti što ću dalje. Ona je sad u toplicama a ja sam sve više napeta...
Ne spavam, ne jedem, ne želim van iz kuće. Nije samo zbog kolica; na njih sam se navikla, kao na razne poglede sa strane "normalnih". Ne zanimaju me, kao ni ono što misle. Kad idem u dućan, kupim što trebam i odem. To sam riješila tako: oni preziru mene, ali i ja njih.
Vrijeme je isto bilo loše. Po ovoj hladnoći je možda normalno da mi se ne ide nikamo...Obično kad dođe proljeće i ja malo "živnem".
• 1 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
30/12/2007
Blagdani i Nova Godina
U ovo vrijeme blagdana, svi su u posebnom raspoloženju; unatoč stalnom rastu cijena, svi kupuju nešto...Darove, bilo što. Samo da se kupi.
Pred Božić je pao snijeg. To je dalo neku atmosferu. Uvijek sam voljela bijeli Božić i bijelu Novu Godinu (izgleda da će takva biti).
U zadnje vrijeme stvarno mrzim praznike. Glupo mi je da se lažno veselim ako mislim da nemam čemu. Najlakše ih je ignorirati. Ali sad nisam više sigurna da to želim...
Naime, ove godine sam se odlučila barem potruditi ne biti nesretna. Neću plesati i pjevati od sreće, ali ipak ću provesti ovo vrijeme na najbolji mogući način. Dočekat ću Novu Godinu doma sa mamom i bakom. Gledat ćemo naš omiljeni TV program "Nad lipom 35" (drago mi je da će biti to, inače je svake nedjelje i super je). Baka će (možda) napraviti kolače, možda ne, nije važno.
Bit će i darova...Napokon ću dobiti ADSL, tj. brzi internet.
Nadam se da ćete i vi svi lijepo provesti ostatak praznika....
Želim vam SRETNU NOVU GODINU!
Pred Božić je pao snijeg. To je dalo neku atmosferu. Uvijek sam voljela bijeli Božić i bijelu Novu Godinu (izgleda da će takva biti).
U zadnje vrijeme stvarno mrzim praznike. Glupo mi je da se lažno veselim ako mislim da nemam čemu. Najlakše ih je ignorirati. Ali sad nisam više sigurna da to želim...
Naime, ove godine sam se odlučila barem potruditi ne biti nesretna. Neću plesati i pjevati od sreće, ali ipak ću provesti ovo vrijeme na najbolji mogući način. Dočekat ću Novu Godinu doma sa mamom i bakom. Gledat ćemo naš omiljeni TV program "Nad lipom 35" (drago mi je da će biti to, inače je svake nedjelje i super je). Baka će (možda) napraviti kolače, možda ne, nije važno.
Bit će i darova...Napokon ću dobiti ADSL, tj. brzi internet.
Nadam se da ćete i vi svi lijepo provesti ostatak praznika....
Želim vam SRETNU NOVU GODINU!
• 1 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
28/11/2007
Promjene
Svi prolazimo kroz razne promjene tijekom života. Neke su pozitivne ali većina ipak nije....
Ja se još nisam navikla na svoja invalidska kolica. Prošle su tri godine, imala sam vremena... Još se puno toga dogodilo. Znam da nisam jedina na svijetu. Da sam mogla i gore proći. Nesreće se događaju. Uostalom, kriva je moja nepažnja. Nisam razmišljala i to je to. Na neki način sam si sama kriva (mama me stalno na to podsjeća).
Nekad se osjećam sasvim normalno. Kao da sam napokon to prihvatila i mogu krenuti dalje, uživati u onom lijepom što imam u životu. Nije baš sve negativno....Imam predivne ljude oko sebe, prijatelje i obitelj. Ali neće nikad više biti kao prije. Ja sam druga osoba. Ipak se ne doživljavam kao invalida. Drugi me tako gledaju, nepoznati ljudi na ulici, mnogi, ali kako vrijeme prolazi postajem otporna na njihove poglede.
Kad me uhvati kriza sjetim se jednog prijatelja. Puno je mlađi od mene, i u prometnoj nesreći je izgubio oba roditelja. Upitam se bi li se mijenjala s njim, iako on nije u kolicima. NE. Više volim onda svoj život, njegova je sudbina bila puno okrutnija. Nije to samo trenutna utjeha, ozbiljno to mislim. Odmah mi je bolje...
Ja se još nisam navikla na svoja invalidska kolica. Prošle su tri godine, imala sam vremena... Još se puno toga dogodilo. Znam da nisam jedina na svijetu. Da sam mogla i gore proći. Nesreće se događaju. Uostalom, kriva je moja nepažnja. Nisam razmišljala i to je to. Na neki način sam si sama kriva (mama me stalno na to podsjeća).
Nekad se osjećam sasvim normalno. Kao da sam napokon to prihvatila i mogu krenuti dalje, uživati u onom lijepom što imam u životu. Nije baš sve negativno....Imam predivne ljude oko sebe, prijatelje i obitelj. Ali neće nikad više biti kao prije. Ja sam druga osoba. Ipak se ne doživljavam kao invalida. Drugi me tako gledaju, nepoznati ljudi na ulici, mnogi, ali kako vrijeme prolazi postajem otporna na njihove poglede.
Kad me uhvati kriza sjetim se jednog prijatelja. Puno je mlađi od mene, i u prometnoj nesreći je izgubio oba roditelja. Upitam se bi li se mijenjala s njim, iako on nije u kolicima. NE. Više volim onda svoj život, njegova je sudbina bila puno okrutnija. Nije to samo trenutna utjeha, ozbiljno to mislim. Odmah mi je bolje...
• 1 Komentara
• Pošalji komentar!
• Permanent Link
26/11/2007
Jutro
Počinjem danas pisati blog. Jutro je, moji još spavaju... U Zagrebu pada kiša. Nemam pojma što ću danas raditi. Usput, zovem se Hrvojka. Čitala sam neke blogove, super su mi. I to da se može slobodno u njima izražavati, pisati o sebi. Ja ne znam pisati lijepo i zanimljivo, pjesme itd. Volim ih čitati.
Nekad bi bilo najbolje udaljiti se od sviju. Ja to već radim i odlično mi ide. Volim biti sama i pisati. Drugi nam nanose bol, nekad to ne znaju. Ali je tako.
Roditelji, obitelj....Mislimo da ih imamo, onda jedong dana ih nema i vidimo da smo živjeli u zabludi. Ja još uvijek živim s mamom, ali se nastojim emocionalno distancirati, koliko je moguće. Za nju sam njena malena curica. Ništa ne primjećuje. Ili neće...Imam 30 godina. Počinjem svoj život, a ona je na kraju. Glumimo da možemo biti prijateljice, a nije moguće.
Nekad bi bilo najbolje udaljiti se od sviju. Ja to već radim i odlično mi ide. Volim biti sama i pisati. Drugi nam nanose bol, nekad to ne znaju. Ali je tako.
Roditelji, obitelj....Mislimo da ih imamo, onda jedong dana ih nema i vidimo da smo živjeli u zabludi. Ja još uvijek živim s mamom, ali se nastojim emocionalno distancirati, koliko je moguće. Za nju sam njena malena curica. Ništa ne primjećuje. Ili neće...Imam 30 godina. Počinjem svoj život, a ona je na kraju. Glumimo da možemo biti prijateljice, a nije moguće.