Ti ćeš mog druga da nazivaš pederom, a!?
Nije moj drug Pjer peder. On je samo slikar. Pjer možda samo tako izgleda, jer bradu može da obriše tragičnom krpom, a da se obrije i ne mora, takav je: kus petao, pile dovijeka. I nije dečko peder samo zato što ga žena, 30kg teža od njega, povremeno izudara i izbaci na hodnik, dakle – nije, to podvlačim. Možda jeste pi*ka od muškarca, al’ sam je izabrao taj mazo bračni sistem i status.
I koji me samo kur** moj i terao da svratim baš sa njim, nenajavljen, toga dana kod Ele i Dragice B., kad sam im se već žalio na to kako mi, tamo nekog dobrog pajtosa, Pjera, tambura žena i kotrlja niz basamaci... a one se, ko dve sakajlude, kerembečile i previjale od smeha. I kad god bih kod njih svraćao, molile su me da im iznova pričam o njemu. Uz cvu ostalu zajebanciju i viceve, Pjer bi nam dolazio kao šlag na tortu...
Ela: spičena (25 god.) Čačanka, tada sedma godina studija književnosti, lepe zelene oči, nešto sam se kao pržio na nju, ali projekat odbačen kad je definitivno shvatila da od faksa nema ništa, pa se udala naprasno, daj bože da i danas dan zna za koga i zbog čega.
Dragica B.: tada tek godinu dana naturalizovana Beograđanka, poreklom iz nekog sela Krnjeuša iz’bosne, nju sam odučio da preskače tramvajske šine, i dokazao joj da je neće ubiti šinska struja. Na nju se nikad nisam ložio, nisam imao vremena...
* * *
I onda, stižemo nas dvojica kod njih: dobar dan, dobar dan, oš’ kafu, oću, oš’ vinjak, jašta, a ti momak, ja znate... ne bih, al’ kafu mogu, evo sedite, ovo je moj drug – Petar, drago mi je... Elaaaaa, turaj džezvu, aj’ sednemo ovde u ‘lad, pod krušku, jo’... što vam lepo ovde u bašti, oćemo na koncert kod hajdučke česme, pa i mogli bi, jebote, šta ima kod konja, tja, ništa... i drn zvrc.
I onda, stiže i ta kafa, posedasmo, a luda bosanka, ni 5 ni 6 nego će:
-Jo’, leba ti, aj’ nam pričaj opet o onom tvom drugaru pederu što ga kara žena i baca niz basam...
U, jebemliti sunce nebesko i brbljivo, pa kud sad baš to da...!? Šutnem je krvnički ispod stola, odvalim iz sve snage u cevanicu, ona razrogači OVOLIKE OČI na mene:
-Da’l normalan ti si?
A ja od blama tonem sa sve baštenskom stolicom pod zemlju, oću d’umrem od muke, al’ na svu sreću, Pjer prelomi:
-To sam ja... To mene žena...
E, onda su i njih dve, iz taka počele da se semaforišu u sve tri farbe, i tonu u zajedničku grobnicu, za mnom. A odozgo, blažen i mrtav ladan, sa osmehom na dečačkom licu, gleda nas odsutno Pjer i verovatno u glavi piše nove stihove o dečaku žutih cipelica koji je zaspao utučen...
Da, zaboravih: Pjer je pisao zaista dobru poeziju, čak bio prevođen na francuski, al’ život je kurva, a žena prakljača, i jebiga, sve to još onda puklo, i tako...
