vox clamantis in deserto
27/3/2007
komedija, tragedija, drama...

Zubima mu je presekla vene i okrečila stan u crveno.

.....a, neee...to je druga priča......

Mrzim ujaka. U stvari, više ga ne mrzim. Od kad sam mu se osvetila. Od desete godine. Neki dobar psihoanalitičar grdne bi mi pare uzeo, ovako shvatih da je samoisceljenje dobar posao. Regreso-terapija je majka.

Imala sam četiri godine i novu, kao Sunce žutu haljinicu, „tratku“.... on je imao lopatu i malter. Onda sam ja plakala. On se smejao.

Imala sam deset godina i ovlašćenje da gostima kuvam kafu.....on je hteo da je popije. Onda je on povraćao. Ja se smejala. Rivendž. Dve kašičice soli u kafi uspešno su osvetile lopatu maltera na haljinici. Oko za oko, so za malter.

I onda je on postao neradnik, a za to sam ja kriva. Ne ’faća se lopate više. Trauma iz mladosti. Strah. Da ne dobije so u kafi.

A, da: treba me ipak vezati. Definitivno.

objavio hedviga u 02:26 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4)
Komentari:
Ne treba, odlicna si.Ovo je poucno i dobro, gotovo da ti zavidim :))
Poslao Lady u 08:26, 27/3/2007 | Link |Uredi |

kratak lanac

:D
Poslao III u 10:00, 27/3/2007 | Link |Uredi |
ccc, u gadnu babu rasteš !!!
:)))
Poslao elfish u 15:05, 27/3/2007 | Link |Uredi |
Povrediti dete i smejati se tome zasluzuje goru kaznu od posoljene kafe....
Poslao yin u 21:35, 27/3/2007 | Link |Uredi |


Posalji komentar
  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se