Rekla mi je:
ja tebe volim kad te nema
Dobro rekoh
važno je da me voliš
I nije me bilo
čitavu večnost
Pomislih:
sad bi već trebalo
da se pita
gde sam
Rekla mi je:
ja tebe volim kad te nema
Dobro rekoh
važno je da me voliš
I nije me bilo
čitavu večnost
Pomislih:
sad bi već trebalo
da se pita
gde sam

"Krajnje ostvarenje ratnika je radost." K. K.
Dakle, Kastaneda. Sa sedamnaest godina, čitajući njegovu knjigu Orlov dar, žarko sam želeo da se uputim u Meksiko i da, koristeći sve moguće droge koje pruža tamošnja priroda, postanem nagual kao što je to bio Don Huan Matus. Možda bih vas sad slagao ako bih rekao da me je ta želja sasvim prošla... Inače, nagual ima dvojako značenje: označava kako nematerijalni svet (za razliku od termina tonal koji označava materijalni) tako i onog koji vidovitošću uspeva da sagleda tu duhovnu stranu stvarnosti i drugima prenese to učenje. Budući da sam uvek bio slab učenik, ni u ovu se nauku nisam previše udubio: na netu se može naći mali milion sajtova putem kojih se propoveda toltečki šamanizam u koji spada i učenje Don Huana, čitaj Karlosa Kastanede.
Svi veliki pisci, pa čak i oni manji, imaju svoj kult i svoje sledbenike. Tako je i sa Kastanedom samo što je on još za života napravio školu koja ima sva obeležja sekte. Uskoro će deset godina kako je umro. Dva dana nakon njegove smrti, njegove najbliže saradnice, veštice Florinda Donner, Taisha Abelar, Patricia Partin, Kylie Lundahl i Amalia Marquez su nestale iz kuće u kojoj su do tada živele sa njim i radile na propagiranju vežbi magičnih pokreta, nazvanih Tensegriti, koje izgleda još nisu stigle u Srbiju ali ne sumnjam da hoće. Za vas koji biste da krenete na vreme, link za vežbe je ovde. Nekoliko godina nakon njihovog nestanka, u Dolini Smrti, pronađen je skelet jedne od veštica, kako je tek skoro utvrđeno DNK-a analizom, Patriše Partin, Kastanedine usvojene ćerke i ljubavnice.
Danas Kastaneda nije popularan kao što je bio sedamdesetih godina prošlog veka; žestoko su ga osporavali ali i veličali. Najčešća kritika koja se čuje je da je običan prevarant. Što se mene tiče, ako me je i prevario - lepo me je prevario.
Bio jednom jedan vredan čovek,
Radio je dupli pos'o dovek.
Imao je mnogo bujnu maštu:
Zasejav'o zasejanu baštu.
Kad je bašta počela da cveta,
Ko da beše puna snega usred leta.
Kad je taj sneg poč'o da se topi,
Ko da beše lađa koju voda škropi.
Kad je lađa počela da šepa,
Ko da beše ptica koja nema repa.
Kad je ptica počela da leti,
Ko da beše kondor, car nebeski, kleti.
Kad je nebo počelo da seva,
Ko da beše lav što pred kapijom zeva.
Kad kapija otpoče da škripi,
Ko da beše motka što na leđa đipi,
Kad mi leđa počeše da bride,
Ko da beše nožić u mom srcu, pride.
Kad iz srca poče krv da teče,
To beše smrt i kraj - i dan posta veče.
DEČIJA NARODNA PESMICA

Vidim da je ovde sve više omladinki i omladinaca koji nisu bili Titovi pioniri. Glupom to nimalo ne smeta al bi on voleo da naša mladost zna kako je drug Tito, budući da je bio najveći sin naših naroda i narodnosti, umeo da voli. Zbog toga sam ukrao od negde ovaj tekst i okačio ga ovde jer sam već upao u praznično raspoloženje pa ne bih da pametujem, ako može, jedno mesec dana. Ajd, pa se ugledajte na Davorjanku, zvanu Zdenka, i na dobrog, Starog, mislim, Valtera, ovaj, Jožu, zvanog Tita.
“Davorjanka je bila jedina žena za koju je Tito rekao: "Ja bez nje ne mogu!" Ove reči izgovorio je na partijskom sastanku članova Vrhovnog štaba održanom u okolini Foče 1942. godine s jednom jedinom tačkom dnevnog reda: "Odnos Tita i Davorjanke Paunović".
Na tom sastanku Tito i Davorjanka su oštro kritikovani zbog kršenja partizanskih moralnih normi, odnosno zbog održavanja seksualne veze iako nisu bili supružnici. Rade Vujović, jedan od Titovih pratilaca, tražio je tada da Tito bude isključen iz Partije, a Cana Babović da se vrhovni komandant kazni poslednjom opomenom. Tito je tada izgovorio napred navedene reči i dodao: - Radite šta hoćete.
Zbog ovakvog Titovog stava, Rankovićevo mišljenje je bilo da se Tito i Davorjanka mogu izuzeti iz strogih partizanskih pravila, ali pod uslovom da posle završetka rata obavezno stupe u brak. Tito i Davorjanka nisu partijski kažnjeni. Uslov da posle rata stupe u brak, za njih nije bio nikakav problem, jer su oni to i sami želeli. Posle sastanka, oni su nastavili život po starom.
Davorjanka je rođena 1921. godine u Požarevcu, u učiteljskoj porodici. Otac joj je bio vrlo ugledna ličnost - učesnik Prvog svetskog rata, nosilac mnogih odlikovanja, među kojima i Karađorđeve zvezde. Posle završene gimnazije, Davorjanka se upisala na Filozofski fakultet u Beogradu i odmah postala jedan od glavnih aktivista studentskog pokreta.
Davorjanka je Tita upoznala na ilegalnom radio-telegrafskom kursu održanom u Zagrebu, 1941. godine. Tito je kao generalni sekretar Partije pratio rad kursa, i njegovoj pažnji nije mogla da umakne Davorjanka, koja je bila izuzetno lepa i vrlo inteligentna devojka. Tito je Davorjanku osvojio lepotom, šarmom, mudrošću i duhovitošću, a posebno položajem u Partiji, jer je mlada studentkinja cenila uspešne i značajne ličnosti, a i sama je želela da jednog dana to postane. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ljubav skojevke i generalnog sekretara KPJ, koji je od nje bio stariji gotovo 30 godina.
Koliko je bila velika i strasna ljubav između Davorjanke i Tita, najbolje se vidi iz priče onih koji su bili upućeni u njihove odnose, a koji kažu da je Davorjanka bez ikakvih emotivnih trauma i moralnih obzira ostavila svog prethodnog ljubavnika Jovu Kapičića i svim žarom predala se novoj ljubavi. Njihova ljubavna veza, intenzivna i iskrena, demantuje sve one psihologe, sociologe i seksologe, koji tvrde da je ljubav između dve egocentrične, egoistične i narcisoidne ličnosti nemoguća, ili, ukoliko do nje dođe, da je kratkog veka.
Posle okupacije Jugoslavije i Titovog prelaska u Beograd, Davorjanka je i zvanično obavljala poslove njegove sekretarice. U pratnji Jaše Rajtera i Veselinke Malinski, Davorjanka je zajedno s Titom iz Beograda otišla na slobodnu teritoriju.
O Titu kao muškarcu, odnosno, seksualnoj osobi, čuo sam nekoliko interesantnih stvari od Spasenije - Cane Babović i od Stane Tomašević. Davorjanka Paunović je Stani jednom prilikom rekla:
- Moj pisaći i polni stroj moraju biti stalno u stanju pripravnosti. Ni za jedan ni za drugi Tito nema određeno vreme. Nekada sam neke naredbe kucala izašavši iz kolone i držeći mašinu na krilu. Jednom prilikom za vreme našeg odnosa neprijatelj je bio veoma blizu mesta gde smo se mi nalazili. Čula se jaka paljba koja se približavala. Ja sam bila jako uplašena i Tita sam upozoravala, međutim, on je i dalje radio svoj posao. Njega to nije nimalo ometalo u njegovoj pohoti niti je hteo da prekine, sve dok nije doživeo vrhunac.
Franc Leskošek je Cani Babović ispričao sledeći doživljaj:
- Na čelu slovenačke delegacije jednog popodneva došao sam na zakazani sastanak kod Tita. Stražar ispred Titovih vrata rekao mi je: "Možete da uđete, Tito vas očekuje". Kad smo ušli u sobu u njoj nije bilo nikoga. Iz susedne prostorije čuli su se uzdasi i krici praćeni jakom škripom kreveta. Krici su postajali sve glasniji, a škripa kreveta sve jača. Izgledalo je da će se krevet raspasti, a osoba u jaucima izdahnuti. Rekao sam drugovima da izađemo napolje da se malo prošetamo, jer ko zna kad će se ovo završiti. Posle jednočasovne šetnje, kad smo ušli u sobu, Tita smo zatekli za radnim stolom, krepkog i dobrog raspoloženja. Pogledao je u časovnik i rekao: "Ne smeta što ste zakasnili, ja sam završio neke važne i neodložne poslove".
Pred kraj rata, Davorjanka se razbolela od tuberkuloze zbog čega je bila upućena na lečenje u Rusiju. U Beograd se vratila neizlečena. Posle kratkog vremena je umrla. Njena smrt je Tita duboko potresla. Ne obaveštavajući nikoga o njenoj smrti, naredio je obezbeđenju da je sahrane u krugu Belog dvora. Želeo je da njegova Zdenka i mrtva bude u njegovoj blizini, a to je bila i njena poslednja želja.”