
Sitnice su u suštini krupne stvari...

Ponekad uhvatim sebe i vidim druge ljude, kako jednostavno nestanu u velikom sivilu života...Stvari koji su nas do juće činile srećnim, sada ih više i ne primećujemo. Izbrisali smo ih iz sećanja i prepustili se toku života da nas nosi, prepustili se tudjim željama, tudjim mišljenjima, tudjim uspomenama i živimo kroz sreću drugih. A gde smo tu mi?
Gde su naše želje, gde su naša mišljenja i naša sreća...da li smo toliko zaslepljeni i opterećeni svakodnevnicama, brigama i mržnjom da ne primećujemo više sitnice oko nas koje nam mogu namamiti osmeh svakog jutra?
Ima toliko lepih stvari u našem okruženju, koje vape da ih primetimo i da nam ulepšaju dan. Miris jutarnje kafe, koja širi nozdrve i mami nas da se razbudimo i srknemo gutljaj velike doze adrenalina za još jedan naporan dan. Poziv drage osobe koju nismo čuli mesecima, samo da nam kaže da nas nije zaboravio...kuče koje se trlja o nas dok prolazimo ulicama i zraci Sunca koji nam greje lica u hladnim zimskim danima...sve nas nekako to ostavlja ravnodušnim...umesto toga da uživamo u čarima života, mi osudjujemo, mi mrzimo, mi tugujemo i živimo za šta?
Za još jedan sivi dan...
