njena čarobna kuća

01:42, 24/12/2007 Posted in majstori 36komentara Link

...Skinula je indijansku nošnju, bacila je u ugao sobe i izvukla ogromne Dijegove pantalone iz ormana. Bile su sive, visoko podavijenih nogavica. Bile su joj preširoke jer je imala vrlo vitak struk. Navukla je ogromnu tamnocrvenu košulju. Kada ju je zakopčala, tijelo joj je nestalo u širokoj odjeći kao da je ušla u dzinovski poluizduvani balon. Vrat joj je provirivao iz okovratnika kao pile iz kokošarnika. Polako je uvukla krajeve košulje u pantalone i navukla svilene čarape s podvezicama. Obula je crne cipele koje je nosila još dok je bila đak i stala pred ogledalo. Dugačke crne lokne padale su joj po ramenima kao tamni vodopad.

Šećerna Lobanja je zaškljocala: “Šta li sada radi?”

“Frida, Dijegova odjeća ti ne pristaje”, primijetila je Fulanga.

Frida je slegla ramenima. “Upravo tako. Ništa mi više ne pristaje.”

Čika je nezainteresovano grickala šapice. Šećerna Lobanja nije mogla da licem izrazi zabrinutost jer nije imala obraze. Samo je sjedjela na ormanu širom otvorenih usta.

Frida je nezadovoljno posmatrala svoj lik u ogledalu. Zatim je snažno savila glavu unaprijed kako bi joj kosa pala preko lica. Dohvatila je makaze i počela da je siječe u krupnim pramenovima. Za nekoliko trenutaka, uvojci su ležali rasuti po podu.

“O, ne”, uzdahnula je Šećerna Lobanja. “Volim tvoju kosu!”

“Bez brige”, dodala je Fulanga. “I ovo će proći. Kao i sve drugo.”

“Neće”, odvratila je Frida hladno i nastavila da siječe.

Fulanga je skočila na pod, pokupila nekoliko pramenova i prislonila ih pored svog lica. “Kako mi pristaju?” Pokušala je da se našali na račun onoga što je Frida uradila. “Oduvijek sam željela da imam ovakvu kosu.”

“Uzmi je”, odgovorila je Frida, ne podižući pogled. “Ja više nisam žena.”

Odložila je makaze na toaletni stočić. Onda je dubokim glasom, oponašajući Dijega, odrecitovala:

 

Bila ti je lijepa kosa

i padala je preko nosa,

sad kad nosiš periku

tražim drugu priliku.

 

Nekoliko riječi je izgovorila otegnuto, kao da će zapjevati. Onda je zaćutala, uzela Dijegov češalj, umazan pomadom za kosu, i očešljala se. Nekoliko trenutaka je u ogledalu posmatrala rezultate, a onda je iz teglice uzela još kreme i utrljala. Zatim se začešljala unazad, oponašajući Dijega.

“Sad ću osvojiti ženu”, Frida se uhvatila za međunožje, oponašajući muškarce. “Završeno je s muškarcima.” Iako niko na svijetu ne bi posumnjao u njen pol, Frida se, iz zanosne žene u tehuanskoj haljini, preobrazila, najbolje što je umjela, u čudnu muškobanjastu ženu u ogromnoj odjeći. Nije ličila na Fridu koju je Fulanga poznavala. Na neki način, podsjećala ju je na sitnog, ali privlačnog muškarca.

U naletu bijesa, Frida je zgrabila četku za kosu i bacila je ka ogledalu. Nije više mogla da podnese svoj lik.

“Vrati mi kosu.” Zgrabila je uvojke koje je Fulanga prislanjala uz lice, pokupila ostatak razbacanih pramenova i izgubila se.

“Nešto mi govori da se ovo neće dobro završiti”, promrmljala je majmunica kada je Frida otišla u atelje na drugoj strani kuće.

Čika joj je odbrusila: “Otkud ti takva ideja , mudrice?”

“Možda uništava slike”, zaškljocala je zubima Šećerna Lobanja.

“Tako nešto nikada ne bi učinila”, zaključila je mačka.

“Kao što nikada ne bi odsjekla kosu”, dodala je Šećerna Lobanja.

“Umukni , nakazna lizalice, uprotivnom ću te pojesti”, frknula je Čika, odlučna da prekine raspravu...

 

...Prostor je bio pretrpan. Jedan zid su prekrivale police, dok su na drugi bila naslonjena platna i ramovi. Na zidu do prozora visilo je veliko ogledalo. Frida je sjedjela u svijetlozelenoj stolici ravnog naslona. Pramenovi kose su bili privezani za razne djelove stolice, a ostatak je ležao razbacan na sve strane. Lokne su izgledale zlokobno, kao puzavice, kao zmije koje će se razmiljeti po njenom tijelu. Čitav prizor trebalo je da dočara njenu usamljenost nakon rastanka sa Dijegom. Priča njenog života. Uzela je pramen kose i pažljivo ga uplela. Onda je uzela četkicu, i , s naporom, kao da čini nešto neumitno, počela da skicira ono što je posmatrala u ogledalu...

 

 

laban karik hil

Umjetnik kao naučnik

01:33, 1/7/2007 Posted in majstori 14komentara Link

 

Izgleda da je, sredinom i krajem osamdesetih godina 15. vijeka kada je pokušavao da stekne status dvorskog umjetnika, Leonardo počeo da radi veliki broj crteža  koji se bave različitim naučnim oblastima i na osnovu kojih se i do danas održala njegova reputacija umjetnika-naučnika.

Pored tehničkih, umjetničkih i  "naučnih"  crteža, u ovom periodu nastaje i veliki broj "fantastčnihi" crteža. To važi za crteže oružj i ,za brojne nacrte "mašina za letenje" .

Ovi poslednji su , sami po sebi začudjujuće privlačni sa mnogo aspekata. Umjetnik je nesumnjivo bio potpuno svjestan problema koje nameće realizacija takvog nacrta.Ipak se stalno vraćao studijama ptičijeg leta, aerodinamike letenja i konstrukcijama krila. Radoznalost i mašta su ga podsticale da pravi takve skice i studije koje daleko prevazilaze tehničke mogućnosti njegovog doba. Njegova odlučnost mogla se opisati kao trijumf  "naučničke" radoznalosti nad bilo kakvom mogućnošću da ove skice i studije budu sprovedene u djelo. Mada termin "nauka" za to vrijeme , možda nije baš primjeren.

Tokom poznih osamdesetih godina 15. vijeka, dok je radio na konjaničkoj statui Frančeska Sforce, Leonardo se prvi put upustio u istraživanje proporcija ljudskog tijela, anatomije i fiziologije. Započeo je rad na knjizi "O ljudskoj figuri". Za potrebe ove knjige, koja naravno nikada nije završena , Leonardo je radio studije tijela dvojice mladica. Poslije više mjeseci proučavanja njihovih tijela, gotovo istovremeno kada proučava i tijela Lodovikovih konja, dolazi do sistematičnog pregleda ljudskih proporcija. Potom je počeo da proučava i proporcije ljudskog tijelau sjedecem i klečecem položaju.

 

Dobijene rezultate uporedio je sa jedinom sačuvanom antičkom teorijom proporcija Vitruvijevog čovjeka. Vitruvije, osrednje uspješni arhitekta i inžinjer iz doba Rimskog carstva, napisao je traktat o arhitekturi, koji je u trecoj knjizi sadržao potpune mjere ljudskog tijela. To je Leonarda navelo da zaključi da se čovjek raširenih nogu i ispruženih ruku uklapa u kvadrat i krug, savršene geometriske figure. A u skladu sa Vitruvijem, ako se figure pokazuju unutar kruga i kvadrata, onda se pupak, centar ljudskog tijela, poklapa sa centrom kružnice i kvadrata.Vitruvijeve mjere su se vrlo slobodno interpretirale i često prikazivale u renesansi i kasnije. Najpoznatija interpretacija je Leonardov crtež. Leonardo je na temelju sopstvenih empiriskih otkrića korigovao Vitruvijeve mjere. Zato šake i stopala  na njegovom crtežu imaju odgovarajuće proporcije (nisu izdužene).Sada se samo centar kruga podudara sa pupkom a centar kvadrata, lociran je niže. Preciznošću sopstvenih mjera , Leonardo je uspio da prevazidje antički kanon i da stvori crtež koji danas prihvatamo kao jedinu validnu predstavu Vitruvijevog otkrica.

Vec sredinom 15.vijeka, mnogi umjetnici su podrazumijevali detaljno poznavanje proporcija ljudskog tijela, ali se tom proučavanju niko nije posvetio kao Leonardo. Pošto je u Milanu stekao ugled kao slikar, on prevazilazi sve druge umjetnike svojim  studijama anatomije.

On proučava proporcije ljudske lobanje kao i različite moždane komore, iako uglavnom zaveden nekim greškama koje su se prenosile od antike preko srednjeg vijeka do renesanse.

Vrlo očigledne anatomske predstave prenijete iz srednjeg vijeka, vide se na crtežu koitusa.

U predstavi snošaja, Leonardo ukazuje na tadašnje shvatanje da postoje veze izmedju unutrašnjih organa : cjevasti kanal ide od ženskih grudi do materice, dok je muški organ u erekciji direktno povezan , kako sa testisima tako i sa kičmenom moždinom i vodi direktno do mozga. U skladu sa tim , male studije uzdužnog i poprečnog presjeka penisa pokazuju dva kanala, donji za spermu iz testisa, a gornji za umnu snagu koja stiže iz mozga preko kičmene moždine. Kasnije , pošto je uradio brojne studije po seciranim tijelima. Leonardo sve više dovodi u pitanje ova zastarjela shvatanja.

Leonardovo ubjedjenje da su ljudski organi u tijesnoj vezi govori o njegovom poimanju duboke složenosti ljudske prirode. Dva kanala penisa pokazuju stanovište da plodnost nije uzrokovana samo sjemenom nego joj je neophodna i duhovna supstanca. Ta supstanca, koja dolazi iz samog sjedišta duše, omogućila je ljudima viši duhovni nivo, dok sjeme iz testisa, svojim kvalitetom pripada nižim nagonima, mada se medju njima, na primjer, nalazi i hrabrost u borbi. Leonardo je slična shvatanja izrazio i kada je riječ o efektu i funkciji tjelesnih tečnosti : suze dolaze direktno iz srca, centra osjecanja. Ovakvi stavovi su značili da pojedinačne emocije imaju vezu sa odredjenim tjelesnim organima. Leonardo je i fiziognomiju smatrao za jednako važnu, što je pokazao mnogobrojnim studijama  izraza lica, studijama karaktera i karikatura.

Ovi crteži, više su groteskni nego realistički,

više prikazi starih, nego mladih lica-iznad svega, izražavaju ideju , da je ljudsko lice direktni odraz karaktera individue i njenih reakcija na odredjene senzacije.U skladu sa tim , čovjek čije lice podsjeća na lavlje, vjerovatno posjeduje glavne odlike lavljeg karaktera. U jednoj od studija, Leonardo se doslovno drži ovog fiziogramskog načela : čovjek lavljih karakteristika čak je i ogrnut lavljom kožom, a glava lava se jasno prepoznaje. Ista ideja stoji iza čuvenog crteža pet grotesknih glava ,

starac prikazan iz profila, okružen je sa četiri lika čije jake grimase otkrivaju vrlo različite, uglavnom negativne odlike. Kao da se rugaju starcu, iskeženih lica, dok ih on dostojanstveno ignoriše –njegovo lice nije izobličeno, kao lica njegovih mogućih mučitelja, ali je ipak izbrazdano i obilježeno sudbinom.

...

Rodio se 15.aprila 1452, u mjestu Vinči, kao vanbračno dijete bilježnika i žene sa sela.Sa 12 godina postaje šegrt u radionici uvaženog firentinskog slikara i vajara Andree del Verokija. U skladu sa običajima tog vremena , kao jako mlad , pristupio je slikarskom esnafu Svetog Luke i tako stekao profesionalnu nezavisnost.1476. optužen je anonimnom prijavom za homoseksualne aktivnosti sa sedamnaestogodišnjim slikarskim pomoćnikom. Iako su optužbe ponovljene nije bilo presude, zbog nedostatka dokaza.

Radi kao dvorski slikar do kraja svog života.Bio je arhitekta, vojni inžinjer i kartograf ozloglašenom vojskovodji Čezaru Bordziji. Na papskom dvoru započinje niz naučnih eksperimenata. Po narudzbi Lava X radi, izmedju ostalog, nacrte za isušivanje pustinjskih močvara južno od Rima.

23.aprila 1519. Leonardo sastavlja testament, a 2. maja umire u Klu-u. Po svojoj želji , sahranjen je u crkvi Svetog Florantena u Ambroazu. Njegov grob je uništen u hugenotskim ratovima.Ali ipak je ostala bilješka u crkvenom registru:

"U klaustru ove crkve sahranjen je gospodin Leonardo da Vinči , plemić iz Milana, inženjer i arhitekta Kralja, državni majstor mehanike i svojevremeno Upravitelj slikarstva vojvode od Milana."

Njegovo slikarstvo.....e to je fantastično putovanje za neku drugu priliku.

Ipak :))

meni draga

"Dama s hermelinom" (Ćećilija Galerani)

...za kraj.

Dali skanDalizuje nadrealizam...i Gala

01:29, 1/7/2007 Posted in majstori 4komentara Link

Za Dalija je bila sreća u nesreći što je, nakon dvije burne godine provedene u društvu prijatelja, bio izbačen s Akademije zbog podsticanja studenata na demonstracije protiv osrednjih umjetnika, kakvi su bili njihovi profesori.

Akademija mu više nije ništa značila:

Salvador je upravo postajao Dali. Svi pomodni trendovi u to vrijeme za Dalija su već odavno bili dječija igra.Istražio je impresionizam, poentilizam,futurizam, kubizam,neokubizam i fovizam.Nekoliko nedelja bi zaokupljali njegovu pažnju, zatim bi ih napuštao, ne zadržavajući ništa od stečenog iskustva, svakim trenutkom izgradjujući još veće samopouzdanje.Ova faza posudjivanja umjetničkih stilova, neizbježan kod svakog početnika, se primicala kraju.Osjetio je snažnu potrebu da stvara djela pretrpana seksualnim simbolima.Tek je ušao u dvadesetu.

Dalijev mamac počeo je da privlači nadrealiste koji su se zainteresovali za mladog Katalonca, ne samo zbog njegove ekstravagantnosti i neobuzdanosti njegovih djela, već zbog  obilja seksualnih i skatoloških aluzija.

Dogadjaj koji će u potpunosti promijeniti Dalijev život bila je zabava na kojoj su, medju ostalima, bili vodeći nadrealisti, Luis Bunjuel, Rene Magrit i što je najznačajnije Pol Elijar u pratnji supruge Gale. Mladi Katalonac je nakratko već bio upoznao Elijara, godinu dana prije ovog susreta, u Parizu, ali je sada, ne oklijevajući, odmah počeo raditi na Elijarovom portretu, obogativši ga različitim poznatim aluzijama: lavljom glavom, mravima i skakavcima.

Ipak, otkriće na koje je Dali tako dugo čekao bio je Galin ulazak u njegov svijet. Ona je bila oličenje žene iz njegovih dječačkih snova, koju je u mašti nazvao Galočka, a kasnije je portretisao u likovima mnogih mladih djevojaka i zrelih žena. Siguran dokaz bila je činjenica da su Galine anatomske osobine tačno odgovarale osobinama većine ženskih likova koje je Dali do tada prikazivao na svojim slikama i crtežima. U svom Tajnom životu on ovako opisuje Galu: "Njeno tijelo još uvijek ima put djeteta.Lopatični i podbubrežni mišići se, medjutim, odlikuju neočekivanom napetošću odraslog sportiste...S druge strane , linija njenih ledja, bila je nalik neprekinutoj, dražesnoj i lijepo oblikovanoj vezi izmedju nježno razvijenog ali krepkog i ponosnog torza, ispunjenog životom i njene bujne stražnjice, koju je tanki struk još više isticao, čineći je nadasve poželjnom." 

Taj istoriski susret bio je propraćen buicom slijepog zanosa. Dali je neprestano bio u stanju pojačanog oduševljenja, tako da bi ga u razgovoru sa Galom uvijek obuzimao ludački smijeh.Kada bi odlazila, tek što je okrenula ledja, još bi se grčio padajući na pod.

Izmetom umrljane gaće na slici Pogrebna igra uzbunile su nadrealiste i otvorile pitanje je li Dali sklon koprofagiji ili ne. Istini za volju, nadrealisti su dopustili da ih sporni skatološki detalj zaslijepi, dok je za Dalija taj uprljani dio donjeg rublja bio samo elemenat medju mnogima koje je naslikao  kako bi izazvao skandal...radi postizanja savršenstva. Iznad svega, medjutim, ta slika je bila sinteza svih Dalijevih fobija, objedinjenih tipičnim dalijevskim motivima: skakavcima, lavom, oblucima, puževima i stidnim usnama.

Gala je odlučila da stane na kraj nagadjanjima o njegovim sklonostima pa je predložila sastanak. Dok su hodali stjenovitom obalom, Dali je obuzdavao svoj ludački smijeh. Na njeno pitanje, odgovorio je neodlučno, mucajući :"Ako priznam....da sam sklon koprofagiji, u očima javnosti postaću još zanimljiviji i neobičniji." Zatim je odlučio da joj kaže istinu:"Kunem se da nisam 'koprofag'. Potpuno svjesno prezirem tu vrstu poemećaja, kao što ga se, vjerovatno, i ti gnušaš. Uz sve to, skatologiju smatram zastrašujućim elementom, baš kao i krv ili moj panični strah od skakavaca." Ipak, Daliju je bilo najteže, izmedju dva napada nervoznog smijeha, da kaže Gali da je voli. To zaista nije bio lak zadatak jer je Helena Devulina Diakonof, ćerka moskovskog činovnika koju su svi zvali Gala, bila žena koja se obavezala da svojim neodoljivim šarmom i držanjem očara Dalija te je on, sada kada je njeno tijelo bilo blizu njegovog i tako stvarno, ostao bez riječi.

"I pobjeda nam zna uputiti mrgodan pogled. Stoga je bolje da ne pokušavamo ništa promijeniti", rekao je."Upravo sam je htio dotaknuti, obgrliti oko struka, kada je Gala uhvatila moju ruku, pokušavajući tom slabašnom dodiru podariti svu snagu svoje duše. U tom je trenutku trebao nastupiti smijeh...i smijao sam se ispunjen nervozom pojačanom grižom savjesti, za koju sam unaprijed znao da će me pogoditi zbog neugodnog i neprikladnog trenutka u kojem je iskrsla moja reakcija. No  umjesto da se osjeća povrijedjenom, Galu je moj smijeh oduševio. Zbog toga je , naporom koji je morao biti nadljudski, još jednom uspjela stisnuti moju ruku, čak i jače nego prvi put, umjesto da je s prezirom ispusti kao što bi svako drugi učinio. Intuicijom jednog medijuma ona je spoznala pravo značenje mog smijeha, tako neobjašnjivog drugim ljudima. Znala je da je on potpuno razlikuje od uobičajenog raskalašnog smijeha. Ne , nijesam se smijao poput skeptika...bio je to smijeh jednog fanatika, lišen ispraznosti i ispunjen osjećajem katastrofe, poniranja u bezdan i užasom. Štaviše, od svih zastrašujućih provala smijeha koje je od mene doživljavala, ova, koja se dogodila njoj u čast, bila je najkatastrofalnija, pri čemu sam se bacio na tlo pred njene noge i to s najviših visina! Tada mi je rekla: "Mali moj dječače! Nikada se više nećemo razdvajati."

"Bilo joj je sudjeno  da postane moja Gravida, 'ona koja ide naprijed', moja pobjeda, moja žena. No da bi se to dogodilo, morala me je izliječiti, što je uistinu i učinila...isključivo kroz raznovrsnu, neukrotivu i nedokučivu snagu ljubavi jedne žene, prožetu biološkom vidovitošću tako prefinjenom, čudesnom i nadasve oštroumnom, što je dovelo do konkretnih rezultata, kakvima bi se mogle pohvaliti i najambicioznije psihoanalitičke metode."

Slika Prilagodjavanje želje, opisuje taj izazov ljubavi, prikazujući želju lavljim glavama. Dali je drhteći upitao Galu:

"Šta želiš da učinim za tebe?"

"Želim da me ubiješ!"

Dali je zabilježio:

"Jedna od blistavih ideja koja mi je pala na pamet bila je da Galu bacim sa vrha tornja katedrale u Toledu."

No Gala se , što se jedino i moglo očekivati pokazala jačom:

"I tako je Gala, odvrativši me od zločina, izliječila moje ludilo. Hvala ti ! Želim da te volim! Morao sam je oženiti. Simptomi moje histerije nestajali su jedan za drugim, kao čarolijom odneseni. Opet sam zagospodario svojim smijehom, svojim osmijehom i svojim pokretima. Obnovljeno zdravlje, svježe poput ruže, počelo je nicati u središtu moje duše."

Jednom je Dali neočekivano, bio skroman, opisujući svoje djelo:

"Nebesko carstvo je ono za čim sam na svojoj životnoj stazi tragao želeći da ga dosegnem kroz uskomešane sile koje su opsijedale moje tijelo....nebesko carstvo! Žalibože onoga ko još nije razumio! Kada sam prvi put ugledao obrijani pazuh žene, zaželio sam nebesko carstvo. Kada sam sa štapom pomakao trulo truplo svog ježa, kojeg su izjeli crvi, poželio sam da odem u nebo....medjutim, šta je to nebesko carstvo? Gala, ti si stvarnost! Nebesko carstvo tek treba pronaći u samom središtu nutrine čovjeka koji vjeruje. P.S. U ovom trenutku meni nedostaje vjera i bojim se da ću umrijeti, ne pronašavši nebesko carstvo."

"Ja nisam klovn", branio se Dali, "no, u svojoj naivnosti, ovo uasno cini;no društvo ne prepoznaje onoga ko se samo pretvara da ozbiljno radi kako bi prikrio vlastito ludilo. Koliko puta moram naglasiti: ja nisam lud. Svoje oštroumlje sam doveo do savršenstva i potpune usredsredjenosti, tako da cijelo stoljeće nije imalo nije imalo snažnije i istaknutije ličnosti od mene, pored Ničea (koji je uostalom poludio), u budućnosti neće biti čovjeka meni ravnog. Moje slike to dokazuju."

...

Sve Pikasove muze

01:28, 1/7/2007 Posted in majstori 2komentara Link

Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picasso, poznat kao  Pablo Picasso .

Jedan od najznačajnijih slikara xx vijeka.

Napravio je preko 6000 slika, skulptura i crteža. Njihova vrijednost se danas mjeri milionima.Umro je 1973. kada mu je otkazalo srce za vrijeme napada gripa.Njegov ogroman opus obuhvata više stvaralačkih faza: modru, ružičastu, kubističku,klasičnu, nadrealističku i expresionističku.Skoro da nema likovnog područja u kom nije izrazio svoj umjetnički kreativni genij.Bavio se slikarstvom na platnu i na zidu,skulpturom, grafikom i keramikom,izradjivao plakate i kolaže i u svemu tome bio velik.

Ali ono o čemu sam u ovom postu željela da govorim jeste njegov odnos prema ženi kao inspiraciji.

Hmmm :)

Bilo je zanimljivih tekstova, pa evo malog kolaža.

Nepopravljivog ženskaroša, "bohemiskog Kazanovu", žene su napuštale po pravilu slomljenog srca nakon što bi jednu ljubavnicu muzu zamijenio drugom. Par priča o ženama koje je Pikaso najviše volio. Šta je bilo sa onima koje je volio manje?

... :)

Olga Kokolova. Ruska balerina koju je upoznao 1914. i sa kojom se vjenčao. Imali su sina Paula i on je zajedno sa Olgom tema mnogih Pikasovih slika tokom dvadesetih godina.Kada im je brak zapao u krizu, pikaso je stvarao manje trodimenzionalne forme nasilnog stila i kolorita. Rastali su se 1935. ali su formalno ostali vjenčani sve do Olgine smrti 1955. godine jer je francuski zakon nalagao podjelu imovine u slučaju razvoda, što je za Pikasa bilo nedopustivo. Posle raskida, Olga je doživjela nervni slom i nastavila je da proganja Pikasa i njegove ljubavnice.

Fernanda Olivije. Bila je Pikasova prva ljubav, sa njom je bio tokom svog ružičastog perioda i na početku kubizma. Nakon što ju je upoznao, umjetnik je pokazao značajnu promjenu u slikarskom stilu. Vjeruje e da je njen uticaj bio očigledan na većini tadašnjih ženskih aktova.

Mari-Terez Volter. Bila je Pikasova ljubavnica i model , koju je upoznao 1927. kada je imala 17 godina. Rodila mu je ćerku Maju 1935. godine. Nije nikada postala njegova supruga, iako je to jako željela. Objesila se 1977. godine, četiri godine poslije njegove smrti.

Dora Maar. Atraktivna, hrvatskog porijekla , odrasla je u Argentini kao Henrijeta Teodora Marković. Pikaso je upoznao !936. godine , preko Pola Elijara.

Bila mu je ljubavnica sedam godina, tokom kojih je Pikaso naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela - "Gerniku". Dorine crte lica nalaze se na slici. Dora je imala problem sa mentalnim zdravljem, bila je depresivna jer je bila sterilna, a Pikaso ju je na slikama najčešće prikazivao uplakanu.

Fransoaz Žilo. Upoznala je Pikasa 1944.

Njoj je bila 21 a njemu 61 godina. Rodila mu je sina Kloda i ćerku Palomu.

Ostaće upamćena kao jedina koja je napustila umjetnika, 1953. godine, navodno zbog njegovog nasilničkog ponašanja i preljuba. Bio je to veoma težak udarac za Pikasa.

:)))

Žaklin Rok. Upoznala je Pikasa u fabrici grnčarije, u koju je često navraćao. Živjela je sa njim dvadeset godina, sve do njegove smrti. Pikaso ju je oženio "iz inata" prema Žiloovoj. Žaklin mu je bila poslednja ljubavnica, muza i sekretarica. Nije dozvolila Palomi i Klodu da prisustvuju očevoj sahrani.

....

..."Te 1954. Kurbetova je živjela na jugu Francuske sa majkom i mladićem Tobijem Jelinekom, koji je pravio avangardne stolice od metala. Pikaso je godinu dana ranije tu napravio atelje i zamolio je Jelineka da mu donese nekoliko stolica. Lidija je iz radoznalosti pošla sa mladićem. Slika vitke i senzualne plavokose djevojke nalik Brižit Bardo , proganjaće Pikasa narednih godinu dana. Pikaso je po sjećanju dovršio sliku i nazvao je "Ošamućujuće lijepa: Djevojka sa konjskim repom" i donio je da je pokaže svojoj muzi. U naredna tri mjeseca on je uradio više od 40 djela zasnovanih na Lidijinom liku, a pariski magazini bili su prepuni fotografija umjetnika i njegovog novog modela"...

Sve je to Pikaso...

Košmar i kritika društva - Los Caprichos

01:24, 1/7/2007 Posted in majstori 0komentara Link

Na svojim portretima Goja je prikazao bogate i moćne pojedince koji su određivali pravac u kom se kretala Španija i špansko društvo.To su bila lica iz njegovog okruženja koja su oblikovala dio spoljašnjeg svijeta u kojem je živio.Od 1793. pa nadalje, njegove slike počinju da otkrivaju vizije i košmare , uvijek lične.Ova nova kreativna faza rezultat je krize prouzrokovane nervnim slomom, koji ga je doveo do ivice smrti i ostavio bez sluha do kraja života.

Nije poznato šta je potstaklo ovu krizu.Možda je u pitanju bilo fizičko oboljenje.Moguće je da je psihološki faktor imao udjelaČ možda su ove vizije, slike tamnog i potsvjesnog, predugo potiskivane jer su bile u neskladu sa progresom i razboritošću i za njih nije bilo mjesta u elegantnom svijetu Gojinih patrona.

Oporavljajući se u južnoj Španiji , januara 1794. obavijestio je zamjenika direktora Kraljevske akademije da je završio komplet novih radova.Oni su, naglasio je Goja, znatno drugačiji od standarda i predstavljaju " zapažanja za koja obično nema prilike kod naručenih radova koji ne ostavljaju mjesta za kaprice i inventivnost".

U narednih nekoliko godina Goja je malo slikao, ali je bio u potrazi za formama kroz koje bi se oslobodio slika koje je nosio u sebi.Izgleda da su ga one opterećivale, kao slijepi miševi sa glavama sova na slici Uspavanost razuma stvara monstrume, košmrna vizija opasnog naziva--opasnog u vrijeme kada je razum bio izjednačen sa prosvetiteljstvom, a prosvetiteljstvo sa Francuskom, zemljom koja je ubila svog kralja, kraljicu, plemstvo.

Umjetnik se opredijelio za gravuru.Bio je fasciniran izražajnim mogućnostima ove, za njega potpuno nove tehnike.Bilo je to nešto što je mogao raditi zajedno sa porudzbinama, a ujedno i sredstvo dopiranja do šireg auditorijuma kroz brojna izdanja otisaka malog formata. Gravira na kojoj je umjetnik usnio za svojim radnim stolom pripada seriji od 80 ilustracija koje čine Los Caprichos, koju je Goja objavio 1799.Riječ caprichos na španskom jeziku znači "kaprici".Ona ukazuje na veoma lične fantazije, možda čak hirove koje ne treba uzimati za ozbiljno.Ova serija je obećavala osudu ljudskih zabluda i poroka i nastranosti i gluposti tipičnih za svako civilizovano društvo.Ono što nije moguće jasno odrediti jeste, da li se umjetnik ovim djelom distancira od svih "ljudskih zabluda i poroka" i "nastranosti i gluposti" kroz satiričnu upotrebu linije, ili se osjeća kao njihova žrtva.

Ili , ako ne direktno kao žrtva, onda možda kao neko koga uznemiravaju ili ljute neki oblici egzistencije u savremenom španskom društvu , veliki broj plemića, na primjer.Plemićka titula hidalgo značila je samo da je on nečiji sin.Sama činjenica da ste mogli navesti svog pretka shvaćana je kao pravo na plemstvo i bila dobar izgovor da ništa ne radite.Naročito je bilo neophodno izbjegavati fizički rad.Gotovo 15% stanovništva smatralo je da pripada plemstvu i na taj način izbjegavalo proizvodni rad.Goja ih opisuje kao magarce.Oni nalaze svoje mjesto u porodičnom albumu drugih magaraca ili kao osiromašeni zemljoposjednici sjede na grbači svojih najamnih radnika i svojom velikom težinom ih vuku na dno.

Kroz desetine svojih ilustracija  Goja kritikuje moć koju posjeduju kaludjeri, sveštenstvo i zvaničnici inkvizicije.Za njega su oni omražene figure.Izgleda da ga je posebno iritiralo to što je Crkva potsticala sujevjerje.I mada je progonila i proklinjala vještice i čarobnjake, time je samo potvrdjivala njihovo postojanje.Na Gojinim radovima, takve figure pripadaju , poput dzinovskih slijepih miševa, kraljevstvu noćnih prikaza.Iako nije uvijek jasno kada je umjetnik lovac a kada lovina.

Goja je ovako reklamirao seriju Los Caprichos: "Može se nabaviti u prodavnici parfema i pića na adresi br.1, Calle del Desengano, po cijeni od 320 reala za komplet od 80 komada".Kilogram hljeba koštao je 6 reala, pa ispada da je Gojina serija koštala koliko i 53 kilograma hljeba.Nakon samo nekoliko nedelja, povukao ih je iz prodaje, vjerovatno pod pritiskom ljudi koji su se osjetili napadnutim, naročito sveštenstva.Godine 1803. Goja je poklonio preostale neprodate komplete i originalne ploče kralju koji ih je prodao Royal Calcography, gdje se i danas nalaze.Goji je,zauzvrat,obećana godišnja renta za njegovog sina Havijera...