Poetski trenutak.. neka dugo traje.
Za vek.
I za lek.
Popodnevna pjesma
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i
pohotnu,
u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga
susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske
kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolnica,
a mojom napola razbudjenom glavom kolali
prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kažem - šteta...
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Elma, Selma, Alma, Adela?
Da li je što izmijenilo vaše lice, oči i trbuh?
A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje, od 8 do 11 izjutra,
uz četvrt kruha i mlijeko,
u jednom blijedom, pešćeničkom mljekarstvu.
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kažem - šteta, šteta...
Više vjerojatno i niste za takva šta.
Ponovo ono dvorište.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi.
Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pružio više,
ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu...
I ne da vam se hvalim. Bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića i kakva mora! Gdje sam sve
bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruno u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda.
Daleko, daleko kao u snovima....
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna -
Vozderkove -
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo,
ali ono dvorište u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla, crna od vlage one
jeseni,
vas tako običnu i raskalašnu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58, i slijedeće -
šteta, nepovratno šteta!
|
Moderato cantabile
Dugo umire grad
I u nama toliko ljeta
Mi smo siročad svijeta.
Reci, da li ćeš noćas
Moći ostavit sve
Svoju kuću, navike, ljude
I poći, a ne znati gdje?
Neka svi mržnjom isprate nas
Ali, draga, život čeka, sad je čas.
Čitav svijet bit će naš novi dom
Neka kažu: "Avantura je to!"
Nikad žaliti nećeš
Svoje stvari, ime, ni grad
I u hladnoj sobi hotela
Bit ćeš slobodna sad.
Neka svi mržnjom isprate nas
Ali, draga, život čeka, sad je čas!
Čitav svijet bit će naš novi dom
Neka kažu: "Avantura je to!"
Duga, očajna kiša
Magla zastire zrak
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
Nas će odvesti vlak.
Arsen Dedić
(1938)