4. Pobijanja koja to nisu

U ovom ću odjeljku pokazati da Primorac nije uspio opovrgnuti niti jedan od sljedeća četiri konzervativna argumenta protiv homoseksualnog braka koje je kritizirao: argument iz tradicije, argument iz državnog interesa za rađanje djece, argument iz brige za dobrobit djece i argument iz prijetnje heteroseksualnom braku. Da izbjegnem moguće nesporazume, napome­nut ću eksplicitno da nemam namjeru ovdje braniti te argumente od svih mogućih prigovora nego samo pokazati da je Primorčeva kritika tih argu­menata neodrživa.

4 . 1. Argument iz tradicije

Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: "Kroz povijest, brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak nikad nije zabilježen. Dakle, brak treba ostati heteroseksualan."

Njegov osnovni prigovor je da se u tom argumentu iz činjenične pre­mise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno logički nedopustivo: "To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni način nije konkluzivan argument da to mora tako i ostati" (Primorac, 1999, str. 130; usp. Primorac, 2004).

Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na elemen­tarnoj logičkoj pogrešci, izvođenju "treba da" iz "jest". Ali budući da, kao što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za argumentom iz tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku nego i u kontro­verzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima, zašto onda ne gene­ralizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove kritike ustvrditi kako je čitava konzervativna misao od Burkea do Scrutona naprosto rezultat nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije uočio logičku neispravnost zaključka od "jest" na "treba da"?

Naravno, ta je sugestija apsurdna. No iz istog je razloga apsurdna i neodrživa i Primorčeva kritika. Naime, konzervativci ne brane argument iz tradicije zato što su logički toliko nerafinirani da vjeruju kako je mo­guće izvesti normativnu konkluziju iz čisto činjeničnih premisa. Ne, ono što oni smatraju jest da treba biti krajnje oprezan s prijedlozima drastičnih promjena tradicionalnih društvenih institucija, jer prema njihovom mišlje­nju te institucije inkorporiraju destilirano ljudsko iskustvo akumulirano kroz stoljeća. Zbog organske naravi i ogromne kompleksnosti postojećih institucija vrlo je teško anticipirati sve konzekvencije do kojih bi dovelo njihovo eliminiranje ili radikalno transformiranje, a iz svega toga konzer-vativci izvlače zaključak da će nagli i revolucionarni zahvati puno vjero­jatnije dovesti do pogoršanja nego do poboljšanja.

Upravo se zato oni protive i homoseksualnom braku. To što je brak kroz ljudsku povijest u pravilu bio sklapan između osoba suprotnog spola uzima se kao potvrda da nije pametno tu značajnu socijalnu instituciju sada na brzinu mijenjati iz temelja i bez znanja o mogućim vrlo daleko­sežnim i potencijalno štetnim posljedicama.

Primorac je također u krivu kad tvrdi da već i samo postojanje histo­rijskih izuzetaka dokazuje da je argument iz tradicije pogrešan. Ukoliko su ti izuzeci historijski vrlo rijetki (kao što doista i jesu one kulture u kojima je bio institucionaliziran homoseksualni brak), konzervativni ar­gument još uvijek može imati veliku snagu. Osim toga, veliko je pitanje ima li uopće autentičnih historijskih primjera da je u bilo kojem društvu u prošlosti homoseksualni brak ikada imao isti socijalni status i priznanje kao heteroseksualni brak. A upravo se takvo totalno izjednačavanje danas pokušava provesti u mnogim zapadnim zemljama. Nije uopće jasno može li se za takvu radikalnu reorganizaciju institucije braka pronaći povijesni presedan .

Primorac dodatno iskrivljuje konzervativnu poziciju i olakšava nje­zino pobijanje time što konzervativcima imputira neplauzibilan stav da je argument iz tradicije za njih konkluzivni dokaz da treba očuvati status quo. Međutim, nema nikakve nužnosti da konzervativci zastupaju tako rigidno stajalište, prema kojem samim time što je neka socijalna tradi­cija povijesno ukorijenjena, ona zato automatski treba biti sačuvana. Da­pače, oni respektiraju razloge protiv nekih tradicionalnih institucija (ako takvi razlozi postoje) pa čak nekad i podržavaju ukidanje tih institucija, ali oni usprkos tome kao konzervativci zadržavaju generalno uvjerenje da takvim mjerama u načelu treba pristupati polako, s velikim oprezom i ne bez adekvatne spoznaje o opasnostima od mogućih popratnih efekata tih mjera. Drugim riječima, konzervativci mogu biti protiv promjena ne zato što imaju konkluzivan dokaz da je status quo uvijek najbolje rješenje nego jednostavno zato što argument iz tradicije vide kao prima facie razlog protiv promjena. Oni mogu rezonirati da je uvođenje radikalnih promjena previše rizično sve dok se eventualno ne pokaže na uvjerljiv način da će sveukupan utjecaj tih promjena biti pozitivan.

Argument iz tradicije, primijenjen na pitanje homoseksualnog braka, svodi se na tvrdnju da je heteroseksualni brak bio praktično univerzalna norma kroz cijelu ljudsku povijest te da nije mudro prenagljeno ulaziti u socijalno eksperimentiranje s takvom dugotrajnom institucijom čiju na­rav, ulogu i važnost za normalno funkcioniranje društva možda još uvijek dovoljno ne razumijemo. Taj argument može, dakako, biti osporavan na razne načine, ali sigurno ne tako da bude proglašen elementarnom logič­kom pogreškom koju teško da bi počinio i neki loš student na prvoj godini filozofije.

4 . 2 . Argument iz državnog interesa za rađanje djece

Može li se ograničenje braka na heteroseksualne parove opravdati time što jedino te veze mogu rezultirati rađanjem djece? Budući da rađanje djece omogućuje reprodukciju društva, nije li posve legitiman interes države da specijalnim mjerama podrži instituciju koja doprinosi upravo tom cilju?

Primorcu je opet dovoljna samo jedna rečenica da odbaci to oprav­danje:

Ako bi država kod institucije braka gledala na rađanje djece i ništa drugo, ona bi onda onemogućila brak svim parovima koji ne mogu ili ne žele imati djecu; ne samo homoseksualnim parovima nego i heteroseksualnim parov­ima koji ne mogu imati djecu zbog sterilnosti ili nekog drugog nedostatka, onima koji su prestari da bi imali djecu i onima koji iz bilo kojeg razloga odluče nemati djecu. (Primorac, 1999, str. 130)

Na drugom mjestu on na sličan način tvrdi: "Ako bi [u vezi s brakom] najvažnija briga države bila rađanje djece, onda bi zakon zabranio svaki brak koji ne može dovesti do rađanja djece" (Primorac, 2004).

Primorčev argument se može na prvi pogled činiti vrlo uvjerljiv. Ali samo na prvi pogled. U stvari, ako bar malo razmislimo, lako je vidjeti da je njegovo rezoniranje non sequitur. Naime, čak i kada bi isključivi razlog državne potpore heteroseksualnom braku bio u tome što ta vrsta veze u pravilu dovodi do rađanja djece, odatle uopće ne slijedi da bi država zbog toga nužno trebala odbiti priznati pravo na brak u svakom pojedinačnom slučaju za koji se unaprijed zna da neće dovesti do rađanja djece. Tako direktno povezivanje tih dviju stvari je rezultat miješanja različitih nivoa i pogrešne pretpostavke da onaj razlog zbog kojega je neka praksa uvedena na generalnoj razini mora ujedno biti prisutan kao opravdanje te prakse i na razini svakog pojedinačnog slučaja.

Uzmimo sljedeću analogiju. Uprava neke škole zaključi da bi nje­zini učenici trebali bolje naučiti govoriti engleski pa u tom cilju organi­zira njihov jednomjesečni posjet nekoj školi u Engleskoj. Zamislite sada da netko, koristeći Primorčevu logiku, ustvrdi: "Ako je pri organiziranju posjeta uprava škole doista gledala na to da učenici usavrše engleski i ništa drugo, onda bi iz tog posjeta trebalo isključiti one učenike koji već odlično znaju engleski (na primjer, dvoje-troje djece stranih diplomata)." Očigledno je da nema nikakve nužnosti da se postupi na taj način. Usprkos tome što cilj posjeta jest usavršavanje engleskog i ništa drugo (recimo, posjeta ne bi bilo kada ta posljedica ne bi bila očekivana), uprava škole može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplikacije isključivanjem nekoliko učenika te da će opći cilj (usavršavanje engleskog) biti postignut na sasvim zadovoljavajući način čak i ako nekoliko sudionika ekskurzije uopće neće usavršiti engleski.

Slično je i s brakom. Država može podržavati heteroseksualni brak is­ključivo zbog očekivanja da će on u pravilu rezultirati rađanjem djece, ali usprkos tome ona može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplika­cije negiranjem prava na brak onom relativno malom broju takvih parova koji iz različitih razloga ne mogu imati djecu. Državni cilj može sasvim efikasno biti postignut i takvim ne previše preciznim reguliranjem koje dopušta brak čak i u mnogim pojedinačnim slučajevima u kojima se zna da taj opći cilj neće biti ostvaren. Takvo neprecizno reguliranje ima svoje praktične prednosti jer ostvaruje osnovnu namjeru na jednostavan način, a usto i minimizira nametljivo uplitanje države u privatnu sferu. Kao što je netko pomalo vulgarno, ali duhovito rekao, država želi samo malo zaviriti pod suknju ili u hlače da vidi imaju li bračni kandidati potrebne rekvizite za rađanje djece, ali ona nema namjeru provoditi detaljni ginekološki ili urološki (ili psihološki!) pregled da bi se uvjerila kako nema apsolutno nikakvih prepreka za postizanje željenog rezultata.

Ono što najviše začuđuje u Primorčevom miješanju dviju razina (opravdanja općeg pravila i opravdanja pojedinačnog slučaja) je to što je ta distinkcija odavno jako dobro poznata u filozofskoj literaturi, a posebno u njegovom području, etici. Na primjer, u jednom od klasičnih tekstova John Rawls upozorava: "...treba razlikovati između opravdanja neke prakse kao sustava pravila koje treba primjenjivati i opravdanja nekog pojedinačnog postupka koji potpada pod ta pravila..." (Rawls, 1955, str. 5). Rawls napominje da je ta distinkcija dio filozofske tradicije i da su njezinu važnost naglašavali brojni autori od Humea, Austina i Milla pa sve do Mabbotta, Urmsona, Quintona, Toulmina i Nowell-Smitha.

Da rekapituliram: Primorac se, naravno, slaže da kad bi jedina svrha braka kao institucije bila podržavanje rađanja djece, onda bi doista po­stojao legitiman razlog da homoseksualni parovi budu isključeni. Ali, u sljedećem koraku, on hoće pokazati da rađanje djece ne može biti svrha braka. Zašto ne? Zato što se nekim heteroseksualnim parovima dopušta brak usprkos tome što ni oni ne mogu imati djece. To je prigovor nekon-zistentnosti: sugerira se da, ako je R (rađanje djece) jedini razlog zašto država podupire instituciju braka, onda bi R morao biti prisutan u svakom pojedinačnom slučaju (ili grupi slučajeva) kao opravdanje zašto država u tim situacijama dopušta brak. Upravo ovdje Primorac radi logičku po­grešku i, zanemarujući Rawlsovu opomenu, skače s jedne razine na drugu. On gubi iz vida da čak i ako je R jedini razlog zašto država podupire brak kao instituciju, ona može imati neki drugi razlog (različit od R) zašto do­pušta brak u nekim specifičnim slučajevima gdje R ne postoji.

Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi i nije vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi (hetero­seksualnih parova koji ne mogu imati djece), a odsutan u drugoj grupi (homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati različit tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da država podupire brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.

4 . 3. Argument iz brige za dobrobit djece

Ovaj argument protivnika homoseksualnog braka Primorac prezentira kao tvrdnju da bi dopuštanje homoseksualnog braka bilo loše za djecu. Ta početna formulacija je već prejaka jer ona teret dokazivanja prebrzo i bez adekvatnog razloga prebacuje na protivnike homoseksualnog braka. Mnogi od njih odbijaju tu ulogu jer smatraju da onus probandi ovdje leži na revolucionarnim zastupnicima redefiniranja braka te da su oni ti koji zapravo imaju obavezu uvjeriti javnost da ta radikalna reforma obiteljskog prava neće imati štetne posljedice po djecu. (Kao što se, na primjer, i za odobravanje novih lijekova zahtijeva da postoji razumna sigurnost da neće biti štetnih posljedica, a svakako nije dovoljno samo to da se ne može do­kazati njihova štetnost.)

Primorac razmatra samo jednu potencijalno negativnu posljedicu ho­moseksualnog braka: ako je za optimalan razvoj i socijalizaciju važno da djeca imaju roditelje suprotnog spola, onda će djeci u homoseksualnim brakovima nedostajati taj ključan psihološki utjecaj. U sljedećem koraku Primorac izvodi do kraja ono što on smatra da logički slijedi iz tog argu­menta:

To bi značilo da treba zabraniti formiranje obitelji s jednim roditeljem kad god je to moguće. Zakon ne bi dopuštao ni umjetnu oplodnju ni usvajanje onim osobama koje nemaju partnera. Štoviše, zakon ne bi dopuštao razvod osobama s maloljetnom djecom. Bi li itko ozbiljno zagovarao ovakve mjere? (Primorac, 1999, str. 131; usp. Primorac, 2004)

Teško je ovdje razumjeti zašto Primorac vjeruje da sve te konze-kvencije slijede iz spomenutog argumenta. Ako država daje specijalne privilegije parovima u heteroseksualnom braku zato što vjeruje da takva vrsta obitelji stvara optimalne uvjete za dječji razvoj, zašto bi iz toga pro­izlazilo da bi država trebala zabraniti sve druge aranžmane koje smatra suboptimalnima? Ne vidim nikakav minimalno uvjerljiv razlog koji bi opravdavao taj zaključak. Čak i ako je heteroseksualni brak postavljen kao uzor i najbolje rješenje za podizanje djece, u onim situacijama gdje je taj ideal nedostižan suboptimalni aranžmani mogu još uvijek biti sasvim prihvatljiva opcija i bilo bi potpuno iracionalno zabraniti ih. Dakle, zašto država ne bi mogla posebnim mjerama podržavati onu vrstu obiteljskog aranžmana koju smatra optimalnom za djecu, a ujedno dopuštati (ali ne i posebno ohrabrivati) neka rješenja koja su lošija, ali, u nedostatku boljega, ipak zadovoljavajuća?

Ne slijedi li pak odavde da bi onda trebalo dopustiti i homoseksualni brak, kao suboptimalan, ali, u nedostatku boljega, zadovoljavajući aran­žman? U stvari, ne. Da bi bio prihvatljiv, suboptimalni aranžman mora prije svega biti bar minimalno zadovoljavajući, tj. mora postojati određeni stupanj sigurnosti da se radi o vrsti obitelji koja neće imati neke značajno negativne posljedice za djecu. Empirijski je otvoreno pitanje zadovolja­vaju li homoseksualne zajednice taj uvjet, ali čak i ako ga zadovoljavaju, iz toga još uvijek ne slijedi da bi ih zbog toga automatski trebalo podvesti pod instituciju braka i tretirati na isti način kao heteroseksualne zajednice.

Mnogi ljudi vjeruju da je, općenito gledano, za djecu najbolje da ih podižu i za njih se brinu njihovi biološki roditelji (premda to, na žalost, nije uvijek ostvarivo). Ukoliko se prihvati da je to ideal, tvrdnja da hete­roseksualne i homoseksualne veze ne bi trebale imati isti status dobiva na plauzibilnosti. Naime, zašto bi država trebala apsolutno jednako podrža­vati dvije vrste veza koje su tako različite s obzirom na to koliko se pri­bližavaju tom idealu? S jedne strane, u heteroseksualnim vezama djecu u pravilu podižu upravo njihovi biološki roditelji, tako da je ovdje stvarnost, statistički govoreći, doista u velikom skladu sa spomenutim idealom. U homoseksualnim vezama, s druge strane, biološka je nužnost da će dijete (bez obzira je li u tu obitelj dospjelo usvajanjem, umjetnom oplodnjom ili čak kloniranjem) imati prekinutu obiteljsku relaciju bar s jednim od svojih bioloških roditelja. U ovoj vrsti veze su naprosto prirodni zakoni prepreka da spomenuti ideal bude postignut. Dakle, ako je optimum statistički oče­kivani rezultat u prvom slučaju, a biološki nemoguć ishod u drugom slu­čaju, ne pruža li ta razlika moguće opravdanje državi da te dvije vrste veze tretira drukčije? (Naglašavam ponovno da ne želim ovdje braniti taj argument, nego samo ukazati na njegovu legitimnost.)

Vratimo se sada Primorcu i recimo još i to da je nemoguće ozbiljno uzeti njegovu ideju da iz toga što bi eventualno bilo najbolje za djecu da imaju dvoje roditelja suprotnog spola logički slijedi da bi onda trebalo zabraniti razvod roditeljima s maloljetnom djecom. Pretpostavljam da je nepotrebno objašnjavati u čemu se sastoji njegova pogreška, ali evo ipak za svaki slučaj: ono što je dobro za djecu u pravilu i pod normalnim okol­nostima ne mora biti dobro i u onim situacijama gdje nastavljanje zajed­ničkog života dvoje roditelja postane pakao za sve članove obitelji.

Teško da će itko poricati da je brak na neki način povezan s djecom. U najmanju ruku postoji jaka statistička veza jer većina parova koji su određeno vrijeme u braku imaju djecu, a također većina djece se rađa i odrasta u okviru braka. Onda se čini potpuno legitimnim postaviti pitanje o tome kako će se eventualno uvođenje homoseksualnog braka reflektirati na djecu u tim obiteljima (jer se obično podrazumijeva da će homoseksu­alni brak uključivati i pravo na usvajanje djece).

Često se prigovara pristašama homoseksualnog braka da oni u svojoj agitaciji za prava homoseksualaca vode više računa o željama i interesima odraslih istospolnih partnera nego o dobrobiti djece koja bi tom odlukom mogla itekako značajno biti tangirana. Taj prigovor ima najviše snage kada je upućen onima koji čitavo pitanje homoseksualnog braka vide prven­stveno kao stvar prava homoseksualaca. Premda to jest važna dimenzija cijele rasprave, ipak se čini da će razumni ljudi nastojati razmotriti i druge aspekte, a napose moguće implikacije homoseksualnog braka na djecu. Budući da su empirijske spoznaje o tome još uvijek prilično nepouzdane, valjda se ipak možemo složiti da onaj tko upozorava da je bez adekvatnog znanja o posljedicama prenagljeno uletati u tako radikalne zakonske pro­mjene ne mora nužno biti iracionalni homofob ili religiozni fanatik.

O tome koliko su neki filozofi spremni ići daleko u svojoj podršci pravima homoseksualaca i lezbijki, a da pritom ne pokažu previše brige za puno važnije interese djece, najbolje pokazuje primjer Philipa Kitchera, poznatog filozofa znanosti.

U članku o etičkim aspektima genetskog inženjeringa Kitcher (1997) uspoređuje dvije zamišljene situacije u kojima se pokušava opravdati klo­niranje. U prvom slučaju, na smrt bolesno dijete može preživjeti jedino ako mu u roku od nekoliko godina bude presađen bubreg. No budući da nema kompatibilnog donora, roditelji žele klonirati bolesno dijete i spasiti mu život tako da mu kasnije bude transplantiran bubreg njegova klona. Ideja je, naravno, da će nakon operacije svako od ta dva djeteta sa samo jednim bubregom nastaviti živjeti sretno i zadovoljno.

U drugom slučaju radi se o dvije lezbijke "koje se vole" i koje žele imati dijete koje je biološki povezano sa svakom od njih. One stoga traže da stanična jezgra jedne od tih žena bude umetnuta u jajnu stanicu one druge (nakon što je iz te jajne stanice prethodno uklonjena njezina sta­nična jezgra) te da embrij bude implantiran u maternicu one žene koja je donirala jajnu stanicu.

U kojoj od tih dviju situacija vam izgleda da je zahtjev za kloniranjem moralno opravdaniji? Ako ste izabrali slučaj umirućeg djeteta, Kitcher će se namrštiti i objasniti vam da je slučaj s lezbijkama zapravo moralno "čišći" i da postoji jače moralno opravdanje za kloniranje u toj situaciji. Dakle, prema mišljenju jednog od danas vodećih filozofa u Americi, uga­đanje željama dviju lezbijki "koje se vole" ima veću moralnu urgentnost nego spašavanje jednog dječjeg života.

Očigledno je da ovdje ne mogu ulaziti u detaljniju analizu i kritiku Kitcherova rezoniranja koje završava tim paradoksalnim zaključkom pa zato evo samo nekoliko riječi. Kitcherove su moralne rezerve u prvom slučaju zasnovane na tvrdnji da bi roditelji drugo dijete tu koristili kao puko sredstvo za spašavanje prvog djeteta i da se to protivi osnovnom načelu kantovske etike. Zanimljivo je da je taj prigovor već ranije bio naširoko diskutiran u vezi s jednim stvarnim slučajem gdje su roditelji djevojčice koja se zvala Anissa odlučili imati još jedno dijete, i to jedino zato što su se nadali da bi koštana srž tog novorođenog djeteta mogla biti upotrijebljena da se pomogne Anissi, koja je umirala od leukemije. (Ona je doista konačno i spašena upravo na taj način.) Međutim, neki su filozofi tada oštro osudili odluku Anissinih roditelja, koristeći praktično istu kan-tovsku argumentaciju kao Kitcher (koju i on sam primjenjuje na Anissin slučaj). Konkluzivno pobijanje te argumentacije možete naći u odličnom članku Jamesa Rachelsa (Rachels, 1991) koji pokazuje koliko je filozof­ska kritika potpuno legitimnog roditeljskog postupka ovdje izgubila svaku vezu sa stvarnošću i sa zdravim razumom. Rachels je bio toliko revoltiran deplasiranošću tih filozofskih prodika da je na kraju konstatirao: "Anissa and her family will forever after think that ethicists are jerks."

4 . 4 . Argument iz prijetnje heteroseksualnom braku

Mnogi se ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnog braka moglo pot­kopati heteroseksualni brak u onom obliku u kojem on danas postoji, a i dovesti do nesagledivih štetnih posljedica za tu čitavu socijalnu insti­tuciju. Primorčev komentar: "To je vrlo općenita i doista neobična tvrdnja: nikada nam se ne kaže na koji način bi se to dogodilo" (Primorac, 2004 - kurziv dodan).

Nikada? To je prilično jaka i nevjerojatno nepromišljena tvrdnja. Ona se ruši i nakon samo površnog pogleda u literaturu o homoseksualnom braku. Od mnogih potencijalnih konzekvencija na koje su skeptici odavno i konzistentno upozoravali navest ću samo dva načina "kako bi se to dogo­dilo": prvo, eliminiranje svih spolnih razlika u kodeksu obiteljskog prava, i drugo, otvaranje prostora za druge vrste braka.

4 . 4 . 1. ELIMINIRANJE SPOLNIH RAZLIKA

Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom br­aku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj temi ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sullivanom. Već u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je ponudio prilično detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla potkopati instituciju braka:

Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem zakonu o braku. On povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava, a sve u smjeru da spolne razlike budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o braku i ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne možeš reći, a uostalom i ne vje­rujem da ćeš reći, "Ma ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pravila za onih 3% bra­kova koji će biti između osoba istog spola." Zakon ne funkcionira na taj način. Netko će morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društvenih običaja s finim češljem te ukloniti sva spominjanja "majki" i "očeva" i eliminirati sve postojeće distinkcije između "muževa" i "žena". (Frum, 1997)

U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće predviđanje: "Andrew, tri godine nakon što dopustimo homoseksualni brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca."

U ono vrijeme su mnogi ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpuno iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Nije još prošlo ni tri godine otkako je Vrhovni Sud Massachusettsa ozakonio homosek­sualni brak u toj američkoj saveznoj državi, a već je tamo organizirana snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova. Prijedlog je da se radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homoseksualnih pa­rova riječi "otac" i "majka" zamijene izrazima "roditelj A" i "roditelj B".

Nemojte misliti da se tu radi o zahtjevima neke marginalne grupe. O ozbiljnosti čitave situacije najbolje svjedoči činjenica da je Mitt Romney, tadašnji guverner Massachusettsa, smatrao potrebnim obratiti se nacional­nim medijima i zatražiti podršku američke javnosti u svojoj borbi protiv novopredložene uniseks terminologije. On je također o svemu tome u dra­matičnom tonu obavijestio sve članove Senata Sjedinjenih Država. (Usput rečeno, Romney je jedan od najutjecajnijih američkih političara i ozbiljan je kandidat za sljedećeg američkog predsjednika.)

Dobro, već čujem neke čitatelje kako prosvjeduju, prijedlog jest dra­stičan, ali upravo zbog toga on nema nikakve šanse da igdje bude prihva­ćen. Smiješno je uopće i pomisliti da bi se u nekoj suvremenoj zapadnoj zemlji moglo dogoditi da zbog homoseksualnog braka riječi "otac" i "majka" budu izbačene iz pravnih dokumenata koje državni uredi izdaju pri rođenju djeteta.

Avaj, nema više mjesta takvom optimizmu jer je orwellovska jezična reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Prošle godine odlukom so­cijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast nakon terori­stičkih napada u Madridu), riječi "otac" i "majka" su u rodnim listovima zamijenjene izrazima "roditelj A" i "roditelj B", a ministarstvo pravosuđa je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj te odluke bio "ter­minološko prilagođavanje novom fenomenu homoseksualnih brakova". Ali Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On je anticipirao da će od legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja bespolnog novogovora proći tri godine. Španjolskoj je za to "terminološko prilagođavanje" tre­balo manje od godinu dana .

No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu dr­žavnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi kao "otac" i "majka" postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom konota­cijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo konze-kventno ići korak dalje pa proskribirati te "diskriminatorske" izraze i šire, te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj upotrebi u ško­lama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi "inkluzivni", spolno neutralni rječnik? U tom lingvističkom teroru manjine nad većinom, čak i najbezazlenije spominjanje realne i biološki neporecive razlike između heteroseksualnih i homoseksualnih veza postaje moralno inkriminirajuće i treba biti eliminirano . ^[1]

Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i ne­toleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo drugo rješenje osim potpunog izjednačavanja statusa homoseksualne i hete­roseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za prava homoseksualaca najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zadovoljni čak niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju sva prava koja pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da se samo riječ "brak" ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema tom prijedlogu (o tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili apsolutno jednaka prava kao drugi, oni ipak tu preostalu, nominalističku razliku još uvijek doživ­ljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu koja vapi do neba.

U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homoseksu­alnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između hetero­seksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao "objavu nejednakosti, isključivanja i prezira" (Primorac, 1999, str. 129). Zašto "prezira"? Čime se ovdje opravdava logički skok od toga da društvo nekoj vezi ne daje isto priznanje i podršku kao nekim drugim vezama na zaključak da društvo tu vezu prezire? Taj skok može imati retoričko, ali ne i logičko opravdanje.

Uostalom, možda društvo može imati neki razlog zašto rezerviranjem riječi "brak" za heteroseksualne veze doista želi demonstrirati da ima po­seban interes podržati takve veze, čak iako odluči identična prava dati i partnerima u homoseksualnim vezama. Zašto bi to bio znak prezira prema bilo kome? Zamislite da država koja ima problema s natalitetom odluči, pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za obitelji koje imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece imale pravo u toj situaciji žaliti da ih država prezire?