Prolegomena 6 (1) 2007: 5-28

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

NEVEN SESARDIČ

Department of Philosophy, Lingnan University, Tuen Mun, Hong Kong sesardic@ln.edu.hk

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK / PRIMLJENO: 31-10-06 PRIHVAĆENO: 16-02-07

sažetak: Mnogi zapadni intelektualci, posebno oni u humanističkim i društve­nim znanostima, smatraju da je lako pokazati kako je kontinuirano i masovno protivljenje homoseksualnom braku racionalno neodrživo te da je ono puki re­zultat predrasude ili vjerskog fanatizma. Međutim, pažljivija analiza nekih od tih naširoko prihvaćenih argumenata protiv konzervativnog stajališta otkriva da su ti argumenti zapravo zasnovani na logičkim pogreškama i na ozbiljnom iskrivlja­vanju konzervativne kritike homoseksualnog braka. Zaključak je da bi se filozofi trebali oduprijeti pritisku političke korektnosti i da bi trebali pristupiti ovoj ra­spravi otvorenijeg duha nego do sada.

ključne riječi: Brak, homoseksualni brak, konzervativizam, politička korektnost, praktična etika.

Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi po­stupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.

Charles Peguy

1. Jednopartijski kampusi?

Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedi­njenim Državama koja je bila posvećena potpuno ne-političkim temama. U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sam opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: "Da se razumijemo, ja naravno također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje." U dvorani je bilo 30-40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno poznavao.

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi po­litičku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upo­znati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvr­đeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno kon­centrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ "desničar" ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podr­žavaju republikansku nego demokratsku stranku.

Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji ba­ziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demo­krata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu "Narodna Repu­blika Berkeley"), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih 28:1. U nedavno objavljenom tekstu o "sramoti jednopartijskih kampusa u Americi" (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najugled­nijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tome koliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnog spola .

S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već posti­gnuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agi­tacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.

Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog upli-tanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homo­seksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiho­lozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: "Budući da smo upravo otkrili istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez." Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone konfuzije.

Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja di­jeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke tobožnje "objektivne" i "nepristrane" znanstvene analize. Naravno, ako imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim zna­nostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom "znanstveno dokažu" da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici.

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom - filozofijom? Je li i tu došlo do ideo­loške korupcije?

Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znan­stvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju.^[1] Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjed­nika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netoleran­tnosti .

Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje ho­moseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i ko­ledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće. Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna op­cija.

Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga re-zolutno tvrdi: "Nemoguće je dati racionalno objašnjenje zašto se neki ljudi protive homoseksualnom braku" (leiterreports.typepad.com/blog/2005/11/ on_gay_marriage.html). Dakle, svako protivljenje je iracionalno.

Na popularnoj web stranici "Pitajte filozofe", koju je organizirala grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj publici, netko je postavio pitanje: "Ima li ijednog argumenta protiv homo­seksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih dviju stvari zajedno?" Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i pročelnik Odsjeka za filozofiju na King's Collegeu u Londonu bio je vrlo kratak: "Nema takvih argumenata." Drugim riječima, ako u potpunosti ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili netolerantni (ili oboje).

Zanimljivo je usput spomenuti da, usprkos tome što je tako otvoreno porekao ikakvu legitimnost stajalištu koje de facto brani većina ljudi u toj debati, dotični filozof nije nikada objavio niti jedan jedini rad iz etike, područja koje je totalno izvan kruga njegovih filozofskih interesa. Stoga se doista mora nametnuti pitanje o tome koliko on uopće poznaje relevan­tnu literaturu. To što on eventualno kao privatna osoba ima interesa za tu temu, prati javne rasprave u novinama i ima vrlo decidiran stav o oprav­danosti homoseksualnog braka sigurno mu ne daje za pravo da kao filozof prosvjećuje ljude o tome ex cathedra.

Dobro, reći ćete vi, ovo su izolirane anegdote koje govore nešto o pojedinim filozofima, ali gotovo ništa o stanju u filozofiji kao disciplini. Mora da sve izgleda puno drukčije, dodat ćete, ako pogledamo radove onih filozofa koji su se ozbiljno pozabavili upravo tim problemom. Oni se u ovom sporu nisu mogli opredijeliti tako brzopleto i bez pažljive analize najjačih argumenata za i protiv. To zvuči kao sasvim opravdana pretpo­stavka, ali predlažem da je ipak provjerimo.

Kao dobar izvor informacija može poslužiti nedavno objavljena filo­zofska enciklopedija o pitanjima seksa, koja upravo ima za cilj prezenti­rati neke čvršće spoznaje do kojih su dovele filozofske diskusije u ovom području. I naravno, zle slutnje se obistinjuju jer u članku o istospolnom braku opet nailazimo na ad hominem napad na protivnike te ideje. Za njih se tvrdi da su "prvenstveno motivirani animozitetom prema homoseksual­cima i lezbijkama" (Calhoun, 2006, str. 652-653). E pa ako čak i jedna fi­lozofska enciklopedija smatra da se stajalište onih koji brane tradicionalni brak (kao vezu između osoba suprotnog spola) može tako jednostavno otpisati kao znak iracionalne homofobije, to najbolje pokazuje koliko je politička korektnost srozala razinu filozofske diskusije o tom osjetljivom i složenom pitanju.

Vjerojatno najcitiraniji filozof u raspravi o homoseksualnom braku je Richard Mohr, veliki pobornik te ideje i autor knjige o tom problemu za koju je u najboljem filozofskom časopisu za etiku rečeno da bi trebala dati smjernice sucima, zakonodavstvu i društvu u cjelini. Mohr je nedavno bio gost na popularnom radio programu Philosophy Talk, koji vode dvo­jica poznatih filozofa sa Stanforda. Na samom početku intervjua Kenneth Taylor ga je upitao: "Richard, postoji li ijedan jedini argument protivnika homoseksualnog braka koji će te navesti da bar na trenutak zastaneš te da pomisliš da bi na tom mjestu trebao malo pojačati svoju poziciju?" Mohr je odgovorio: "Ne, ono što je zanimljivo u vezi s protivnicima homoseksu­alnog braka jest da oni zapravo nemaju nikakvih argumenata." Ali kakva je to rasprava u kojoj samo jedna strana ima argumente? I zašto je Mohr uopće smatrao vrijednim truda napisati veliki broj filozofskih članaka i jednu čitavu knjigu o debati u kojoj jedna od dviju strana nema nikakve argumente, dakle o debati koja zapravo ne postoji? Takva debata je u biti oksimoron, nešto kao "pljesak jedne ruke".

U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u po­dručje praktične etike ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od struč­njaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics and Sex (Primorac, 1999), koju su recenzenti ocijenili kao "pažljivo argumen­tiranu", "promišljenu", "kompetentnu" i "uvjerljivu" i koja je čak bila pre­poručena kao "obavezna lektira za zainteresirane laike". Ono što tu knjigu čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što se u njoj brane main­stream pogledi na razna moralna pitanja u vezi sa seksom, tako da ona u mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mišljenje velikog broja filo­zofa. Kao što je jedan prikazivač dobro primijetio: "Ova knjiga ne otvara neki novi prostor, ali ona na jasan i koristan način trasira prostor onoga što se zna" (Burgess-Jackson, 2000).

Pogotovo je to točno za Primorčeve stavove o homoseksualnom braku koji u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro moglo nazvati fi­lozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod uvjetom da izuz­memo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive homoseksualnom braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjerenja. Primorac kaže da iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati po svojim kriterijima, ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje o građanskom braku. On stoga i u knjizi i u jednom novijem članku (Primorac, 2004) najprije re­dom analizira standardne ne-religiozne argumente protiv homoseksualnog braka (koje smatra najjačima) pa na kraju zaključuje da nijedan od tih argumenata nije uvjerljiv. Čitava rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko država nastavi uskraćivati homoseksualcima pravo da sklapaju brakove, to predstavlja "proizvoljnu i nepravednu diskriminaciju koja svjedoči o nerazumnom konzervativizmu ili o predrasudi, ili o jednom i drugom" (Primorac, 1999, str. 132). Dakle, ponovno se susrećemo s inzistiranjem da diskusija više nema smisla jer su argumenti navodno već presudili i bilo kakvo daljnje protivljenje homoseksualnom braku može jedino biti rezultat zaslijepljenosti i očigledno neprihvatljive diskriminacije.

Ovdje se suočavamo s dilemom. Ili je Primorac u pravu, što bi zna­čilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka još uvijek nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina milijuna ljudi (uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazovane i intelektualno sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i bez ikakvog iole do­brog razloga protive toj ideji. Ili je pak Primorac u krivu, što bi značilo da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim i totalnim odbaciva­njem konzervativnog stajališta kao puke predrasude. Nastojat ću pokazati da je upravo ovo drugo istinito. Primorčevo "pobijanje" nekoliko glavnih konzervativnih argumenata protiv homoseksualnog braka je posve neu­vjerljivo zato što počiva na ozbiljnim pogreškama u zaključivanju i na iskrivljavanju stajališta koje kritizira.