Pogledom uprtim ka nebu
ispod visokih i uskih krosnji
zavaljen u sjedistu automobila
probija se glas i kaze da je opet
obojeno sve po sjecanju

Kroz staklo zamrljano odsjajima
zrak sunca se sakriva iza lisca
i pogadja me na momente ostro
a na momente blago, kao kistom
sto boji sve po sjecanju

Ja mislim na tebe neprestano
znam kad ustajes, kad lijezes
kad se cesljas sklopljenih ociju
i onda odletis mislima svojim
da obojis sve po sjecanju

Tad se nakasljem i pljujem krv
po vremenu i kristalnom platou
popijem lijek od slonove kosti
i dok se most ljulja nad rijekom
gledam kako bojis po sjecanju

Otvorim prozore i vrata
i cekam da pocne kisa da lije
da sapere krovove i oluke
da nestane sve sto je
obojeno po sjecanju

Savila se grana
i dodiruje prozor
grebe po staklu
Savila se grana
i zagrlila ponoc
pjevusi u mraku

Savila se grana
preko potoka
da predju vjeverice
Savila se grana
kao ruka
da sakrije lice

Savila se grana
moja draga,
da ne pukne


Bez veze skroz. Mozda nije losa ideja.

Gledam i gledam.
Da li si to ti ?
Pa dobro, zovite me tako.
Hvala.
Daj mi prst brzo.
Evo.
Prst brzo.
Glad.
Spavaju.
Klupa i sto.
Ispod drveta.
Hladovina pokriva jutro.
i tople solje.
Skroz daleko
neka brda,
nesto hoce da mi kazu
bez rijeci...

Pada snijeg
i pepeo po snijegu
Niz ulicu
se pruzio dan
A iza ugla
ceka magla
da pusti svoj dah
Mislim
na tvoje grudi
i pratim
te kristale
u svome oku.
Prolaze
kroz socivo
i padaju
na zutu mrlju
Kao na paleti
se razmazuju
uprljani
pepelom.
Razmisljam
o tvojim grudima.

Nocas bih htio
da napisem nesto
o jednom
oblacnom danu

Nocas bi htio
da nacrtam
drvored stari
pored rijeke

Nocas bih htio
da cigancice slusam
kako pjevaju
na ulici za sicu

Nocas bih htio
da osjetim miris
kose slozene
kao palma

Nocas bih htio
da padne na mene
nekoliko
kapi kise

Nocas bih htio
da je dan
da nikada
vise ne dodje noc...


Evo o cemu se radi, danima zelim da napisem jednu pjesmu, obicno pisem pjesme onako u dahu,
izlaze rijeci nesvjesno. Cini mi se da su to pjesme koje mogu cak da vide buducnost. Obicno je tu neki smisao koji se odmah i ne vidi. Ponekad samo, pisem pjesme danima, vodim racuna o svakoj rijeci,
svakom redu. To je vec kao slaganje mozaika i ako se sve slozi dobro, onda je to savrsena pjesma.
Elem da ne gnjavim mnogo, zelim da napisem jednu takvu savrsenu, sve je u glavi, osim rijeci.
Ovo su samo trenutno stihovi koji opisuju tu zelju i ja znam da cu to jednoga dana da napravim,
a ne znam sta ce biti sa mnom.

Ja nisam cilj, ja sam prepreka
Ja nisam most, ja sam litica
Ja nisam mir, ja sam panika
Ja nisam kist, ja sam gumica
Ja nisam svjetlo, ja sam podzemlje
Ja nisam lijek, ja sam epidemija
Ja nisam vjera, ja sam kolebanje
Ja nisam voda, ja sam pustinja

Ja nisam jutro, ja sam zalazak
Ja nisam trava, ja sam kaljuga
Ja nisam sreca, ja sam sudbina
Ja nisam igra, ja sam pokusaj
Ja nisam staklo, ja sam zavjesa
Ja nisam put, ja sam lutanje
Ja nisam vjetar, ja sam magla
Ja nisam instrument, ja sam cutanje

Ako me vidis medju zvijezdama
Ako me vidis medju ribama
Ako me vidis medju stijenama
Medju pticama i medju sljivama
Ako me vidis na ulici
Ako me vidis na prozoru
Ako me vidis na granici
U svitanje, pred zoru

Ako me vidis u odsjaju
Ako me vidis u pricama
Ako me vidis u pogledu
U snovima, u sarenim poljima
Na krovovima
ispod oluka
pored obrve
u krugu oka
sklupcan
da predahne...

Sjene se ljuljaju
i radio tiho pucketa

Ne prestajem da mislim
ni kada spavam
ne prestajem da sanjam
ni kada sam budan
Dok razmazujem pogled
kroz jeftino staklo
da dokucim kraj bulevara
cuje se drhtanje oklopa
I dole bol na desno
iscrtan po zidovima
kao mural u parku
ispod barica trotoara

Sjene se ljuljaju
i radio tiho pucketa

Na prozoru iza zavjese
macje oci sijaju
i visnje raspukle
osjetim na jeziku.
I mirise zito
ispod nozdrva
u sred grada
kod starih fasada.
Cekam zivota stisak
da izbaci stih iz dubine
ponora moga
dok se niz zidove slivaju kapi...

Sjene se ljuljaju
i radio tiho pucketa...

Kafa na stolu
ogleda plafon
sat koji je stao
deset do cetiri
visi na zidu
prolaze mjeseci
a sati stoje
samo nekad
sekundara mrdne
pa se trzne iz sna
kao kad sijevne munja
i osvijetli sobu
i onda cekamo
da nas probudi grom
a otvorene oci
rasirenih zjenica
izgledaju kao objektiv
u tom trenutku
kad svjetlost
prolazi kroz staklo
razvaljuje tamu
i cini cudesne sjene
a mi gledamo
negativne povrsine
da izvrnemo zivot
da ga nosimo
kao kosulju, naopacke
da vire savovi
da se istina vidi...

Alhemicar

Sitno kamenje se bijeli
Na raskrsnicama malo trave
i crvenica se mrvi
Zuti cvijetovi, suvi
zamisljeni padaju...

Svjetlost kao paucina
tanka i prozirna
lijepi se po licu
koje gori kao lim
na krovu u podne...

Ponoc me stize
ne cuju se zvona
samo neki pisak
kao dobra zelja
naslonio se na rame...

Kisa nece pasti
jedino rosa u zoru
ako ne klonem
na odsjaju jutra
dok alhemicar
pretvara olovo u zlato...

Where the shells are sleeping
there's an inspiration of mine
And the sky above me
is great, wide, shine
You can see on it, how much I love you
as infinite as that color of the blue ...

Inspiration of mine
great, wide, shine

Where the shells are sleeping,
you make painted art
All red and blue
and it's coming from your heart
I can see on them, how much you love me
As the starry sky repeats in the sea

Make painted art
coming from your heart

Where the shells are sleeping
it is so easy to meet
Our souls are merging
and your lips are so sweet
Our pearls glow through the night
And water from the spring is so delight

Easy to meet
lips  so sweet....

 Puši tiho

Gledam prste
tinjaju u noci
svijetle lagano
Okrenem glavu
i vidim rame
jos je tamno
Pusi tiho
ne raspiruj mnogo
ako zelis da izgorim
onda moras lagano
da ne ostane
neka vena
da se srce zarobi
da izlaza nema
pa da ga žar
obuhvati cijelog
i pretvori u prah
koji ce vjetar
da rastjera
i da se sapere
ispod kise
i ne mozes
da ga skupis
nikada vise...
Zato pusi,
tiho,
tiho,
ne gubi dah,
ove noci
i slijedece
sve dok
vrijeme
postoji...

Sta bi pjesnik bio

Sta bi pjesnik bio
bez meseca i zvezda
mozda gospodin
u novom odijelu
ili dzokej
na crnome zdrebcu
Mozda vojnik
negdje na zadatku
ili igrac po zici
sa publikom u mraku

Sta bi pjesnik bio
bez oblaka i neba
mozda doktor
u mantilu sto se bijeli
ili dimnjacar u crnom
pa da srecu dijeli
Mozda neimar
pa da kule gradi
ili kockar
sto se stalno vadi

Sta bi pjesnik bio
bez ljubavi tvoje
mozda lopov
pa da krade snove
ili majstor
da zamijesa boje
Mozda ludak
usamljen pored puta
ili pilot
sto po nebu luta...

Ovo je neki stil sarajevskih pjesnika ranih sedamdesetih godina, osato meni negdje u malom mozgu, ali napisan namjerno djelimicno na ekavici kojom ja inace ne govorim, ali nekad mi se cini da neke rijeci na ekavici imaju neko potpuno novo znacenje, kao npr pevac, jer mislim da svako moze biti pjevac, ali ne i pevac. Naravno ako govorite samo ekavski onda to tesko mozete da shvatite, ali vjerujte mi na rec ;)

Klize mi rijeci
kroz prste
kao glina
pored potoka,
kao ilovaca
po cizmama
se lijepe, rijeci
I brisem znoj
sa cela
sa drugom
stranom dlana
dok iz grla
izlazi
samo uzdah
glas da ne pustim
da sakrijem otkucaj
kao medo
kad te njusi
a opasnosti nema
sve je mirno
pahulje ne zure
lagano razgledaju
kao padobranac
kad pada u zito
u popodne
kasnog proljeca
skoro ce ljeto
i dan je dug
sjenke jos duze
pored puta
kupine prasnjave
slatke crne
Iznad Igmana
se zamutio zrak
uskoro ce rosa
da okvasi vlati
i iz zemlje
da progovore
mala bica
Ja se pitam
kakav je
ovo svijet postao
i zasto sam
uvijek zelio
da se rodim
mnogo prije
i da vremenu
ne pripadam
ovom sada
nego nekom
mnogo boljem
i da me bude
ptice u zoru
ispod tvoga
srca
sto su svile
gnijezdo svoje...

Da te imam sestro
tukao bih se zbog tebe
u djetinstvu nasem
I mi bi se tukli
u malome stanu
I igrali balonima
u novogodisnjoj noci

Da te imam sestro
svak bi imo svoje drustvo
samo bi nekad skupa
sjedili na balkonu
I pusili od oca
ukradene cigare

Da te imam sestro
ti bi bila lijepa
I stid bi te bilo malo
da te vidim sa nekim
Jer bila bi mladja
a ja velika raja
kobajagi strog

Da te imam sestro
ja bih sada bio ujak
a sestrici se najvise vole
Davo bih im lovu
na ulici kad ih vidim
I oni bi voljeli mene
jer ujak se najvise voli

Da te imam sestro
dosao bih kod tebe
onako na kafu
da ti ispricam
sve o njoj
da mi kazes...
Eh brate moj…

Da te imam sestro...

Milice, probudio me zvuk sirene
Stanem na prozor, vidim plašt miruje
Izadjem iz tijela i spustim se na travu
Zurim niz potok bešumno tamno

Milice, otvorim vrata na zidu
Na kraju bulevara san
ukopan i stoji, gledamo se
kao da čekamo ko će prvi

Milice, ruka mi trne u predvečerje
dok na vrh bora ptica sleti
gleda u svojoj ravni nonšalatno
grane mašu kao da plivaju

Milice, nebo je još uvijek plavičasto
razmazani oblaci liče na Igman
Danica progorjeva kanvas
Neki mir Bože sacuvaj

Milice, može ikako
Svidja mi se mnogo ono kraju
Kad zvona zazvone, svaki dan
I ja pjevam sa njima, oooo…

Milice, osjetim na jagodicama
toplinu zlata i svjetiljke
I poravnam se ko u stroju
kad sam bio mlad i volio te i tad…

cijelu noc
kisa udara po prozoru
i sliva se niz moje lice
cijelu noc
vjetar ulazi kroz dimnjak
i zavlaci se ispod mojih obrva
cijelu noc
mrak razmice zavjese
i otvara mi kapke na ocima
cijelu noc
brdo gori iznad potoka
i žar pada po mojim nogama
cijelu noc
radio pokusava da svira
a ja cujem samo uho svoje
cijelu noc
cijelu noc
cijelu noc
cijelu noc
dovoljno vremena
koje mi ne treba
cijelu noc
dovoljno vremena
koje mi ne treba
cijelu noc
za pticu da leprsa
sa rukom na celu
cijelu noc
kao grafit na prstima
lijepe se snovi
a dan je vec odavno poceo

Ponoc dolazi, za tren...

Sjedio sam i kisa je padala, vjetar je duvao, kapi su se skupljale po prozoru i tajanstveno prolazile kroz staklo.
I neka tisina je dolazila nekako odozdo…

Ruža ...

Ruža nije orhideja
ima trn
pa se ubodes
i potece krv
isto crvena
pa se stopi
sa laticama
bacis je onda
i ona uvene
rasprsi se lisce
i neko u prolazu
se osvrne samo
za mirisom
a ruža ne bode
sto mrzi,
nego iz ljubavi
kao usne
kad se ljubi jako
puknu od daha
kad dusa jedna
ugleda sebe
u nepcu drugom...

Božic ljeta Gospodnjeg 2008

Cujem cipele tvoje
u kutiji spakovane
suskaju pred put

Vidim marame tvoje
pored prozora
leprsaju pred svitanje

U kosi klize snale
pomjeraju se same
zatezu se polako

Na trgu guzva
slavi se nesto
I hladan vazduh
umiva lice
kao na planini
kad poleti sova
sigurno kroz noc
izmedju grana…

Dolazi miris...

s tobom pisem pjesme
nasa ljubav je mastilo
i gdje ostavi trag
ne moze se vice obisat...
ja najvise volim
kad po mome srcu pise
i slova ulaze u meso
i iz srca nalaze put do duse...
sve kroz vene putuju
obidju tijelo 86000 puta
u samo jednom danu...

Aleksandra Nina

Spusti se na moj dlan iz plavih visina
zagolica ga i pokloni mi osmjeh na dar
Samo što joj na nos ne udari krv
Zvaše se po ruski,  Aleksandra Nina

Uz pjesmu vjetra sa snježnih planina
U kaputu pod svjetiljkama plaštom
Nosiše ljubav sa mojom maštom
Moja draga  Aleksandra Nina

Mirisaše kao otvorena mandarina
I još nosim njen miris kao potkošulju bijelu
I njen dodir u zglobovima i po cijelom tijelu
Jedna i jedina,  Aleksandra Nina

U godini pijetla porodi se iz dubina
Reče mi, ja te volim kao oči svoje
ja njoj, zbog tebe se moje ni smrti ne boje
Samo ja i ona,  Aleksandra Nina

I romantika I strast, neopisiva silina
I smijeh I suze, u ovoj novoj svetoj tajni
Dok u očima duboko zaštićeno sjaji
Najsjajnija zvezda, Aleksandra Nina

Oblaci prekrivaju nebo i sve je bliže zima
A ona možda ulicama mokrim sada korača
Možda nosi stare knjige kući kad se vraća
I možda misli na mene,  Aleksandra Nina…

I ako nemam zlatni glas, trebao bi da odpjevam ovu pjesmu, jer je ovo jedina pjesma koju sam napisao sa imenom... 

Uz crvene zastave
ogrnuta plovi
mojim mislima
i na licu pise sve
a ja ne mogu
da procitam
jer ne raspoznajem boje
i sam pravim kulu
od studeni i leda
da se hladi srce
ali je krv vrela i neda
i pusi se ko gejzir
iznad ulica
dugackih aleja
prekrivenih liscem
u kojima se stope
igraju skrivaca
toliko prostora
i sirokog neba
i milioni kapljica
cekaju
kao papir
pero sto ceka
da ga pretvori
u smisao…

 

*************

Ne razumijem ni rijeci, ali lijepo zvuci, opusta...

Udahnem duboko
da mi srce stane
na tren,
da se odmori

I vidim zrake iza oblaka
kao iz raja da izlaze
da nam daju nadu
za smirenje

I osjetim dodir
vjetra na kapcima
i sapat usamljenog
vuka smedjih ociju
rasjecenih sapa
bez tragova iza sebe

Kao da lebdi
u svom bolu
i ne dodiruje zemlju

Uzimam noz
i rasjecem rijec
da od jedne
nacinim tri
pa ih poredam
2 2 5

Gledam ih dugo
da se utisnu
duboko u oci

Kad zaspim
da ne treba
ni da sanjam

Ako me vidis
da ne treba
ni da pitas
da ne treba
ni da mislis
da se branis…

10 Avgust , 2007

Slobodna pjesma

Pogled na tri strane
i dvije ruze
i macka sa ribom
sto uobrazeno seta...
Kao da plese tango
u slobodnoj formi
i ne obraca paznju
cijeloga svijeta...
Kao pjesnik
kad nocima sanja
da mu se dogode
najljepse rime...
Kao u uglu
ispod strehe
kada se oci
beskrajno sire...
Usne se moje
pomaknu u kraj
i vidim lava
kako se smije...
Stojimo tako
noc se spusta
ja i zivot
i ruze dvije...


Imam stvarno neku sliku u glavi kako stojim pred vece, na brdu, u rano proljece, jos je svjeze, ali nije vise hladno i cekam tako, da dodje noc...
A macak je slobodan...

Inspijacijo moja...

Na mom si dlanu, na liniji zivota

Sa kapima rose po sumici

I srebrni trag od bregova

do izvora, do topline i vidika

Kao potok nacrtan u pijesku

Pod vrelinom sunca

Pod hladom krila

I jedna kap zedj da utoli



That is all about. Sve ovo sto se moze procitati ovde, gdje spavaju skoljke, da nije inspijacije, ne bi ni postojalo... I ova ruka je moja ruka, sve pise na dlanu, dodji na prozor duso moja draga...

Beskrajna pjesma
(Maši za rodjendan)

Limes sa granicama snova
na listu papira iz kajdanke
leprsa ulicama na vjetru
uz pjesmu lisca i zvuke truba
Zalijepi se na prozor
baci pogled na sjajni parket
ruka ga uzme i stavi u knjigu

Beskrajni putevi ravnice
uz kapi kise na obodu sesira
dobrodosli u jos jedno mjesto
sa dzemom od ribizle
sa jutrom sto pocinje u podne
i noci sto svice u zoru
oslikanih solja brojeva i cvijeca

Sa mirisom tacno kolko treba
na tavanici se pomjeraju sjenke
iskacu polako ko svici u travi
i broje prste sa ruke na ruku
lagano po licu marama od svile
dotice tajne i najljepse price
od toplih mora do hladne zime

Rezonanca u krilu drhti,
pod kupolom sparnog neba
paralele srecu meridijane
uvezani kao vinova loza na zici
dokle dopire pogled u daljinu
kotrljaju se glasovi arhipelaga
ko glatki obluci u rijeci

Jos jedan okretaj balerine
Jos jedan premaz preko neba
I jos jedna padalica bljesnu
da zamislis zelju, pomislis na sebe
Dok svjetluca luk duginih boja
iznad vodopada prekriven svilom
na djecije ruke dodje leptir plavi...


Ovo je u stvari prvi put da napisem jednu pjesmu za rodjendan, onako namjenski, prvo sam razmisljao o tome i onda je i napisao... Ovu drugu sam vec postavio, pa neka su zajedno i po zelji slavljenice
Vozio sam se tada nekim sporednim putevima kroz neka mala mjestasca i onako jedna lijepa voznja, subotom ujutro. Isao sam u jednu firmu koja je bas onako duboko u unutrasnjosti i uvijek sam volio taj put. Bilo je malo oblacno i prijatno, pustio sam muziku i onda su dosli stihovi Beskrajni putevi ravnice...