mogo sam biti ja, bilo sta...

Cesto se cuje ono, kad bih mogo isto bi sve. Ali to nikada ne pitaju obicne ljude, nego npr nekog cuvenog sportistu, umjetnika, politicara, biznismena. Zbog toga je i sva ta prica pomalo lazna i prodaju je nama obicnim smrtnicima. Eto ja priznajem da ne bih sve isto, mozda ne bih nista isto, u stvari sve bih drugacije, osim dvije stvari. Da dozivim nadrealizam kroz ideju, i inspiraciju, inspiracije se ne bih nikada odrekao ...

***



***

Januar i smog onako momacki pritisno po Sarajevu. Još kad Bitumenka ispusti svoju dusu i da svoj smek kompletnom dozivljaju, kad duboko udahnes i pluca se ispune svim mogućim otrovima sto mogu da lebde u zraku, nije bilo ništa ljepse nego prosetat i zapalit cigaru. Pomalo se nazirala svjetlost sa prozora koji su bili cvrsto zatvoreni da se koliko toliko zastiti vazduh u stanovima. I glasovi su zvucali nekako drugacije, cujes, a ne vidis. Upravo se tada ispunila i Dzemina posljednja zelja da vozi avion, a mi klinci bi bas uzivali da je smog sto gusci, jer smo mogli da pusimo na ulici bez straha da će neko da nas vidi. Moja majka me je naivno pitala, kud ćeš sad sine vani, sve dok jednom nije nasla kutiju pedeset-sedmice u gornjem dzepu teksas jakne. Ne sjecam se vise šta sam tada izmislio kao izgovor. Uglavnom sva odjeca je svakako smrdila na duvan poslije izlazaka po kaficima i diskotekama.
Ali taj opojni miris smoga, to je nešto što se ne zaboravlja i bar meni je jako romanticno. Valjda sto nas je taj smog krio, ne samo kad pusimo, nego uvijek kad zatreba. Stvarno smog je bio teska raja, nema govora o tome. Buldozer je tada pjevao:
Higijena, higijena, spasice nas higijena... a ja sam prelazio preko tranvajskih sina.

Sad imam rijetku priliku da osjetim taj miris smoga, sto je jel dobro i zdravo,
ali svaki put, duboko udahnem i nekako se podmladim, u momentu...
I zaustavi se tip desetak metara ispred raskrinice, otvori prozor i upita,
Ljudi, gdje se nalazim ? Narod se smije na stanici, smog se malo nasalio :-)
I svima zdrava pluca bila :-o eh duso moja...

Izjava dana, mjeseca, godine ...

Povodom ovoga ne mogu a da ne pomenem, buljumentu od raznih Nevladinih organizacija, sponzorisanih od ko zna kojih sve stranih vlada i ostalih grupacija poput, mislim znate vi dobro, da ne pominjem njihova imena,
i to je mnogo za mene... Ljudi koji zive za i od pljuvanja po onome sto se zove njihova otadzbina...

Upravo sam saznao da je prestao da postoji Blog381... Mada je u sustini bio konkurent Blogoyu ipak mi zao, tu sam se po prvi put sreo sa blogovanjem... Imao sam neki predosjecaj i juce sacuvao sve sto sam tamo napisao, tako da mi se nije desilo ono sto se desilo 1992, kada nisam bio dovoljno mudar da sacuvam svoje tadasnje blogerske pocetke u vidu ispisanih leksikona... Nekoliko pjesama je ostalo u glavi, ali jednu zaista dobru pod nazivom Mracna jutra, mislim strogi pesimizam adoscelenta na prelazu iz sedamdesetih u osamdesete, ali dobar... Ovo sedamdesete-osamdesete ne mislim na moje godine ;-) samo da se zna :-))
ostalo je samo par stihova i ostalo cu pokusati da rekonstruisem sa distancom od dvadesetak godina, jer ne znam ni ja tacno koje je to godine napravljeno...
Pored te, otislo je u zaborav i brdo ideja i pjesama za pjevanje, akorda i ostalih kreativnih cuda mladosti snimljenih na kasete Sony, Agfa, Philips koji sam zapisivao na legendarnom Aiwa kasetofonu sa malim sijalicima koje su svjetlile u koliziji sa sjenama ispisivanim po plafonu od automobila u nocima Sarajeva...

Jedina razlika izmedju ludaka i mene, je da sam ja lud za njom...

Parafraziram Dalijevu orignalnu izjavu. Jedina razlika izmedju Dalija i ludaka je da Dali nije lud...
Inace Dali je nacrtao bezbroj puta svoju muzu Galu, ja jos nisam svoju, ali hocu, sigurno...

Ponekad me put navede na neka starinska groblja, vrlo rijetko, ali nigdje takvog osjecaja mirnoce, sa lisajevima koji prekrivaju kamene ploce, krstove i suvu travu koja i ne raste mnogo, nego takodje miruje.
Kad kazem kako volim da citam natpise, imena i godine iz davne proslosti, koji su ipak jos uvijek tu ostali na ovom svijetu, mnogi pomisle kako nisam normalan.  Jos ako ima malo vjetrica i crnogorice, vedar dan i sunce sa sjenama, predstavlja perfektan ambijent, pozoriste proslosti, price iz davnina, miris kamena...

****

Kontam nesto o devedesetim. Kako vrijeme leti, vec su i devedesete postale dovoljno daleko, da polako postaju nostalgicne. Mada simbol najgorih godina koje su nas zadesile, i i ako je tada harao rat i umiralo se, ipak se i zivjelo, jer se tako mora. U covjekovoj prirodi je da se zaboravlja sve lose i ono dobro isplivava na povrsinu, kao sto i treba dobro da pobjedi zlo.
Dakle nostalgija nema veze kako je zaista bilo nekad, vazno je da to dovoljno daleko, a i to se mijenja, sa godinama, treba da bude sve dalje i sve tako do kraja, taj razmak je sve veci i veci, dok se sve ne spoji i kada je sve dovoljno blizu i dovoljno daleko, kada vrijeme prestane da bude bilo kakav faktor.
Da ne pricam o ratu, da ne pricam o seobama, da ne pricam o politici, da ne pricam o sudbinama miliona.
Pricao bih o muzici.
Tako tokom devedesetih mnogo toga je promaklo pored mene, jednostavno nisam bio u prilici da to pratim.
Npr sad preslusavam Radiohead i onako sta stignem...
Ovog puta bi podsjetio na jedan veliki hit potpuno nepoznate grupe  OMC, sa Novog Zelanda, grupe koju su oformili dva drugara iz najsiromasnijeg predgradja Oklenda Otare, a OMC bi znacilo, ironicno Otara Millionaires Club.
Da kazem jos da je pjevac i glavni autor iz plemena Maora i potice negdje sa egzoticnih ostrva juznih mora.
Bas je zanimljivo, kako su tako ljudi zivjeli rastrkani po malim ostrvcima nepreglednog Tihog Okeana,
od Havaja, Tahitija, pa sve dole do Novog Zelenda.

Dakle OMC i How Bizzare koji postize planetarni uspjeh, sireci se od Novog Zelanda, pa do Australije i onda se penje na top liste Engleske i Sjeverne Amerike. Na zalost poslije grupa se raspada i ostaje u sjecanju kao cudo jednog hita...
Spot je simpatican i kulersko je plesanje, sto mi se bas svidja. Bas sam kupio tada i CD u nekoj zalagaonici i dosta sam ga slusao, ima neku atmosferu taj cijeli album.

******

*****

Citajuci biografiju Leonarda Koena, saznao sam neke stvari, koje i nisam ocekivao. Znao sam od prije da je rodjen u Montrealu i da je netipicno karijeru pjevac poceo tek sredinom svojih tridesetih godina. Do tada je bio samo knjizevnik i pisao je pjesme i knjige, koje su osvajale nagrade, ali ne i citaoce, tako da uvijek u finansijskim problemima zapocinje jednu novu ili staru karijeru. Kako se uzme, i dalje je pisao stihove i pomalo knjige, ali tu je sada i njegov glas, koji se mijenja godinam i sa svakom popusenom cigaretom postaje dublji i oporiji. Za prave pjevace to bi ucinilo i stetu, ali posto Leonard nije pravi pjevac, sto je i sam priznao ironicnim stihovima o svom "zlatnom" glasu, pa cak i kada 1993 dobiva nagradu Juno, kao pjevac godine, izjavljuje da je to moguce samo da se desi u Kanadi, i tako tih 50-60 hiljada cigareta je napravilo jednu neponovljivu boju glasa.
Nego da se vratimo ne nesto drugo. Na pravilo tri stranice na dan, koje on sam sebi namece u periodima kada je pisao knjige, najcesce provodeci dane na grckom ostrvu Hydra, gdje je jedino prevozno sredstvo bio magarac.
U stvari iznenadilo me da je takav jedan boem i pjesnik bio tako disciplinovan i uredan u nekim stvarima. Znaci mora se napisati svaki dan tri strane, sto i nije toliko mnogo, mozda ni tako tesko, ako je Balzak pisao roman preko noci, ali ipak ako zamislilo sto dana po tri strane, za neka tri mjeseca, trebalo bi da se mnogo napise.
A nije to nesto mnogo, hej samo tri stranice na dan, ili da te tri stranice pretvorimo u nesto drugo, svako prema svojim zeljama, da svako nadje neke svoje tri stranice, necega...

A evo malo i slika sa Idre






Jednostavnost i mnogo svijetla, na posljednjoj slici je Merien, iz pjesme...

Imate li novu od Šabana ? Tako se nekada kupovale uglavnom kasete, kad je rijec o narodnjacima, naravno. Publika je bila vjerna, nije je interesovalo ni naziv albuma, ni ko svira, nikakvi detalji. Neki nisu bili ni sigurni ni da postoji ta nova, ali zamislite kakvo je to bilo povjerenje, da se tako kupuje na nevidjeno. Fenomen narodne muzike je uvijek bio zbunjujuci za rokere, za intelektualce i tako za svijet koji je mislio da je iznad. Moram da priznam i za mene. Postojao je taj neki otpor u meni i neka ograda. 

Odrasto sam uz rok muziku i bas sam ono bio fanatik u neku ruku. Kupovo redovno Džuboks i druzio se sa tako tom rajom. U to doba, bilo ko da je nosio dugu kosu bio je hasisar. Medjutim moj ujak je imo kafanu i ja bi tu radio preko ljeta. Od ujutru do navece, onda na bus i na Carsiju pred kafic Rok. Cijeli dan slusam tamo narodnjake iz dzuboksa, a navece progresivu. Doduse bilo je i par zabavnih u kafani. Sjecam se Generacije 5 i Ti budi samo dovoljno daleko, a sad druge strane singlice Zgazen pas, tako nesto se zvala.

Ovako mozda zvuci pateticno, ali je tako prosto i u odredjenom trenutku postane tako zauvijek zabiljezeno. Valjda u nama duboko postoji ta formula za taj zvuk, atmosferu, forspil, bez filozofiranja i jako direktno. Dao sam i prije neke primjere da bluz u koji se kunu mnogi, pa i ja, je tekstualno identican stihovima koje pjevaju Saban, Keba, Mitar, Vesna, Dragana… Mislim da je poenta u direktnom stilu, sto jasnije. Sjecam se pojave Riblje Corbe, prvi album. Napisan je direktno u narodnjackom maniru, samo sa teskim rokenrol rifovima i dozivio je ogroman uspjeh.

Dok stojim za sankom delimicno pijan…

Ko je mogao da odoli tome :-)
Cijela slika koju spominjem je tu. Kafana, sank, pice i odzvanja

I ceo život ko cveta dva…

Kada sam posao u gimnaziju odnekud sam nabavio neke Leviske. Nisu bile 501, nego obicne neke, sa onom koznom etiketom na kojoj dva konja razvlace neke farmerke. Bilo je strasno cool imati takve Leviske i vodile su se rasprave da li su bolje one sa crvenom ili narandzastom markicom na zadnjem dzepu, a bijela markica mora da je dupljak.
U to doba Smak je bio velika grupa, sa Tockom kao prvim pravim domacim gitarskim herojem. Misticne pojave, sa sesirom, mrsav sa dugom kosom i bradom, podsjecao je cak i na samog Hrista. Ne sjecam se sada tacno price od kuda na njegovoj desnoj saci istetoviran tocak po kojem je i dobio nadimak, ali i to je predstavljalo nesto u to doba potpuno neobicno i originalno.  Kao klinac, jos uvijek u osnovnoj skoli, sam prvi put gledao Smak u Sarajevu u sali Doma Mladih u subotu 1. Oktobra, a necu da kazem koje godine .
To je ujedno bio i moj prvi koncert i tesko je opisati moje utiske te veceri. Elem poslije toga uzmem crveni konac i na nogavici tih Leviski, dole skroz pri dnu, izvezem tocak, i ispunim ga obicnom hemijskom olovkom, da se bolje vidi...
Sad je drugo vrijeme, nema novih heroja, sad  ih progonimo...

Daire, jedan lijep video, kao dokument jednog vremena, mode, oblacenja, i naravno sjajne muzike ...
*************

Bjese nekad cuvena pjesma grupe Smak, medjutim spomenuo bih nesto interesantno…
mada je mozda je neko ovo vec procito… 
slicnost bluza i nasih narodnjaka, sto se tice tekstova, u principu iste ideje, proste, jasne i direktne...

blues Hey mama wher’s my daddy
narodnjaci Zdravo zdravo imenjace mali

blues I Got My Mojo Workin
narodnjaci Mene vole cure zene, pa i razvedene

blues Sweet Home Chicago
narodnjaci Selo moje lepse od Pariza

blues On The Road Again
narodnjaci Put putuje moj jaran, putujem i ja

blues Born Under A Bad Sign
narodnjaci Od kad sam se rodio, srece nisam imao

blues Drinking Blues
narodnjaci Bio sam pijanac

blues Getting Older Every Day
narodnjaci Prodje leto trideseto

itd

pored toga, pogledajte ovaj primjer

stara kola novi drum, rumba rumba rumba rum
vice vozac svi su tu didu lidu lidu du…

narodnjaci rumba rumba rumba rum
blues Boom boom boom

narodnjaci didu lidu lidu du
blues shu bi du bi du

O kako imas lepa kola strance
sigurno si srecan ti...

Tu je jedan drugi blues od Smaka, jer nije niko stavio ovaj šumadijski, ali maestralno odsviran i gdje se mogu i cuti orgulje Laze Ristovskog i naravno Tocak na gitari...

Da pisem pjesmice sam poceo relativno kasno. Bio sam sesti razred i napisao pjesmu Lopta gdje sam se uglavnom trudio da nadjem odgovarajucu rimu, pa je ovako pocela

Kad vidim loptu da skače
Srce mi postane radosno pače

Prvo mi je to bilo glupo, a poslije skontam pa i nije toliko lose :)
Poslije sam jos malo opisivao sta sve volim, i na kraju zavrsava na slijedeci nacin

Kad u skoli dobijes ocjenu slabu
onda ze tebe postane tabu

Malo je neobicno i kako sam poceo da pisem, u stvari odjednom fino kupio veliku zutu svesku i tako poceo. Na desnu stranu sam pisao pjesme, a na lijevu sam lijepio slike, obicno iz kaubojskih romana Lunov Magnus Strip ili Zlatna Serija, a ponekad bih i nacrtao nesto.
Bilo je tu dosta pjesmica raznih motiva, npr

Revolveras je u prasinu pao
i nikome nije bilo zao

pa onda i malo rodoljubivih npr o Gavrilu Principu

Njegovi ideali, nasi ideali
njegovo srce u nasem kuca
on je prvi pucnjem rekao
neka se na dusmana puca

Tako nekako je to bilo, jako mi je zao sto nisam to sve sacuvao, kao i crtez jednog macka. Poezija je podsvijest, nema sumnje u to i jako je neobicno kad pronadjes neke rime i tek poslije vidis da one imaju smisla.
Elem poslije sam se oslobodio stega rime i poceo da pisem i u slobodnom stilu, bez rima, ali sam se trudio, u stvari i nisam se trudio, nego je to rekao bih nekako islo samo od sebe, bar mi se tako cini, da pjesma ima neki ritam.

Jednom davno jedan moj ujak je rekao da je poezija da sa sto manje rijeci sto vise kazes i ja sam to nekako uzeo zdravo za gotovo, mada on nije nikada nista napisao, niti je nesto citao poeziju, ali mislim da ima nekako zdrav rezon.

Tako ne volim dugacke pjesme koje su obicno gnjavaza i cak ponekad poneki dobar stih se utopi u moru nepotrebnih. Sonet kao neka duzina pjesme je optimalna, da nabije emocije do maksimuma, a dovoljno prostora da se sve kaze.

Medjutim moj drugi ujak je pisao pjesme i bio je jako talentovan. Takodje i moj otac je jako talentovan za knjizevnost, mada igrom slucaja ili izbora, jer sve je izbor ni jedan, ni drugi nisu otisli da se bave poezijom kao pravi pjesnici. Ja sam tako naslijedio neke mrvice talenta od njih, pa sada mogu da napisem po koji stih, onako da bar mogu nesto da posvetim nekome, da me makar ne zaboravi.
Dostao sam pisao krajem srednje skole i malo poslije, mada jako mracno, ali to je valjda osobina mladih ljudi. Mislim da nije bila losa jedna pjesma koja se zvala Mracna jutra ( cekaju me mrtva … )
Proslo je jako mnogo vremena i ponovo sam napisao pjesmu o smrti, koja je spokojna i u kojoj nema straha.

U stvari proslo je mnogo godina da nisam nista napisao i onda se pojavila inspiracija, tacnije inspijacija i prvo su se pocele redjati slike koje bih samo pretocio u rijeci. Sve je tako lako, kao da lijepis kolaz. Sve pjesme koje sam ovde objavio su jako vizuelne, prepune slika, koji se kao slajdovi redjaju. I opet pazim na ritam, koliko umijem i to je sve.
Medjutim bez inspijacije to bi bilo nemoguce, inspijacijo, volim te… 

Moj rodni grad je Sarajevo i evo ja ne pisem na nekom sarajevskom Blogu, nego na beogradskom. Naravno da sam pokusao da budem prisutan na sarajevskom virtuelnom prostoru, ali to nije islo nikako. Unisten je jedan grad onakav kakav je bio. Ulice su tu, zgrade su tu, brda ista, planine. Igman se pruzio kao nekada, volim ga najvise od svih planina na svijetu. Prati me od djetinjstva, pa do zrelog doba, uvijek je tu.   Hocu da kazem da na prvi pogled izgleda manje vise kako je i bilo, sve dok se ne spustis u krvotok grada i shvatis da to nije vise tvoja krvna grupa. Posljednjih godina sam ga posjecivao cesce nego obicno, sada ko zna kada cu opet ici...
Ne osjecam ja nista posebno ni prema Beogradu, ali zelim da kazem da je za sve Srbe Sarajlije koji nisu ostali u Sarajevu ili u Srpskom Sarajevu ili kao ja otisli u daleki svijet, Beograd neko najprirodnije skloniste.
Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da starim sa ljudima sa kojima sa odrastao, da moji klinci idu u skole u koje sam ja isao, da se nadjem sa starim drustvom u nekoj kafani sa kockastim stoljnacima, da sretnem nekada nekog svog starog profesora... Eto tako, neke obicne stvari koje cine zivot... Doduse i ovde nekada se zna okupiti dosta Sarajlija ponekad, poznatih i nepoznatih, pa pocnu price, u koju si ti skolu isao, a znas li ovoga, ko je sa tobom isao u razred, pa i tuznih vijesti, jesi li cuo da je umro... Bas ovaj vikend je bilo organizovano sarajevsko vece i mislio sam da odem, ali su sve karte bile rasprodane filmskom brzinom... Slijedeci put moram da odem...
Kad sretnete nekog Sarajliju pozdravite ga od mene, pitajte ga, jel iso mozda Ruza sa tobom u razred

Tu je i jedan video i zaista je fascinantna muzika u pozadini. Prosto nevjerovatno od kuda se bas ta pjesma stvorila u tom spotu, na prvi pogled nema nikakve veze, ali u mom nekom svijetu je to potpuno normalno...