Januar i smog onako momacki pritisno po Sarajevu. Još kad Bitumenka ispusti svoju dusu i da svoj smek kompletnom dozivljaju, kad duboko udahnes i pluca se ispune svim mogućim otrovima sto mogu da lebde u zraku, nije bilo ništa ljepse nego prosetat i zapalit cigaru. Pomalo se nazirala svjetlost sa prozora koji su bili cvrsto zatvoreni da se koliko toliko zastiti vazduh u stanovima. I glasovi su zvucali nekako drugacije, cujes, a ne vidis. Upravo se tada ispunila i Dzemina posljednja zelja da vozi avion, a mi klinci bi bas uzivali da je smog sto gusci, jer smo mogli da pusimo na ulici bez straha da će neko da nas vidi. Moja majka me je naivno pitala, kud ćeš sad sine vani, sve dok jednom nije nasla kutiju pedeset-sedmice u gornjem dzepu teksas jakne. Ne sjecam se vise šta sam tada izmislio kao izgovor. Uglavnom sva odjeca je svakako smrdila na duvan poslije izlazaka po kaficima i diskotekama.
Ali taj opojni miris smoga, to je nešto što se ne zaboravlja i bar meni je jako romanticno. Valjda sto nas je taj smog krio, ne samo kad pusimo, nego uvijek kad zatreba. Stvarno smog je bio teska raja, nema govora o tome. Buldozer je tada pjevao:
Higijena, higijena, spasice nas higijena... a ja sam prelazio preko tranvajskih sina.
Sad imam rijetku priliku da osjetim taj miris smoga, sto je jel dobro i zdravo,
ali svaki put, duboko udahnem i nekako se podmladim, u momentu...
I zaustavi se tip desetak metara ispred raskrinice, otvori prozor i upita,
Ljudi, gdje se nalazim ? Narod se smije na stanici, smog se malo nasalio :-)
I svima zdrava pluca bila :-o eh duso moja...
