Njena kuca je bila izuzetno cista i uredna. Zapamtio sam dobro da su ploce na sporetu bile tako uglacane da su se presijavale, kao da nikada nisu bile upotrebljenje. Sve je apsolutno bilo na svom mjestu. Uredno ispeglani i ustirkani miljei svukuda po stanu. Vremena svakako na pretek. Njen muz je bio planinar i redovno je isao da planinari, redovno je isao u kafanu sa drustvom i gdje vec ne. Njen sin, cim se zamomcio, dolazio je kuci uglavnom samo da prespava. Jednoga jutra nazvala me je da me pita jesmo il bili mozda zajedno, jer jos ga nema, ali nismo bili zajedno. U stvari mozda i jesmo, ali ja nisam bio siguran. Ta noc je bila u mom sjecanju kao jedna crna rupa. Veceri se sam se sjecao, ali ne i noci. Sjedio sam za sankom, pored mene sa jedne strane je bio moj drug, sa druge nepoznati bradonja, a za sankom konobarica sa plavom kosom i afro frizurom. Poprilicno neubicajena kombinacija, ali stigle su vec osamdesete. No to nije ni vazno u ovoj prici. Njenog sina sam vidio licno sa prozora kako dolazi kuci negdje oko 2 poslije podne. Prelazio je sepajuci preko mosta. Poslije sam saznao da ga je milicija slucajno spazila, kako lezi bespomican u snijegu. I ona ga je vidjela, jer je dobar dio dana provodila na prozoru. Pogled je bio dobar, bilo je jako zivo, stanice, trafike, ljudi ispred zgrade, uvijek se nesto desavalo, a nije bilo visoko, prakticno idealno, malo uzdignuto, a moglo se vidjeti svako lice, cuti komentari. Lakse prodje dan, na prozoru, kao da si medju tim svijetom. Ne znam kako je mogla da podnese tu samocu. I dan danas zivi sa tim covjekom, sada je star i bolestan i ne planinari.