Dakle nostalgija nema veze kako je zaista bilo nekad, vazno je da to dovoljno daleko, a i to se mijenja, sa godinama, treba da bude sve dalje i sve tako do kraja, taj razmak je sve veci i veci, dok se sve ne spoji i kada je sve dovoljno blizu i dovoljno daleko, kada vrijeme prestane da bude bilo kakav faktor.
Da ne pricam o ratu, da ne pricam o seobama, da ne pricam o politici, da ne pricam o sudbinama miliona.
Pricao bih o muzici.
Tako tokom devedesetih mnogo toga je promaklo pored mene, jednostavno nisam bio u prilici da to pratim.
Npr sad preslusavam Radiohead i onako sta stignem...
Ovog puta bi podsjetio na jedan veliki hit potpuno nepoznate grupe OMC, sa Novog Zelanda, grupe koju su oformili dva drugara iz najsiromasnijeg predgradja Oklenda Otare, a OMC bi znacilo, ironicno Otara Millionaires Club.
Da kazem jos da je pjevac i glavni autor iz plemena Maora i potice negdje sa egzoticnih ostrva juznih mora.
Bas je zanimljivo, kako su tako ljudi zivjeli rastrkani po malim ostrvcima nepreglednog Tihog Okeana,
od Havaja, Tahitija, pa sve dole do Novog Zelenda.
Dakle OMC i How Bizzare
koji postize planetarni uspjeh, sireci se od Novog Zelanda, pa do Australije i onda se penje na top liste Engleske i Sjeverne Amerike. Na zalost poslije grupa se raspada i ostaje u sjecanju kao cudo jednog hita...Spot je simpatican i kulersko je plesanje, sto mi se bas svidja. Bas sam kupio tada i CD u nekoj zalagaonici i dosta sam ga slusao, ima neku atmosferu taj cijeli album.
******
*****