Da pisem pjesmice sam poceo relativno kasno. Bio sam sesti razred i napisao pjesmu Lopta gdje sam se uglavnom trudio da nadjem odgovarajucu rimu, pa je ovako pocela

Kad vidim loptu da skače
Srce mi postane radosno pače

Prvo mi je to bilo glupo, a poslije skontam pa i nije toliko lose :)
Poslije sam jos malo opisivao sta sve volim, i na kraju zavrsava na slijedeci nacin

Kad u skoli dobijes ocjenu slabu
onda ze tebe postane tabu

Malo je neobicno i kako sam poceo da pisem, u stvari odjednom fino kupio veliku zutu svesku i tako poceo. Na desnu stranu sam pisao pjesme, a na lijevu sam lijepio slike, obicno iz kaubojskih romana Lunov Magnus Strip ili Zlatna Serija, a ponekad bih i nacrtao nesto.
Bilo je tu dosta pjesmica raznih motiva, npr

Revolveras je u prasinu pao
i nikome nije bilo zao

pa onda i malo rodoljubivih npr o Gavrilu Principu

Njegovi ideali, nasi ideali
njegovo srce u nasem kuca
on je prvi pucnjem rekao
neka se na dusmana puca

Tako nekako je to bilo, jako mi je zao sto nisam to sve sacuvao, kao i crtez jednog macka. Poezija je podsvijest, nema sumnje u to i jako je neobicno kad pronadjes neke rime i tek poslije vidis da one imaju smisla.
Elem poslije sam se oslobodio stega rime i poceo da pisem i u slobodnom stilu, bez rima, ali sam se trudio, u stvari i nisam se trudio, nego je to rekao bih nekako islo samo od sebe, bar mi se tako cini, da pjesma ima neki ritam.

Jednom davno jedan moj ujak je rekao da je poezija da sa sto manje rijeci sto vise kazes i ja sam to nekako uzeo zdravo za gotovo, mada on nije nikada nista napisao, niti je nesto citao poeziju, ali mislim da ima nekako zdrav rezon.

Tako ne volim dugacke pjesme koje su obicno gnjavaza i cak ponekad poneki dobar stih se utopi u moru nepotrebnih. Sonet kao neka duzina pjesme je optimalna, da nabije emocije do maksimuma, a dovoljno prostora da se sve kaze.

Medjutim moj drugi ujak je pisao pjesme i bio je jako talentovan. Takodje i moj otac je jako talentovan za knjizevnost, mada igrom slucaja ili izbora, jer sve je izbor ni jedan, ni drugi nisu otisli da se bave poezijom kao pravi pjesnici. Ja sam tako naslijedio neke mrvice talenta od njih, pa sada mogu da napisem po koji stih, onako da bar mogu nesto da posvetim nekome, da me makar ne zaboravi.
Dostao sam pisao krajem srednje skole i malo poslije, mada jako mracno, ali to je valjda osobina mladih ljudi. Mislim da nije bila losa jedna pjesma koja se zvala Mracna jutra ( cekaju me mrtva … )
Proslo je jako mnogo vremena i ponovo sam napisao pjesmu o smrti, koja je spokojna i u kojoj nema straha.

U stvari proslo je mnogo godina da nisam nista napisao i onda se pojavila inspiracija, tacnije inspijacija i prvo su se pocele redjati slike koje bih samo pretocio u rijeci. Sve je tako lako, kao da lijepis kolaz. Sve pjesme koje sam ovde objavio su jako vizuelne, prepune slika, koji se kao slajdovi redjaju. I opet pazim na ritam, koliko umijem i to je sve.
Medjutim bez inspijacije to bi bilo nemoguce, inspijacijo, volim te…