Hrvatska nije poduzela mnogo da Austrija odustane od prosudbe kako je Milivoj Ašner, požeški ustaški časnik iz Drugog svjetskog rata, "prestar i prebolestan" za izručenje i suđenje u domovini iz koje je davno emigrirao, tek je ispunila elementarne službene obaveze, kao što je učinio i Interpol. Nogometno ludilo, baš kao i koncertno, idealan je medij za afirmiranje ustaštva, pa je i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković izjavio da mu je pobjeda Hrvatske nad Engleskom, na Wembleyu krajem prošle godine, draža od ove nad Njemačkom, zbog – Bleiburga

Kucate na zatvorena vrata. Mi smo se od toga ogradili. Ne samo udruge i branitelji, nego i mi. Osuđujemo to – rekao je Milan Bandić poslije iznenađujućeg ukazanja raznih ustaških simbola na koncertu Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića, a kojeg je on sam, Bandić, i organizirao. Tjednima je novopečeni koncert-menadžer javno upozoravan da je općepoznati smisao Thompsonove svirke upravo isticanje znakovlja što je 2002. godine jasno stavljeno van zakona Republike Hrvatske, te izvikivanje prigodnih poruka poput "Ubij Srbina" ili "Za dom spremni"... Ali, zagrebačkom gradonačelniku bit će za ekskulpaciju dovoljna i naknadna ograda.

Danima potom brujali su mediji o slučaju policijskog inspektora Josipa Gašparca iz Zagreba, koji je zbog svega rečenog kazneno prijavio i pjevača iz Čavoglava i anonimne kršitelje zakona u publici. Umjesto privođenja Marka P. na informativni razgovor, sam Gašparac je suspendiran i oblaćen kao problematičan i neprofesionalan policajac; u Nacionalu je čak proglašen za manipulatora i provokatora. Vesna Pusić nije povjerovala u slična objašnjenja, već je prozvala vladu zbog toleriranja i poticanja ustaštva i šovinizma, a povodom Gašparčeve suspenzije u tom svjetlu zatražila je ostavku ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića.
 
Tu negdje nalazi se i ključni problem ove "pojave": vlasti, državne i lokalne (uz određene izuzetke), sustavno idu na ruku fašistima u Hrvatskoj, odnosno ustaštvu kao hrvatskom varijetetu fašizma. Thompsonovi koncerti samo su liturgija takve ideologije koja s aktualnom vladavinom HDZ-a usvaja još jedan dnevnopolitički osigurač, što ga socijaldemokrat Bandić naziva "ograđivanjem". Tko se ustvari zatekao iza te ograde i pred kim su faktički zatvorena vrata koja on spominje, drugo je pitanje...
 
Hebrangova obrana
 
Andrija Hebrang, član predsjedništva i predsjednik saborskog kluba HDZ-a, osobno je stao u obranu prava Marka Perkovića da nastupi na centralnom zagrebačkom trgu. Ubrzo nakon izjave Vesne Pusić o vladinoj praksi, međutim, potpredsjednica vlade Jadranka Kosor izjavit će da su policajci ipak trebali intervenirati.
 
Doduše, ona je prije toga znakovito usporedila tvrdnju opozicijske kritičarke s jednim poznatim istupom potonje otprije šest godina: "Od te izjave", rekla je Kosor, "gluplja je jedino ona da je Hrvatska bila agresor na BiH". Sad premijer Ivo Sanader traži da se ispita slučaj Josipa Gašparca, a njegova vlada zauzima stajalište da je Thompsonov koncert (valjda ne samo posljednji?) – inače započet pjevačevim pozdravom ratnom zločincu Mirku Norcu - "politički naštetio ugledu Hrvatske u svijetu". A zaista se nije lako naviknuti na činjenicu da je za Hrvatsku politički štetno ono što je po Srbe, recimo, štetno već na čisto fizičkoj razini.
 
Nesnalaženje u principima što nam ih zadaje međunarodni kontekst i pripadajuća politička korektnost, iskazala je uto i Hrvatska televizija. Publicist i nakladnik Slavko Goldstein pokušao je u emisiji "Otvoreno" ukazati na porijeklo izvjesnoga naslovnog Thompsonova stiha, zapravo citata jedne omiljene izreke Ante Pavelića ("Ljuta trava na ljutu ranu"), da bi mu voditelj Mislav Bago upao u riječ opominjući ga kako nije mjesto za "glazbene kritike". Istodobno na Indexu biva objavljen članak o tiskanju knjige "Magnissimum crimen" Salamona Jazbeca, tajnika Margelova instituta u Zagrebu, koja donosi još nekoliko sličnih "glazbenih kritika"...
 
Margelov institut poznat je po zalaganju da se na sud privede Milivoj Ašner, požeški ustaški časnik iz Drugog svjetskog rata, kojeg je Centar "Simon Wiesenthal" optužio za mučenje i deportaciju više stotina Židova, Srba i Roma. Ako se može ustvrditi da je Miroslav Škoro, kolega Perkovićev te saborski zastupnik HDZ-a, mislio na Mirka Norca i Antu Gotovinu kad je na Jelačić-placu nakon posljednje nogometne pobjede Hrvatske nad Njemačkom u Klagenfurtu, pozdravio "one koji ne mogu biti s nama", jasno je da se na Milivoja Ašnera to sigurno nije odnosilo. Ašnera je, naime, britanski The Sun uslikao tih dana dok je na jednoj klagenfurtskoj ljetnoj terasi pio vino. "On je veliki navijač hrvatske reprezentacije i prati sve utakmice", izjavila je njegova supruga.
 
Kazneno gonjenje
 
Hrvatska nije poduzela mnogo da Austrija odustane od prosudbe kako je Ašner "prestar i prebolestan" za izručenje i suđenje u domovini iz koje je davno emigrirao, tek je ispunila elementarne službene obaveze, kao što je učinio i Interpol. Nogometno ludilo, baš kao i koncertno, uostalom, idealan je medij za afirmiranje ustaštva, pa je i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković izjavio da mu je pobjeda Hrvatske nad Engleskom, na Wembleyu krajem prošle godine, draža od ove nad Njemačkom, zbog – Bleiburga... Na istom primjeru nedavno se ponovno razotkrio Andrija Hebrang, pravdajući državnih pola milijuna kuna subvencije za ovogodišnje obilježavanje bleiburške tragedije, pet puta više od iznosa namijenjenog memorijalnim potrebama Jasenovca.

Ukratko, on je ustanovio kako je dosad ukupno za Bleiburg izdvojeno puno manje nego za Jasenovac, što se "ne može nadoknaditi u jednoj godini već tijekom više državnih proračuna". Jasenovac i Bleiburg su nešto poput klasične binarne opreke na kojoj se također redovito sapliće i Katolička crkva u Hrvatskoj, koja se na mjestu nekadašnjeg ustaškog konc-logora pojavljuje krajnje suzdržano i nevoljko, reprezentirana tek ponekim svojim nižim pripadnikom, dok u godišnjim komemorativnim svečanostima na austrijskom polju gdje su ustaše i četnici 1945. godine izručeni partizanima (Wembley!), figurira više-manje kao najviđeniji sudionik.
 
Nalik HDZ-u, taj se najveći hrvatski nevladin centar moći silno duri kad mu se nabije na nos tradicionalna sklonost ustaštvu, a koja je znala – ni rijetko niti nakratko - prerastati u efikasnu praktičku suradnju. Ivan Fumić, preživjeli zatočenik Jasenovca, ovog je proljeća optužio "veći dio klera" zbog "izdašne pomoći ustašama", kako nekad, tako danas. Svi su poskočili zbog navodne mu neodmjerenosti, pa gotovo nikome nije zasmetala atipično žestoka reakcija kardinala Josipa Bozanića, koji je od državnog odvjetnika zatražio kazneno gonjenje Fumića. Thompson, pak, lani je nastupio na crkvenoj manifestaciji "Božić u Ciboni". Nije ni čudo, s obzirom na "glazbenu kritiku": njegove je stihove dubrovački biskup Želimir Puljić usporedio sa Svetim pismom.
 
Miješanje teza
 
Kad su pastiri tako nastrojeni, ne bi valjalo da im poslovično krotko stado udari kontru... Pa u Zagrebu neki građani na Trgu maršala Tita zahtijevaju preimenovanje istog, s desnicama dignutim na "rimski pozdrav"; u Zadru neki umirovljenici defiliraju u "memorijalnoj povorci" obučeni u ustaške uniforme; neki zadarski srednjoškolci s istovjetnim insignijama i pozdravima protestiraju zbog suđenja generalu Anti Gotovini; neki nogometni sponzori u Imotskom meću igračima na dres golemo "U"; neki slavonski huligani uz nacionalističke psovke zaskakuju i mlate navijače "Crvene zvezde" u selu Bobota; jednako nepoznati, neki počinitelji ustaškim grafitima skrnave pravoslavnu crkvu u Šibeniku, itd.
 
Otkako je Sanader došao na vlast i radi "ugleda Hrvatske u svijetu" ustuknuo pred vlastitim stavovima što ih je 2001. zastupao na splitskoj Rivi, dakle, nisu koncerti, utakmice i mise jedini ambijenti u kojima hrvatski fašizam dolazi do izražaja. Nisu to isključivo niti mračni, u crno zavijeni listovi što nam iz tjedna u tjedan gostuju u rubrici "Greatest Shits". Ustaštvo se zavlači u škole, razlijeva se ulicama, posjećuje srpska sela; ono nije nikakva alternativa, da ne kažemo avangarda, nije pokret otpora ni eksces. Njegovo je prešutno prihvaćanje naprosto ključna ideološka točka političkog mainstreama, a to posebno upada u oko dok se vlasti upinju dokazati kako ga uopće ne podržavaju.
 
Problem je jedino u onom međunarodnom kontekstu, u diktatu EU-a i širem, u stanju "ugleda Hrvatske u svijetu". Zbog njega ustaše više ne mogu biti do kraja iskreni, pa moraju dokazivati kako je Pavelić zapravo bio antifašist, a Tito i partizani da su bili pravi fašisti... Zbog toga ne smiju reći niti da jesu rasturali Bosnu i Hercegovinu, i da im je prokleto žao što nisu uspjeli do kraja. Nego su prinuđeni muljati i na silu miješati teze, uvlačiti se u posvema domobransku kožu, uvijati svoja vjerovanja u rock-poeziju i, sve u svemu, okretati fakte na glavu kako god se kojem strancu prohtije. Onda bude normalno što neprimjetnim prolazi valjda nimalo slučajan Bandićev lapsus, jer se kucanju na zatvorena vrata može čuditi samo onaj kome se inače sama otvaraju ili u protivnom jednostavno preskače ogradu.