Usred teških pregovora federalne Vlade s boračkim udruženjima koja prijete ponovnim protestima, federalni premijer Nedžad Branković odlučio prenijeti ustavna ovlaštenja na dopremijera Gavrila Grahovca nakon čega je otišao iz BiH u nepoznatom ...

... pravcu; “Slobodna Bosna” otkriva pozadinu Brankovićeve iznenadne odluke koja najavljuje razdoblje duboke krize u Federaciji BiH.

Umjesto u policiju gdje je trebao dati iskaz “na okolnosti bankrota Federacije BiH”, federalni premijer Nedžad Branković nenadano je otputovao iz Sarajeva u nepoznatom smjeru a svoja ustavna ovlaštenja prenio je na dopremijera Gavrila Grahovca. O svom odlasku iz Sarajeva Branković je službeno izvijestio predsjednicu Federacije BiH Borjanu Krišto i dopremijera Gavrila Grahovca, no ni njima niti bilo kojem drugom saradniku iz federalne Vlade nije saopćio razloge sedmodnevnog napuštanja radnog mjesta. U službenom dopisu predsjednici Krišto premijer je kratko napisao da će biti odsutan od 1. do 7. jula te da je svoja ustavna ovlaštenja odlučio prenijeti na dopremijera Grahovca. Svojim najbližim saradnicima iz SDA Branković nije rekao ni toliko.

FRAKCIJSKI RAT U SDA

Najuži vrh vladajuće SDA potpuno je šokiran postupkom, odnosno samovoljom federalnog premijera, tim prije što se Branković odlučio skloniti usred teških pregovora federalne Vlade s boračkim udruženjima koja su za 2. juli najavljivala ponovne masovne demonstracije pred zgradom federalne Vlade u Sarajevu. No unutar zavađenih stranačkih frakcija, Brankovićevo sedmodnevno povlačenje posve se različito interpretira: dok frakcija stranačkog predsjednika Sulejmana Tihića jednodušno osuđuje premijera Brankovića, suprotstavljeni stranački tabor, na čelu s Bakirom Izetbegovićem, Brankovićev postupak tumači kao sasvim očekivanu i logičnu reakciju na seriju teških udaraca koji su se na njega sručili u posljednje vrijeme, pri tome najčešće u režiji Tihićeve stranačke frakcije. Posljednji takav udarac Branković je dobio protekle sedmice kada se prošlonedjeljnim demonstracijama radnika pred zgradom federalne Vlade pridružio i Brankovićev stranački kolega, dopredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo. Branković je posve uvjeren da je Kebina “moralna podrška demonstrantima” ranije usaglašena sa stranačkim predsjednikom Tihićem, koji je protekle sedmice, nakon petodnevnog liječenja u Lubljani, otputovao na sedmodnevni odmor u Rijeku, odakle je navodno “daljinski” potpirivao široku akciju protiv federalnog premijera
RANKOVIĆU VEZANE RUKE

Nekolicini najbližih prijatelja federalni premijer Branković nedavno se požalio ne samo na izostanak podrške nego i na stalne i skoro otvorene opstrukcije iz vlastite partije. Od federalne Vlade, ustvrdio je premijer Branković, očekuju se konkretni rezultati - rješavanje nagomilanih ekonomskih i osobito socijalnih problema, no istovremeno svi razvojni projekti koje je federalna Vlada pripremala posljednjih mjeseci zaglibili su u dubokom blatu međufrakcijskih i međustranačkih trvenja. Pored ostalog, zaustavljena je privatizacija dva telekom operatera vrijedna više od tri milijarde konvertibilnih maraka, na čijoj je prodaji federalna Vlada temeljila glavninu razvojnih i infrastrukturnih projekata. Također, stranački vrh na čelu s predsjednikom Tihićem blokirao je elektroenergetski projekat vrijedan preko 7 milijardi konvertibilnih maraka čijom bi se realizacijom u kratkom vremenu iz temelja promijenila ekonomsko-socijalna slika Federacije BiH. Premijer Branković se požalio i na izostanak političke podrške u izvršavanju zakonske obaveze prema nezaposlenim demobiliziranim borcima, budući da je sasvim jasno da ta obaveza ne može pasti isključivo na teret (gotovo presahle) federalne kase i da se taj problem ne može riješiti bez aktivnog sudjelovanja deset kantonalnih vlada. U najkraćem, premijer Branković se požalio da mu je stranački vrh čvrsto vezao ruke i gurnuo ga samog u vatru razbuktalih ekonomskih i socijalnih problema.

TIHIĆ PROTIV BRANKOVIĆA

Od prvog dana nakon što je sjeo u fotelju federalnog premijera odnosi Nedžada Brankovića i njegove matične stranke bili su
opterećeni dubokim nepovjerenjem. Nije tajna da se predsjednik SDA Sulejman Tihić protivio Brankovićevoj kandidaturi za federalnog premijera, no nakon posljednjih parlamentarnih izbora na kojima je pretrpio težak izborni poraz, Tihić se okrenuo vlastitom političkom preživljavanju tako da nije imao snage spriječiti Brankovićevo imenovanje. Inače, Tihićev favorit za federalnog premijera bio je Mithat Terzić, direktor Sarajevo-osiguranja, s kojim je kadrovska komisija SDA u posljednje dvije godine u dva navrata pregovarala o preuzimanju federalne Vlade. Prvi put neposredno nakon održavanja parlamentarnih izbora, u novembru 2006. godine, a drugi put godinu dana kasnije kada je predsjednik Tihić “čvrsto odlučio” smijeniti neposlušnog premijera Brankovića, nakon što je ovaj u dosluhu s Bakirom Izetbegovićem iza Tihićevih leđa izveo udar u najprofitabilnijoj kompaniji u državi - BH Telecomu, dovodeći na ključna mjesta sebi odane kadrove. Sukob je kasnije djelimično i prividno izglađen, ali se pukotina između Tihića i Brankovića i dalje proširivala i produbljivala.

OBRAČUN NA KONGRESU SDA

Odnosi se nisu bitnije popravili ni nakon “pomiriteljskog susreta” Brankovića i Tihića u Ljubljani, za vrijeme Tihićevog postoperativnog liječenja, kada su se uveliko pronosile glasine o skoroj rekonstrukciji federalne Vlade i smjeni premijera Brankovića. Na tom sastanku Branković je otvorio i (za Tihića) krajnje delikatno pitanje - unutarstranačkih izbora u SDA na predstojećem stranačkom kongresu koji bi se trebao održati krajem ove, ili početkom naredne godine. Već dulje vremena u krugovima SDA licitira se imenima potencijalnih pretendenata na Tihićevu poziciju stranačkog šefa a na ime premijera Brankovića nalazi se na samom vrhu te liste, čak i ispred imena Bakira Izetbegovića! Na sastanku u Ljubljani, Branković je obećao Tihiću da se neće kandidirati za funkciju stranačkog šefa, no čini se da mu Tihić nije dokraja povjerovao. Dapače, Tihićeva frakcija unutar SDA s olakšanjem je primila Brankovićevo obećanje dato prošle sedmice pred nekoliko hiljada demonstranata okupljenih ispred zgrade federalne Vlade koji su zaprijetili novim, puno masovnijim protestima za dva mjeseca ako se njihovi zahtijevi ne ispune.
“Ne trebate dolaziti za dva mjeseca. Ako se vaši zahtijevi ne riješe, ja ću sigurno podnijeti ostavku”, obećao je premijer Branković.
Već je sada jasno da se zahtjevi demonstranata (povezivanje nekoliko hiljada godina radnog staža!) neće, niti mogu, riješiti u skorije vrijeme, budući da su tvrdo blokirani praktično svi projekti federalne Vlade iz kojih bi se mogao namaći novci za povezivanje radnog staža.
Vrh SDA očito je Brankovića “pustio niz vodu”, ali da Branković nije baš nevješt plivač, pokazalo se u niz slučajeva u kojima je uvijek u zadnji čas pronalazio slamku spasa...
Novi skandal tužitelja Šljivara

KO JE NADLEŽAN ZA KONTROLU FEDERALNOG BUDŽETA?

Prošlosedmična odluka glavnog tužitelja sarajevskog Kantonalnog Tužiteljstva Branka Šljivara da se premijer Nedžad Branković i dopremijer Vjekoslav Bevanda privedu na informativni razgovor “na okolnost finansijskog bankrota Federacije BiH” prvorazredni je pravni i politički skandal bez presedana! Prije svega zbog činjenice da je kontrola federalnog budžeta izričito u nadležnosti Federalnog ureda za reviziju, ali i zbog činjenice da je federalna Vlada dužna finansijske i svake druge račune položiti Parlamentu FBiH kao najvišem organu federalne vlasti. Tek nakon toga, ako se utvrdi kršenje Zakona o izvršenju budžeta, može i treba reagirati tužiteljstvo. Ali Federalno tužiteljstvo, a nikako Tužiteljstvo Sarajevskog kantona koje se, očito, posljednjih

Teorija zavjere označava pokušaj da se objasni krajnji razlog nekog događaja bilo političkog, socijalnog ili povijesnog, koji se smatra prikrivenim planom tajnog udruženja moćnih osoba. Vlada li svijetom elita .

... koja pod nogama drži cijeli svijet, a da mi toga nismo ni svjesni? Teorija zavjere iznesena u filmu 'Zeitgeist' bavi se tim pitanjem, te iznosi činjenice o najpoznatijim teorijama zavjere, kao i onima koji stoje iza njih. Autori, koji se nisu potpisali zbog straha od osvete dotične elite, gledatelje su pozivali da film umnožavaju i podijele s prijateljima i znancima.

11. rujna 2001.

Al-Qaida je na čelu s Osamom bin Ladenom organizirala napad na 'blizance' u New Yorku 11. rujna 2001. godine. Teroristi su oteli četiri američka zrakoplova od kojih su dva udarila u Svjetski trgovački centar na Manhattanu u New Yorku, treći je pogodio Pentagon, dok se četvrti srušio 130 km udaljen od Pittsburga, nakon što su putnici pružili otpor otmičarima. 1.600 žrtava je identificirano, dok je 1.100 poginulih ostalo nepoznato. Šokirani Amerikanci počeli su živjeti u strahu od novih terorističkih napada, a američke vlasti krenule su u traženje pravde te započele rat protiv al-Qaide i terorizma. Tako barem glasi službena verzija događaja koji su 11. rujna 2001. godine potresli svijet, no postoji i druga verzija.

Osama Bin Laden objavio je snimku u kojoj govori o svojoj ulozi u napadima. Ono što je potaklo mnoge rasprave bio je prijevod snimke, koji prema Islamistima niječe povezanost s napadom, a prema Amerikancima govori o planiranju napada. Mnoštvo je pitanja ostalo neodgovoreno, a mnoge su činjenice iznesene o napadima 11. rujna kontradiktorne.

„Postoji snimka gdje BBC-ova novinarka govori da se WTC 7 srušio, a zgrada stoji iza nje. Otkud njoj informacija da će se ta zgrada srušiti?! Jer ona očito ne zna koja je to zgrada. Onda se zgrada sruši i prekine se emitiranje“, kaže Bruno Orešković, istraživač teorija zavjere, te dodaje:
„U ekonomiji postoji metoda koja se zove put opcije gdje je fora da se ti kladiš da li će vrijednost neke dionice rasti ili padati. I tjedan dana prije samog udara brdo privatnika i tih nekih kompanija se kladilo da će dionice zrakoplovnih kompanija početi padati. I onda da bi prikrili te tragove čini se kao da su srušili WTC 7, jednu zgradu koja je napravljena da se ne može srušiti samo tako. Tu zgradu nije ništa pogodilo, avioni su lupili u tornjeve, a zgrade koje se nalaze ispod tih tornjeva su ostale čitave, a ta zgrada se srušila sama od sebe. Amerikanci su to opravdali, da su neki dijelovi padali, da su nastali neki požari, da je eksplodirao nekakav plinski bojler u toj zgradi, a vidi se da zgrada pada kao da je minirana. Postoji jedan filmić gdje su pokazali jednom nizozemskom stručnjaku, koji se bavi pirotehnikom, zgradu i pitali su ga je li ova zgrada minirana. On je rekao da jest, a kad su mu rekli o kojoj se zgradi radi, onda je zašutio čovjek, nije htio više ništa komentirati. To je bilo prikazano na nacionalnoj njemačkoj televiziji. Nijemcima je to jako sumnjivo, oni su to puno istraživali, jer je jedna njihova kompanija, Alias osiguranje, morala isplatiti veliku odštetu jednom čovjeku koji je dignuo hipoteku na te zgrade i koji ih je 6 mjeseci prije napada osigurao od terorističkih napada.“

Film 'Zeitgeist' iznosi stavove da način na koji su WTC zgrade srušene navodi na mišljenje da nije u pitanju samo udar zrakoplova. Autori filma iznose mišljenja stručnjaka koji navode da su zgrade dizajnirane da izdrže nekoliko udara zrakoplova, te da u slučaju kad bi se urušile od samog udara i požara uzrokovanog udarom, način urušavanja bi morao biti drugačiji. Također navode zanimljive podatke poput sastanka koji se ujutro 11. rujna 2001. godine održao između Georgea H. W. Busha i Shafiga bin Ladena, Osamina starijeg brata.

„Ima par dokumentaraca koje su snimili Amerikanci koji isto ne vjeruju tim službenim pričama, jer su službene priče jako šupljikave, onda dođeš do zaključka da je taj 11.9. nekom poslužio. Jer kad gledaš tko je najviše zaradio i profitirao, opet Amerikanci. Nije al-Qaida profitirala time nikako. Kako su profitirali, ako su ovi došli dolje i rasturili njihova uporišta?! Sad stalno govore kako je al-Qaida pametna, jer moraš biti pametan da bi organizirao takav napad, a nisu toliko pametni da bi skužili da će ih kasnije, ako ovi to njima naprave, ići ubiti američka vojska?! Taj jedan čovjek kojeg su Amerikanci obučavali, trenirali da se bori protiv Rusa, odjedanput se sjeti da će se boriti protiv Amerikanaca, da bi njima išao srušiti tornjeve, a zna da će ga ovi ići kasnije ubiti. Ako on njima sruši tornjeve, sigurno neće proći bez odmazde…Čak je talibanska vlada, dok je još bila na čelu, rekla da im podnesu službene dokaze da je on kriv za to i da će ga izručiti. Nisu podnijeli nikakve službene dokaze nego su napravili invaziju na državu“, ističe Bruno Orešković.

Religije u teoriji zavjere

Dio 'Zeitgeista' govori o religiji, izjednačavajući najpoznatije svjetske religije, odnosno pronalazeći im dodirne točke. Priča kreće od Egipatskog boga Horusa, preko Mitre, Krišne, Dionizija, sve do Isusa Krista. Rođen 25. prosinca od majke Djevice, rođenje je najavila zvijezda, došla su mu se pokloniti tri kralja, izvodio je čuda, pratila su ga dvanaestorica apostola, umro je, uskrsnuo treći dan, sve su to podaci koji su zajednički svakom od tih božanstava, te su prema 'Zeitgeistu' dokaz da su sve religije u osnovi iste.

Priča ide i dalje, te se religija svodi na horoskop. Gledajući sa sjeverne hemisfere, Sunce se od ljetnog prema zimskom solsticiju prividno kreće sve više prema jugu, te naizgled postaje sve manje i manje. 22. prosinca Sunce dođe na prividno najnižu točku na nebu, te se naizgled prestaje kretati prema jugu tijekom tri dana, u koje vrijeme se nalazi u blizini zviježđa poznatog kao 'Južni križ'. 25. prosinca, kad zviježđe poznato kao 'Tri kralja' 'slijedi' zvijezdu Sirius, Sunce se ponovno počinje kretati. Rođenje od majke djevice također je poistovjećeno sa zviježđem Virgo tj. djevica, koje ima oblik latinskog slova M, zbog čega smatraju da mnoga imena 'majki djevica' poput Isusove majke Marije, Budhine majke Maye, te Adonisove majke Mayre, počinju sa slovom M.

„Sve religije su nažalost podložne novcu. Crkva i Vatikan su bili jedni od najvećih bankara prije 500 godina i još uvijek danas jesu i trebaju im ljudi poput Rothschilda čije banke drže njihove novce, znači postoji JP Morgan kompanija koja praktički pere novce od Vatikana, jer oni taj novac ne smiju prikazati. Ne smije se generalizirati, postoje dobri i loši svećenici, ali vrh je sve samo ne siromašan. Crkva samo otupljuje ljude svojom metodologijom propovijedanja. Dio govori da treba ići u crkvu da ne smiješ učit prirodne znanosti, da je to loše. Sad, kome to paše?! Crkvi je svejedno, crkva će imati pare bili ljudi pametni ili ne, neće im nitko to uzeti, ali nije dobro da narod bude previše pametan za vlastodršce“, mišljenje je Brune Oreškovića.

Svjetska vlada

Teorija zavjere koja spominje tzv. svjetsku vladu, tvrdi da je moć u rukama nekolicine ljudi koji zajedno surađuju ne bi li ostvarili profit. Narod nastoje držati u strahu, bilo od terorizma, globalnog zatopljenja ili AIDS-a, samo da bi se lakše kontrolirao. Zanimljivo je da je cijeli SAD prikazan kao žrtva vlastite vlade, a ne kao glavni krivac.

„Svima je zajednički cilj da se stvori nekakva naddržava koja bi ispunjavala funkcije tih nekih najmoćnijih ljudi na svijetu koji drže najveći dio kapitala. Prvi rat koji je bio tako napravljen, znači tom nekakvom tzv. diplomacijom, prevarom, bio je burski rat kojima je bio cilj da se ti neki centri moći u Engleskoj domognu rudnika dijamanata u južnoj Africi. Onda se kasnije ta ista metodologija koju su oni napravili u tom burskom ratu počela primjenjivati. Jednostavno zarate jedne protiv drugih i jedne i druge financiraju oružjem, znači imamo za primjer dva afrička plemena koja se bore npr. Hutu i Tutsi u Ruandi, koji dobivaju oružje iz istog izvora, a dok oni ratuju, za to vrijeme multinacionalne kompanije crpe njihova bogatstva. To je recimo čisti primjer“, kaže Bruno Orešković.

Osim ratovima, računi najvećih svjetskih moćnika navodno se pune i prodajom droge i oružja, te naravno bankarskim transakcijama, budući da se u tu elitnu skupinu uglavnom ubrajaju bankari. Teorija zavjere uvijek kreće od pretpostavke da netko nešto skriva. Velika svjetska vlada manipulira javnošću na razne načine, zbog vlastitih interesa. No tko su ti ljudi koji manipuliraju cijelim svijetom?

„Postoji taj Komitet 300, koji su najmoćniji ljudi na svijetu, a okupljaju se - nikad. Postoje nekakve pod-organizacije tog Komiteta 300 koje se okupljaju na redovitoj bazi: Vijeće za vanjske odnose, Bildenbergška skupina i Trilaterala. Te tri organizacije zajedno čine komitet 300, njihovi šefovi se nikad nisu okupili, ali zato se ove tri okupljaju. Vijeće za vanjske odnose se financira iz zaklade Rockefeller, a ima svoje ljude i radi unutar State departmenta koji kreira američku vanjsku politiku. Znači, kako se može američka vanjska politika kreirati po politici nekakve zaklade Rockefeller“, pita se Bruno Orešković.

U Komitetu 300, prema teorijama zavjere sjede Rockefellerovi, Rothschildi, R. Murdoch te mnogi drugi poznati moćnici. Svi su navodno ujedinjeni te zajedno kontroliraju svijet i upravljaju njime. „Glavna teza Rockefellera je: ako kontroliraš banke, kontroliraš državu. Sve religije služe kako bi se čovječanstvo držalo mirnim dok dolazi taj transfer“, smatra Bruno Orešković.

U filmu su iznesene i teze da je i Drugi svjetski rat isprovociran, što autori potkrepljuju činjenicama da su Amerikanci financirali Nijemce. IBM im je prodavao računala, Ford kamione, a Standard Oil kompanija naftu i benzin. Pod istragom je navodno bio i sam Prescott Bush, djed Georgea Busha, zbog pomaganja nacistima, odnosno samom Hitleru putem svoje banke u Manhattanu.

Jedna teorija zavjere tiče se i bivšeg američkog predsjednika John F. Kennedya, koji je tjedan dana prije nego što je ubijen održao govor u kojem se izjasnio protiv tajnih društava, i u kojem je napomenuo da se američki sustav ne smije koristiti za promoviranje multinacionalnih kompanija i privatnih interesa firmi. Iako oko atentata na Kennedyja postoji niz teorija i kontradiktornih mišljenja, sam atentat nikad nije razjašnjen.

„Za ono za što se prije koristila vojska sad služe banke, a ako te ne mogu bankama i kompanijama osvojiti, onda pošalju vojsku, onda te recimo američka vojska napadne. Kad nećeš prodat neku banku recimo, kad nećeš prepustit pogon nuklearni, kao npr. Iran Amerikancima. Kao što je Chavez sad negativac samo zato što je nacionalizirao svoje naftne izvore, ne dopušta da više novac koji se zaradi od prodaje venezuelanske nafte ide u New York, nego hoće da ostane u Caracasu u Venezueli, jer to je njihova nafta. Sad oni prikazuju njega kao nekakvog negativca diktatora, samo zato što je protiv njih“ dodaje Bruno Orešković.

Iskorištavanje je u velikoj mjeri, prema mišljenjima teoretičara zavjere, povezano s Afrikom, izvorima najbogatijim kontinentom, s najsiromašnijim ljudima. Afrika osim dijamanata, zlata, nafte i ostalih bogatstava, nažalost ima i AIDS, ali i ratove koji desetkuju stanovništvo. Prema zagovarateljima teorije zavjere virus HIV-a donesen je u Afriku, bilo slučajno, bilo namjerno, a zbog needuciranosti stanovništva nekontrolirano se širi.

„Ono što se događalo u Jugoslaviji isto spada u onu 'zarati pa vladaj'. Imaš plemena koja ratuju, a ti za to vrijeme kupuješ banke. Pitanje je tko je naviše profitirao ratom u Jugoslaviji? Nisu sigurno Hrvati, nisu Srbi, nisu Bosanci…Onda tko? Slobodan Milošević je bio bankar, radio je u prvoj Manhatannskoj banci prije nego je došao u Jugoslaviju biti čelnik njihove Komunističke partije. Radio je kod Rockefellera u njegovoj banci u New Yorku. Bio je bankar i odjednom je samo postao političar, a ne znam baš da li je bolje zarađivao tamo u Manhattanu u banci ili ovdje. A da nije bilo Miloševića, Jugoslavija se ne bi raspala“, misli Bruno Orešković.

Bilo da vjerujete u teoriju zavjere ili vas takve stvari ne zanimaju, iznesene činjenice nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Budući da sama teorija zavjere kreće od pretpostavke da se masama kontrolira putem medija, časopisa i filmova, čiji je cilj prema teoretičarima zavjere zaglupljivanje javnosti, sigurno nije loše pogledati dokumentarni film 'Zeitgeist', koji pruža malo drugačiju perspektivu pogleda na svijet.

 

Nevjerojatno je što se u jeku afere s pirotehničarima Zlatka Gledeca stavlja na čelo AKD-a Mungos

Ponovno su se, povodom Thompsonovog koncerta što ga je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić organizirao na središnjem trgu, rasplamsale diskusije kakve inače dobivaju na intenzitetu nakon svakog većeg održanog ili, u inozemstvu, zabranjenog koncerta tog muzičara. S takvim problemom susretali smo se i devedesetih, posebno u vezi s preimenovanjem Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Thompsonovi apologeti i tada su osuđivali sve neistomišljenike kao nacionalne izdajnike, a promijenilo se jedino to što danas tvrde kako je svako zlonamjerno svako pripisivanje im koketiranja s ustaštvom. Pero Kovačević je čak rekao da su za to koketiranje krivi provokatori koji su prije bili u Kumrovcu, a koliko se sjećam, on i njegova stranka pozirali su sa fašističkim pozdravom ispod slike Ante Pavelića. I tako se stalno političari snebivaju i govore da Marko Perković ustvari pjeva domoljubne pjesme, ali vjetar svako malo odgrne plašt i otkrije kopita.
 
Koji put dođe Thompson u mjesto gdje ljetujem, i budući da je mjesto maleno, nemoguće ga je ne čuti dok pjeva. Njegov trademark su Jure i Boban, a jednom je tako, prije pet ili šest godina, usred pjesme stao i poručio: "Jebo pas mater Mesiću i Račanu". To je nalik onome kad se Milu Budaka proglašava velikim hrvatskim književnikom. On zaista jest bio i književnik, ali daleko najznačajnija djela koja je napisao bili su rasni zakoni. Tako je i s Thompsonom – ne da on zazire od toga, nego mu je to glavno. Nikad on ni njegovi nisu protestirali što se na koncertima uzvikuje "ubij Srbina", nego se sad ograđuju od toga, kad je to postalo politički štetno. Ali, sad se to desilo na glavnom metropolskom trgu, pa se zgražaju svi od političke elite do Crkve. Nemoguće je dalje ponavljati da su krivi ubačeni provokatori, a nitko od njih još ne želi reći da je sam Thompson provokator.
 
Čini mi se zazornim optuživati srednjoškolce koji izvikuju ustaške parole, dok državna politika nije osudila tu ideologiju na pravi način. Ne smiju grešnicima ispasti prvenstveno neki klinci koji su navučeni na neku vrstu protesta koji im nije sasvim jasan. Pravi krivci mogu se vidjeti, recimo, na suđenju Branimiru Glavašu, kad odvjetnici ispituju svjedoka Krunoslava Fehira. I njega optužuju fotografijom iz rata, kad se slikao u ustaškoj uniformi ispod Pavelićeve slike, i prešućuju da je Fehir tad imao 16 godina, što znači da je pravi krivac bio netko drugi, netko stariji i s više ovlasti. A svi znamo tko je doveo do te situacije, ili do ove na Trgu bana Jelačića. Predstavnik branitelja Ivan Pandža sad protestira što su u "Otvoreno" pozvani "samo oni koji cijelog života mrze Hrvatsku". Ima donekle pravo, i ja sam protiv izolirane i ksenofobične Hrvatske u koju nas oni vode, a i on je osobno stajao devedesetih na Trgu žrtava fašizma, na strani onih koji su nas gađali suzavcem i kamenjem.

Hrvatska nije poduzela mnogo da Austrija odustane od prosudbe kako je Milivoj Ašner, požeški ustaški časnik iz Drugog svjetskog rata, "prestar i prebolestan" za izručenje i suđenje u domovini iz koje je davno emigrirao, tek je ispunila elementarne službene obaveze, kao što je učinio i Interpol. Nogometno ludilo, baš kao i koncertno, idealan je medij za afirmiranje ustaštva, pa je i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković izjavio da mu je pobjeda Hrvatske nad Engleskom, na Wembleyu krajem prošle godine, draža od ove nad Njemačkom, zbog – Bleiburga

Kucate na zatvorena vrata. Mi smo se od toga ogradili. Ne samo udruge i branitelji, nego i mi. Osuđujemo to – rekao je Milan Bandić poslije iznenađujućeg ukazanja raznih ustaških simbola na koncertu Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića, a kojeg je on sam, Bandić, i organizirao. Tjednima je novopečeni koncert-menadžer javno upozoravan da je općepoznati smisao Thompsonove svirke upravo isticanje znakovlja što je 2002. godine jasno stavljeno van zakona Republike Hrvatske, te izvikivanje prigodnih poruka poput "Ubij Srbina" ili "Za dom spremni"... Ali, zagrebačkom gradonačelniku bit će za ekskulpaciju dovoljna i naknadna ograda.

Danima potom brujali su mediji o slučaju policijskog inspektora Josipa Gašparca iz Zagreba, koji je zbog svega rečenog kazneno prijavio i pjevača iz Čavoglava i anonimne kršitelje zakona u publici. Umjesto privođenja Marka P. na informativni razgovor, sam Gašparac je suspendiran i oblaćen kao problematičan i neprofesionalan policajac; u Nacionalu je čak proglašen za manipulatora i provokatora. Vesna Pusić nije povjerovala u slična objašnjenja, već je prozvala vladu zbog toleriranja i poticanja ustaštva i šovinizma, a povodom Gašparčeve suspenzije u tom svjetlu zatražila je ostavku ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića.
 
Tu negdje nalazi se i ključni problem ove "pojave": vlasti, državne i lokalne (uz određene izuzetke), sustavno idu na ruku fašistima u Hrvatskoj, odnosno ustaštvu kao hrvatskom varijetetu fašizma. Thompsonovi koncerti samo su liturgija takve ideologije koja s aktualnom vladavinom HDZ-a usvaja još jedan dnevnopolitički osigurač, što ga socijaldemokrat Bandić naziva "ograđivanjem". Tko se ustvari zatekao iza te ograde i pred kim su faktički zatvorena vrata koja on spominje, drugo je pitanje...
 
Hebrangova obrana
 
Andrija Hebrang, član predsjedništva i predsjednik saborskog kluba HDZ-a, osobno je stao u obranu prava Marka Perkovića da nastupi na centralnom zagrebačkom trgu. Ubrzo nakon izjave Vesne Pusić o vladinoj praksi, međutim, potpredsjednica vlade Jadranka Kosor izjavit će da su policajci ipak trebali intervenirati.
 
Doduše, ona je prije toga znakovito usporedila tvrdnju opozicijske kritičarke s jednim poznatim istupom potonje otprije šest godina: "Od te izjave", rekla je Kosor, "gluplja je jedino ona da je Hrvatska bila agresor na BiH". Sad premijer Ivo Sanader traži da se ispita slučaj Josipa Gašparca, a njegova vlada zauzima stajalište da je Thompsonov koncert (valjda ne samo posljednji?) – inače započet pjevačevim pozdravom ratnom zločincu Mirku Norcu - "politički naštetio ugledu Hrvatske u svijetu". A zaista se nije lako naviknuti na činjenicu da je za Hrvatsku politički štetno ono što je po Srbe, recimo, štetno već na čisto fizičkoj razini.
 
Nesnalaženje u principima što nam ih zadaje međunarodni kontekst i pripadajuća politička korektnost, iskazala je uto i Hrvatska televizija. Publicist i nakladnik Slavko Goldstein pokušao je u emisiji "Otvoreno" ukazati na porijeklo izvjesnoga naslovnog Thompsonova stiha, zapravo citata jedne omiljene izreke Ante Pavelića ("Ljuta trava na ljutu ranu"), da bi mu voditelj Mislav Bago upao u riječ opominjući ga kako nije mjesto za "glazbene kritike". Istodobno na Indexu biva objavljen članak o tiskanju knjige "Magnissimum crimen" Salamona Jazbeca, tajnika Margelova instituta u Zagrebu, koja donosi još nekoliko sličnih "glazbenih kritika"...
 
Margelov institut poznat je po zalaganju da se na sud privede Milivoj Ašner, požeški ustaški časnik iz Drugog svjetskog rata, kojeg je Centar "Simon Wiesenthal" optužio za mučenje i deportaciju više stotina Židova, Srba i Roma. Ako se može ustvrditi da je Miroslav Škoro, kolega Perkovićev te saborski zastupnik HDZ-a, mislio na Mirka Norca i Antu Gotovinu kad je na Jelačić-placu nakon posljednje nogometne pobjede Hrvatske nad Njemačkom u Klagenfurtu, pozdravio "one koji ne mogu biti s nama", jasno je da se na Milivoja Ašnera to sigurno nije odnosilo. Ašnera je, naime, britanski The Sun uslikao tih dana dok je na jednoj klagenfurtskoj ljetnoj terasi pio vino. "On je veliki navijač hrvatske reprezentacije i prati sve utakmice", izjavila je njegova supruga.
 
Kazneno gonjenje
 
Hrvatska nije poduzela mnogo da Austrija odustane od prosudbe kako je Ašner "prestar i prebolestan" za izručenje i suđenje u domovini iz koje je davno emigrirao, tek je ispunila elementarne službene obaveze, kao što je učinio i Interpol. Nogometno ludilo, baš kao i koncertno, uostalom, idealan je medij za afirmiranje ustaštva, pa je i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković izjavio da mu je pobjeda Hrvatske nad Engleskom, na Wembleyu krajem prošle godine, draža od ove nad Njemačkom, zbog – Bleiburga... Na istom primjeru nedavno se ponovno razotkrio Andrija Hebrang, pravdajući državnih pola milijuna kuna subvencije za ovogodišnje obilježavanje bleiburške tragedije, pet puta više od iznosa namijenjenog memorijalnim potrebama Jasenovca.

Ukratko, on je ustanovio kako je dosad ukupno za Bleiburg izdvojeno puno manje nego za Jasenovac, što se "ne može nadoknaditi u jednoj godini već tijekom više državnih proračuna". Jasenovac i Bleiburg su nešto poput klasične binarne opreke na kojoj se također redovito sapliće i Katolička crkva u Hrvatskoj, koja se na mjestu nekadašnjeg ustaškog konc-logora pojavljuje krajnje suzdržano i nevoljko, reprezentirana tek ponekim svojim nižim pripadnikom, dok u godišnjim komemorativnim svečanostima na austrijskom polju gdje su ustaše i četnici 1945. godine izručeni partizanima (Wembley!), figurira više-manje kao najviđeniji sudionik.
 
Nalik HDZ-u, taj se najveći hrvatski nevladin centar moći silno duri kad mu se nabije na nos tradicionalna sklonost ustaštvu, a koja je znala – ni rijetko niti nakratko - prerastati u efikasnu praktičku suradnju. Ivan Fumić, preživjeli zatočenik Jasenovca, ovog je proljeća optužio "veći dio klera" zbog "izdašne pomoći ustašama", kako nekad, tako danas. Svi su poskočili zbog navodne mu neodmjerenosti, pa gotovo nikome nije zasmetala atipično žestoka reakcija kardinala Josipa Bozanića, koji je od državnog odvjetnika zatražio kazneno gonjenje Fumića. Thompson, pak, lani je nastupio na crkvenoj manifestaciji "Božić u Ciboni". Nije ni čudo, s obzirom na "glazbenu kritiku": njegove je stihove dubrovački biskup Želimir Puljić usporedio sa Svetim pismom.
 
Miješanje teza
 
Kad su pastiri tako nastrojeni, ne bi valjalo da im poslovično krotko stado udari kontru... Pa u Zagrebu neki građani na Trgu maršala Tita zahtijevaju preimenovanje istog, s desnicama dignutim na "rimski pozdrav"; u Zadru neki umirovljenici defiliraju u "memorijalnoj povorci" obučeni u ustaške uniforme; neki zadarski srednjoškolci s istovjetnim insignijama i pozdravima protestiraju zbog suđenja generalu Anti Gotovini; neki nogometni sponzori u Imotskom meću igračima na dres golemo "U"; neki slavonski huligani uz nacionalističke psovke zaskakuju i mlate navijače "Crvene zvezde" u selu Bobota; jednako nepoznati, neki počinitelji ustaškim grafitima skrnave pravoslavnu crkvu u Šibeniku, itd.
 
Otkako je Sanader došao na vlast i radi "ugleda Hrvatske u svijetu" ustuknuo pred vlastitim stavovima što ih je 2001. zastupao na splitskoj Rivi, dakle, nisu koncerti, utakmice i mise jedini ambijenti u kojima hrvatski fašizam dolazi do izražaja. Nisu to isključivo niti mračni, u crno zavijeni listovi što nam iz tjedna u tjedan gostuju u rubrici "Greatest Shits". Ustaštvo se zavlači u škole, razlijeva se ulicama, posjećuje srpska sela; ono nije nikakva alternativa, da ne kažemo avangarda, nije pokret otpora ni eksces. Njegovo je prešutno prihvaćanje naprosto ključna ideološka točka političkog mainstreama, a to posebno upada u oko dok se vlasti upinju dokazati kako ga uopće ne podržavaju.
 
Problem je jedino u onom međunarodnom kontekstu, u diktatu EU-a i širem, u stanju "ugleda Hrvatske u svijetu". Zbog njega ustaše više ne mogu biti do kraja iskreni, pa moraju dokazivati kako je Pavelić zapravo bio antifašist, a Tito i partizani da su bili pravi fašisti... Zbog toga ne smiju reći niti da jesu rasturali Bosnu i Hercegovinu, i da im je prokleto žao što nisu uspjeli do kraja. Nego su prinuđeni muljati i na silu miješati teze, uvlačiti se u posvema domobransku kožu, uvijati svoja vjerovanja u rock-poeziju i, sve u svemu, okretati fakte na glavu kako god se kojem strancu prohtije. Onda bude normalno što neprimjetnim prolazi valjda nimalo slučajan Bandićev lapsus, jer se kucanju na zatvorena vrata može čuditi samo onaj kome se inače sama otvaraju ili u protivnom jednostavno preskače ogradu.
 

 

 

JAKOV SEDLAR, čovjek koji je skrivio "Četverored" (film koji je u sjećanje prizvao i u sjenu bacio najsjajnije momente Brucea Campbella) snimio je dokumentarni film o prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, prikladno nazvan "Tuđman".

Nepotrebno je isticati, već poslovično ljigav način na koji je Sedlar pristupio tematici ali uz sve negativne stavove koje neki od nas prema Sedlaru gaje, moramo mu priznati jedno. Naime, film će o predsjedniku reći onoliko koliko redatelj i arhivske snimke dopuštaju, stavovi o Tuđmanu i njegovoj povijesnoj važnosti ostat će nepromijenjeni jer Sedlar je u konačnici snimio vlastiti statement (i na to ima svako pravo), film svakako nećemo pamtiti kao objektivni prikaz osobe koja u domaćoj povijesti, sviđalo se to nekima ili ne, ima ključno mjesto, ali za sva ona mjesta na kojima pada kao vješt redatelj, Sedlar se itekako iskupljuje vraćajući onaj stari uvlakački ton koji smo umalo zaboravili.

Hommage ulizivačkom mentalitetu

Iako je od Tuđmanove smrti prošlo skoro cijelo desetljeće, redatelj je uspio u samo jednom uratku evocirati vremena kada su sistemski psi poput Nenada Ivankovića bez zadrške i osobina bića s formiranom kralježnicom, jezicima i perima milovali predsjednikov ego. Sedlarov dokumentarni film predstavlja svojevrsni hommage ulizivačkom mentalitetu i ponosno stoji kao posljednji poltronski urlik iz mrtvačeva dupeta.

Na stranu sve to nepotrebno guzičenje, na stranu bacanje sjemena mržnje korištenjem netočnih podataka (Srbi su sustavno naseljavani, 90 posto hrvatskih Srba sudjelovalo je u ratu protiv Hrvatske itd.) i na stranu isforsirano domoljublje koje izaziva mučninu, Sedlar se u Stankovićevoj emisiji svojski potrudio da pouči ovaj zabludjeli narod kako voljeti vlastitu domovinu, nadodavši da svaki "klošar" koji se drznuo kritički osvrnuti na domovinu zaslužuje da živi tamo gdje obitavaju mračne aveti prošlosti. Domovinu moramo voljeti na način na koji nekritična majka voli sina jedinca. Moramo biti popustljivi, puni naivne podrške i slijepe ljubavi, a prije svega ne dirati u svetinje jer samo đavolji jataci njuške guraju tamo gdje im nije mjesto.

Vrijeme ljubljenja guzova "najvećih Hrvata"

Svakom novom rečenicom Sedlar nas je postepeno vraćao u vremena kada su neki od nas jasno izražavali svoje domoljublje ljubljenjem guzova "najvećih Hrvata", kada je mrziti Srbe značilo voljeti Hrvatsku i kada su nas zadojeni beskičmenjaci učili da samo bezrezervno ljigavljenje zaslužuje nazivati se domoljubljem.

Bio je to sat povijesti, vremeplov koji nas je vratio u neka druga vremena, u guzicu iz koje su čak i oni najustrajniji već odavno zbrisali koncentrirajući se na neko novo "novo vrijeme“. I valja respektirati ljude koji svoj stav zadržavaju čak i onda kada to nije rezultat određenih interesa, ali moramo se zapitati koliko je Sedlarov film dokumentaristički a koliko njegov osobni obračun s neistomišljenicima koje naziva izdajnicima. Poprilično su zanimljive i paralele koje je Sedlar povukao između sebe i Michaela Moorea kao da je upravo on taj koji je ukazao na probleme moderne Hrvatske skladajući panegirike čovjeku kojim je nedvojbeno očaran.

Na svu sreću, još je uvijek moguće voljeti vlastiti dom bez lupetanja gluposti.

Kantonalno tužilaštvo u Zenici dalo je saglasnost za pretres firme "Šulc Cibos" nakon eksplozije u kojoj su u ponedjeljak poginule dvije osobe, potvrđeno je u ovom tužilaštvu.


Braća Asim (29) i Belmedin (34) Hasanović su poginuli, a tri osobe su povrijeđene u Dubravama kod Visokog kada je eksplodirala granata koju su, navodno, rezali mašinom za obradu željeza. Prema riječima komšija Hasanovića, granate su nabavili od firme "Šulc Cibos", koja im je dala potvrdu da su sve granate pregledane.

Sejad Kožo, portparol zeničkog tužilaštva, istaknuo da će pretres i oduzimanje eksplozivnih sredstava iz ove firme zajedno s policijom obaviti i službenici Civilne zaštite koji će ta sredstva uništiti.

Nezvanično sazanajemo da je vlasnik ove firme Ćazim Talam, ali ovu informaciju ni iz tužilaštva, niti iz policije nisu htjeli potvrditi, istaknuvši da je istraga u toku.  

Senaid Hasić, portparol MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, kazao je da je pretres firme planiran za danas.

U eksploziji granate teško su povrijeđeni Mirza Rožajac (21) dok je lakše povrijeđen otac poginulih mladića Asim Hasanović (56), te Asim Sejdić (49). Hasanovići su se bavili sakupljanjem starog željeza, koje su sjekli i prodavali.

Saznajemo da je u Zenici prošle godine na sličan način poginula jedna osoba, ali nismo mogli dobiti informaciju da li je i u tom slučaju granata nabavljena od firme "Šulc Cibos". 

"Nakon eksplozije pripadnici Civile zaštite opštine Visoko su na otpadu pronašili osam granata koje su predali Federalnoj upravi Civilne zaštite", potvrdio je juče Dragan Božičković, pomoćnik načelnika Civilne zaštite opštine Visoko.

Igor Rađenović, direktor "Zagrebačkih cesta", podružnice "Zagrebačkog holdinga" u kojoj posljednjih nedjelja traje intenzivna istraga USKOK-a i kriminalističke policije, pretučen je juče palicom za bjezbol ispred svoje kuće dok je kretao na posao.Prema nezvaničnim informacijama, radi se o klasičnoj "sačekuši" koja bi trebalo da bude neka vrsta mafijaške poruke."Ne mogu ništa reći, mogu samo potvrditi da je točno da sam pretučen", rekao je Rađenović, ezdepeovac koji je, inače, bio i šef Kabineta bivšeg premijera Ivice Račana.U istrazi koja se vodi zbog sumnje da su "Zagrebačke ceste" služile gradskim vlastima za pranje velike količine novca, direktor Rađenović bio je kooperativan prema istražiocima koji su danima izuzimali dokumentaciju. Kako se saznaje, neki od dokumenata do kojih su došli istražioci ukazuju da se novac prao preko fiktivnih radova.Istražioci, kako se saznaje, još nisu ispitali bivšeg direktora "Zagrebačkih cesta" Ivana Kolarića, inače rođaka supruge gradonačelnika Milana Bandića, za čijeg su se mandata događale sumnjive malverzacije. No, Kolarić bi uskoro trebalo da bude pozvan na informativni razgovor.I ovaj fizički napad na Igora Rađenovića daje indicije kako je istraga u "Zagrebačkim cestama" vrlo ozbiljna i ima velike šanse da završi hapšenjima."Pet puta sam danas razgovarao s načelnikom zagrebačke policije Marijanom Tomuradom i ulio mi je nadu da će počinitelji doći pred lice pravde. Kolega Igor Rađenović je trenutno na kliničkom promatranju i stanje mu je stabilno. Napad na njega svjedoči da ljudi 'Holdinga' rade svoj posao kako treba", izjavio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić osvrćući se na ovaj napad."Ta šipka u glavu Rađenovića šipka je u glavu svih nas koji radimo u 'Holdingu'", poručio je Bandić, želeći Rađenoviću brz oporavak.Na napad se osvrnuo i Slobodan Ljubičić, direktor "Zagrebačkog holdinga", govoreći kako u dvije godine rada čelni ljudi "Holdinga" neprestano dobijaju prijetnje i uvrede, a sve jer žele uvesti red u poslovanje firme i smanjiti njene troškove.Bandić je kazao da nakon ovog napada i dalje ostaje na raspolaganju svima koji ga trebaju, neće uzeti tjelohranitelja, jer ga nije uzeo ni kad je prije šest godina eksplodirala bomba pred Gradskom upravom.Zagrebački gradonačelnik je zaključio da je Igor Rađenović došao na čelno mjesto "Zagrebačkih cesta" jer on kao gradonačelnik nije bio zadovoljan radnim navikama i ekipom u tom preduzeću, u što je Rađenović uvodio reda.

Akcija prikupljanja potpisa birača uz zahtjev da se o ulasku Hrvatske u Sjevernoatlantski pakt odluči referendumom nije, uz dane resurse i zakonske okvire, mogla domašiti traženih oko 450.000 potpisa.

Bezobrazluk ministra Branka Vukelića, po kojem to dokazuje da je većina protiv referenduma, jedva da treba komentirati; osim što su, odjednom, ankete javnog mnijenja nevažne (jer pokazuju samo 70 % podrške referendumu, dočim su dovoljne kada pokazuju da – mada u nižem postotku – većina trenutno prihvaća ulazak u NATO), voljeli bismo vidjeti dotičnog gospodina da s toliko novca, volontera i medijske šutnje koliko su imali aktivisti za referendum pokuša prikupiti potpise u korist NATO-a.

Vjerojatno bi mu čak i izlazak pred splitski sud lakše pao. Brojka nedostatna za zakonski minimum, dakako, ne znači da pokretači i potpisnici nisu u pravu.

Stvari u koje bi hrvatska ulaskom u NATO bila uvučena toliko su krupne i zamršene da definitivno pripadaju u pitanja koja se tiču njene neovisnosti i suverenosti, za koja važi referendumsko odlučivanje.

Ta je činjenica, međutim, zamagljena opstrukcijom ikakve javne rasprave (u ozbiljnom smislu, u kojem se za prijedlog javno iznesu razlozi, u javnosti se čuju i eventualni proturazlozi, te se može koliko-toliko racionalno formirati neka politička volja), koja pokazuje da postupanje političke i dijela akademske elite slijedi tipičan hegemonijski obrazac, po kojem uopće ne mora argumentirati svoje opredjeljenje.

O tome govori i slabost razloga za koje se na jedvite jade dade prikupiti iz javnih istupa pobornika novog blokovskog svrstavanja.

0. kontekst
Sjevernoatlantski pakt je prije gotovo 60 godina bio osnovan zbog vojne opasnosti Sovjetskog Saveza. SSSR je potom formirao svoj pandan zapadnom bloku, i započela je 40-godišnja igra međusobnog zastrašivanja sredstvima sve masovnijeg uništavanja.

Nakon četiri decenija sovjetski se režim urušio, skupa sa svojim imperijem. Ideolozi NATO-a pohitali su to protumačiti kao svoju pobjedu, premda je vojna komponenta kolapsa komunističkih režima bila tek sporedna.

Bio je to početak dugog niza izmišljanja razloga za nastavak djelovanja zapadnog vojnog saveza.

Evo sad razlogā zbog kojih bi NATO navodno trebalo i dalje održavati, razvijati i širiti:

1. NATO je jedino sredstvo djelotvorne međunarodne akcije demokratskih država i najuspješnija međunarodna asocijacija dosad
Moguće - ali djelotvorne za što i uspješna u čemu? Ako članice i jesu demokratske (premda, vidjet ćemo, ne sve i ne uvijek), to još ne znači da međunarodno promiču demokraciju i djeluju na demokratski način.

Članice NATO-a imaju liberalno-demokratske i koliko-toliko socijalne vrednote za kućnu upotrebu, a prema vani, osobito one s najsnažnijim kapitalističkim privredama, imaju interese – za pristup energentima, sirovinama, tržištima, jeftinom zemljištu, vodi i radnoj snazi, te dakako za kontrolu stabilnosti svih tih uvjeta.

Intervencije u trećim zemljama legitimiraju se unutarnjom demokracijom većine država članica, ali uspješnima su se pokazale u nečem drugome, a ne u uspostavljanju slobode i demokracije u svijetu.

K tome, vodeće članice NATO-a opstruiraju jedinu međunarodnu organizaciju koja bi mogla biti legitiman mehanizam međunarodnog djelovanja - Ujedinjene Nacije.

2. NATO štiti od novih prijetnji sigurnosti: međunarodnog terorizma, organiziranog kriminala...
Te nove prijetnje su (1) dijelom proizvod samog NATO-a odnosno njegovih najjačih članica, a (2) po svojoj naravi takve da jedan vojni (pa ni vojno-politički) savez nema nikakvog značenja u njihovu suzbijanju.

1. Terorizam je u problematiku svjetske sigurnosti na velika vrata inauguriran nizom napada na trupe i predstavništva SAD po islamskom svijetu i u samim Sjedinjenim Državama (znamenitog 11. septembra 2001.). Niz napada na trupe i institucije najmoćnije zemlje svijeta je propagandno promoviran u "međunarodni": nikada nije pronađena nikakva međunarodna sila u pozadini tih napada.

To da su se oslobodilačke, gerilske, pa i terorističke organizacije međusobno povezivale, pomagale i umrežavale stara je stvar, od PLO-a do IRA-e; međunarodni terorizam al pari državama, pa i cijelom savezu, naprosto je političko-medijski konstrukt, kojim se interes jedne države predstavlja kao univerzalan problem.

2. Kada je to vojska suzbila ikakav terorizam (ili organiziran kriminal i slične stvari, na koje se također pozivaju proroci novih sigurnosnih prijetnji)? Čime bi, dakle, jedan vojni (pa nek’ je uz to i politički i kakav hoće) savez doista bio lijek protiv toga? Po redu veličine i načinu djelovanja terorizam, organizirani kriminal i slične "prijetnje" djeluju sub-državno, pa makar to činile i prekogranično i usmjereno na državne simbole i/ili institucije. Adekvatan su odgovor policijske mjere i metode, dopunjene određenim obavještajnim aktivnostima.

Iz nastojanja da se sve to ipak iskoristi kao opravdanje određene državne i međudržavne politike, tim se pojavama pripisuje i državna komponenta, tj. konstrukcija o prijetnjama se projicira na određene države (Afganistan, Irak, nadalje po potrebi Sirija, Iran, ...) kao one koje terorizmu i organiziranom kriminalu pružaju bazu, toleriraju ih, ili su naprosto neuspjele kao države – jer ne obavljaju policijske funkcije za zapadni svijet.

Time se otvara igralište za vojne akcije, i zaista se dobiva međunarodna nestabilnost, od čitavih se zemalja stvara prostor za terorizam, te je opravdanje za vojnu alijansu uspješno priskrbljeno.

3. NATO pomaže stavljanju nacionalnih armija pod demokratsku civilnu kontrolu
To je eventualno moglo djelovati u nekim postkomunističkim zemljama, u kojima je novim vlastima trebao oslonac za demontažu vojnih hijerarhija formiranih pod ideologijskim i političkim utjecajem propalog suprotnog bloka. Ali nije u Turskoj i neće u Hrvatskoj, u kojoj je vojska uspostavljana ne iz neke komunističke armije, nego nasuprot njoj.

K tome, Hrvatska je vojska bila i ostala pod i te kakvom civilnom kontrolom, koju su prije svega personificirali Tuđman i Šušak. To što ta politička kontrola nije bila demokratska, niti u duhu liberalne politike, NATO-u nikada nije smetalo.
Štoviše, uključivanje zemlje u nadnacionalnu vojnu asocijaciju - kompliciranije procedure, više aktera, više izgovora za političare da prikrivaju osnove i tokove odlučivanja, slabija preglednost – pojačava postojeće slabosti demokratske civilne kontrole nad vojskom: netransparentne odluke, nad-određene sigurnosne procjene kao njihovo opravdanje, manjkavu inspekciju okoliša, javnih nabava itd.

Upravo aktualno petljanje i muljanje vodećih domaćih političara već o samom odlučivanju o ulasku u NATO, pa čak i o tome bi li se moralo raspisati referendum da je ispunjen ustavni uvjet o zahtjevu 10% biračkog tijela, pokazuje što nas čeka ako Hrvatska uđe u NATO: ono na što pristanu u tijelima zajedničkog odlučivanja hrvatski će političari prikazivati domaćoj javnosti upakirano - u dijelovima, iskrivljeno, kako bi se prikrile prave posljedice.

4. NATO ne donosi obavezu slanja naših momaka u svjetska krizna žarišta
To je zapravo podlo sročen argument, koji prikriva da bi međunarodna obaveza sudjelovanja u čuvanju mira trebala postojati, ali ne kroz vojni savez jedne posebne grupacije, nego na osnovi univerzalnog legitimiteta i pravila Ujedinjenih Nacija.

Članice NATO-a čine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje su najodgovornije za to što je UN onemogućen u toj funkciji, što, dakako, dobro dođe kao "dokaz" da se bez NATO-a ne može riješiti nijedan slučaj teškog međunarodnog sukoba.

To što članstvo u NATO-u ne povlači takvu obavezu muzika je za hrvatske uši, jer to je bio jedan od najčešćih razloga protivljenja ulasku Hrvatske u alijansu. Stoga ne treba žaliti zbog smanjenja postotka protivnika – barem onih koji su bili motivirani tim sebičnim razlogom. Jesu li se i u jesen i zimu 1991. protivili tome da druge zemlje pošalju svoje dečke da dođu to stop the war in Croatia?

Stvar je, međutim, u tome što NATO-ova navodna superiorna efikasnost u međunarodnim operacijama prikriva zbiljski nedostatak primjerenog međunarodnog mehanizma uspostavljanja i održavanja mira.

U Bosni i Hercegovini, NATO je čekao više od tri godine, da bi se na kraju pokazalo kako se čekalo da se suprotne strane dovoljno iscrpe te, uz par završnih udara po Srbima, budu spremne za pregovore u kojima će se u nedogled zamrznuti teritorijalno-politički rezultati ratne podjele.

Na Kosovu NATO nije ušao kopnenim trupama da zaštiti ljude tamo gdje se događalo stvarno nasilje, nego je komotno, na daljinsko upravljanje, lupao po pozadinskim ciljevima u Srbiji, bez obzira na to što je famozna kirurška preciznost svaki čas pogađala i civile, a predmet zaštite je dotle proživljavao masovno ubijanje i izbjeglištvo.

Ruanda mu je posve promakla, a u Darfuru se čeka – što? Kompromis s interesima Kine? O dosadašnjim rezultatima intervencija u Afganistanu i Iraku, gdje je NATO pasivno gledao što čini njegova vodeća članica, da bi se potom na mala vrata ipak uključio, ne treba ni govoriti: dovoljno je pogledati samo učestalost ubijanja prije i poslije intervencije.

Ukratko, NATO svoju demokratsko-spasilačku ulogu glumi onda kada je to njegovim vodećim članicama u interesu, i glumi je prilično loše.

5. NATO doprinosi demokraciji svojih članica
Dovoljno je pogledati samo jednu zemlju pa da se vidi koliko stvarno vrijedi taj argument: Tursku. Ona je sve od Atatürkovih reformi pod nekom vrsti puzećeg vojnog udara.

Oni koji turski slučaj smatraju izuzetkom (zbog graničnog položaja prema nekadašnjem Sovjetskom Savezu) trebali bi objasniti kako se onda u NATO-u, i to kao zemlja-suosnivačica, našao i Portugal, pod diktatorskim režimom, i bez ikakva geostrategijskog izgovora. Zaključak je jednostavan: Sjevernoatlantskom vojnom savezu potrebno je da pokrije određena područja, a narav unutrašnjeg režima je drugorazredna, sve dok je taj režim politički saveznik.

Rušenje Caetanove (Salazarov nasljednik) diktature u Portugalu uslijedilo je dugo nakon ulaska u NATO, a da taj savez nije ničim pridonio ovom prevratu.

6. NATO doprinosi demokratizaciji u svijetu
Demokraciju se, kako pokazuju svi mogući slučajevi od Južne Amerike, preko srednje i istočne Evrope, do Afrike i Azije, kao niti liberalnu vladavina prava, ionako ne može izvoziti.

Može se podržati vlastitu evoluciju različitih društava prema oblicima koji iziskuju demokraciju i vladavinu prava, ali se politički i pravni obrasci ne daju transferirati, a pogotovu ne nametati vojnom silom.

I zemlje članice NATO-a, treba to priznati, tu su mnogo učinile - ali ne kao članice tog vojnog saveza, nego kao izvori raznih vrsta političke, obrazovne i ekonomske potpore, te podrške autonomnim akterima u društvima u postkomunističkoj ili postautoritarnoj transformaciji.

Pogleda li se već spomenuti primjer Turske, vidjet će se da je postupnom oslobađanju od autoritarne dominacije vojske – s kojom je NATO decenijima mirno živio - pridonijela politika koju se često omalovažava kao meku i neodlučnu – politika Europske Unije i njenih uvjeta za članstvo.

Ono gdje bi, u nedostatku boljega, i NATO-va vojna sila bila od koristi bilo bi zaustavljanje masovnog kršenja ljudskih prava putem ratnog ili quasi-ratnog terora. NATO, međutim, to ne čini ako nije u igri neki poseban politički interes.

Poznata je, uostalom, duga tradicija politika sile i interesa njegove vodeće članice (SAD), u kojoj su ljudska prava figurirala samo kao jedno od sredstava ideologijsko-političkog ratovanja.

Zbog toga se – i uz relativnu impotenciju ostalih članica za vanjsku politiku koja traži primjenu sile (pacificiranje ratnih sukoba i masovnog nasilja) - ne može očekivati da se NATO zaista angažira tamo gdje najviše treba kako bi se spriječilo masovno nasilje.

Mnogi će diktatori i dalje uživati učinke znamenite izreke F. D. Roosevelta o nikaragvanskom diktatoru Somosi: he may be a son of a bitch, but he is our son of a bitch.

7. NATO olakšava pristup Europskoj Uniji
Nema nikakve potvrde za tu tvrdnju. Dapače, nekoliko zemalja članica EU (Finska, Švedska, Irska, Austrija) nisu članice NATO-a niti to kane postati (a članica NATO-a Norveška odbija članstvo u Uniji). Moglo bi se prigovoriti da su to sve stare članice (premda su neke u Uniju ušle decenijima nakon njenog osnivanja).

No, niti članice iz najnovijeg vala, Malta i Cipar, nisu u NATO-u, a Malta je, dapače, i napustila partnerstvo za mir, a da to njenom članstvu nije nimalo naštetilo.

8. NATO i svjetski mir
Ovako zamašna tema zaslužuje koju riječ više: Mogućnosti globalnog sukoba dadu se zamisliti - ali to ne znači da bi u njemu trebalo biti na jednoj strani, odnosno da bi Hrvatska ili bilo koja druga zemlja trebala biti u bloku sa Sjedinjenim Državama.

Uzmemo li ipak, više fantastički nego hipotetski, da do sukoba velesila i dođe, on bi prije svega bio svojevrsna obnova hladnog rata, ovaj put u trojnom postavu (s Kinom kao novom partnericom uz SAD i Rusiju), i tu članstvo nekakve Hrvatske u nekakvom vojnom savezu ne znači ništa za ovu zemlju, kao što ni nekadašnjoj Jugoslaviji u najmanju ruku nije štetila njena nesvrstanost.

U odnosu na ovu regiju, špekulira se (i vrlo malo dokazuje) o prisutnosti Rusije na Balkanu kroz bliskost sa Srbijom, ali ni traga o tome da bi ta prisutnost imala vojnu komponentu i predstavljala sigurnosnu prijetnju.

Štoviše, interesi Rusije su ponajviše vezani uz ono iz čega ta država u najvećoj mjeri crpi ekonomsku i političku snagu – ovisnost Evrope o njenim fosilnim gorivima, te sljedstveno uz nesmetan pristup evropskom tržištu; vojni konflikt je sve prije nego pogodan za takve interese. K tome, i kada bi taj sukob došao u vruću fazu - bi li bilo više koristi ili štete od bivanja predziđem zapadnog saveza?

U nekoj science-fiction zamisli o tom sukobu, zemlje na liniji fronte – Hrvatska i Srbija – bile bi ili poprište najvećeg razaranja, ili permanentni vojni logor u kojem bi civilne ekonomske aktivnosti poput turizma, inovativnih usluga i ostalih blagodati civilizacije bile na dugi rok suspendirane.

Uostalom, koje bi se sve metode rabile u takvim sukobima ostaje otvoreno. Nedavni prijedlog petorice visoko rangiranih penzioniranih generala o usvajanju "prvog nuklearnog udara" kao prihvatljive metode može se olako otpraviti kao nešto što nije poteklo iz NATO-vih oficijelnih struktura, niti se službeno razmatra kao opcija, ali ostaje činjenica da su ti ljudi donedavno bili u najvišim krugovima donošenja vojnih odluka i da se NATO nije javno ogradio od takve mogućnosti.

NATO-vi advokati će brzo dodati kako taj prijedlog nije uvršten na dnevni red nedavnog summita u Bukureštu, niti je uopće bio predmet oficijelnog razmatranja. No, znajući da nema vojne strategije bez tajnih planova, nemamo razloga za miran san.

Međutim, valja napomenuti da je taj prijedlog, čak i uza svu odioznost njegove ratoborne logike, daleko pošteniji od hrvatskih načina zagovaranja NATO-a: on prvo iznosi aktualne prijetnje i opasnosti (kako ih njegovi autori vide), potom nastoji pokazati po čemu postojeće obrambene i sigurnosne institucije nisu dorasle tim prijetnjama, pa iz toga izvode razloge za svoj prijedlog. Za razliku od hrvatskih zagovornika NATO-a, koji polaze od toga da treba ući u taj savez, pa tek potom izvlače svoje slabašne razloge.

9. nema NATO baza
Da, nema baza koje formalno pripadaju NATO-u. Postoje samo domaće baze dane na korištenje NATO-u. Što bi, s oproštenjem, rekli Splićani – nije govno, nego se posra' pas.

Iskustva zemalja-članica s takvim bazama pokazuju da one ili neki njihovi značajni dijelovi postaju s vremenom potpuno nedostupne domaćoj civilnoj kontroli. Problem se otkrije tak kad izbiju teške i zadugo nepopravljive štete, poput zagađenja lokalnih vodonosnika.

10. nema NATO trupa, nego nacije slobodno odlučuju o angažmanu trupa
I opet formalno točno. Trupe kojima raspolaže NATO dolaze iz nacionalnih armija. Ali, zemlje članice nemaju samo različite interese, nego i različitu težinu. Pored Sjedinjenih Država, kao neprijeporno dominantne države, postoji i neformalna liga A, koju čine zemlje čije privrede imaju i krupne investicije u trećim zemljama te stoga i ekonomske interese i úloge u eventualnim konfliktnim područjima, koje mogu nešto profitirati od vojnih intervencija.

A postoje i zemlje iz lige B, koje, s jedne strane, ne mogu imati udjela u dobitima međunarodnih intervencija, a s druge će još zadugo biti bar dijelom ovisne o potporama razvijenijih, pa će im se, bez obzira na formalni konsenzus odlučivanja u NATO-u (koji, usput rečeno, nije metoda demokratskog odlučivanja), moći "zavrtati ruke" i nametati poželjne odluke. Dovoljno je usporediti držanje zemalja iz stare i nove Evrope (u terminima donedavnog američkog rat(obor)nog ministra Rumsfelda) u odnosu na dosadašnje intervencije.

Ova dva razloga – o bazama i trupama koje jesu/nisu NATO-ve – izvrsan su primjer poznate taktike cijepljenja javnosti protiv nepoželjnih shvaćanja: Ako se ne želi da javnost usvoji neželjeno gledište, propagandisti sami puste u optjecaj njegovu razblaženu (to će reći, simplificiranu i namjerno glupavo sročenu) verziju, pa onda lako poentiraju protiv njega.

11. NATO pruža kolektivnu zaštitu
S time se politički manipulira. SAD su teroristički udar 11. rujna 2001. proglasile ratnim napadom i tražile aktiviranje odredbe o kolektivnoj obrani, a samo je nevoljkost evropskih članica – a ne očevidna lažnost same tvrdnje – spriječila da to ne postane casus belli.

Turska pak zaštitu nije dobila kada ju je tražila zbog mogućih raketnih represalija Iraka uoči američkog napada. Ako se i na te odluke primjenjuje konsenzus, bilo tko može opstruirati kolektivnu obranu, što baš nije neko jamstvo sigurnosti.

Ako se pak (faktički, iza zavjese) ne odlučuje konsenzusom, ostaje ili većinsko odlučivanje ili pritisak jačih na slabije, pa onda članice ipak mogu biti uvučene u rat protiv volje svojih demokratskih tijela. Ukoliko pak i u tome prevladavaju kojekakvi partikularni interesi – gdje je onda uopće ta kolektivna obrana, ako bi ikada zaista bila potrebna?

12. NATO donosi ekonomske koristi – jeftiniju obranu i strane investicije
Glede obrane – da, ako se procjene obrambenih troškova nacije prave po maksimalističkoj - uglavnom ideologijski i iracionalno pravdanoj – projekciji prijetećih opasnosti.

Izborom kolektivne obrane kroz NATO nacija se fiksira upravo uz opciju po kojoj je vojna sila bitan faktor sigurnosti, dakle opciju maksimalne potencijalne konfrontacije, i zamrzava vojne troškove na najmanje 2% BDP-a, samo što navodno ekonomizira troškovima u sprezi s drugim članicama.

Odriče se drugih, realističnih i daleko jeftinijih, a dugoročno i daleko sigurnijih opcija, kao što su uzajamno smanjivanje prijetnji među susjedima, do, u konačnici, uzajamno kontrolirane demilitarizacije.

K tome, podvrgava se nadnacionalnim sigurnosnim procjenama i strategijama, pa poput Slovenije plaća za zaštitu zračnog prostora, a da nitko ne zna od kojih i čijih ugroza (austrijskih? mađarskih? ili možda hrvatskih, premda je Hrvatska, eto, NATO-u prihvatljiva kao članica?).

S druge strane, tko će doista štititi nacionalni zračni prostor od preletā avionā s otetim ljudima koje će i bez optužnice, i bez istrage, i bez pravosudnog postupka u nekoj evropskoj ili trećesvjetskoj ekspozituri američkih mučionica cijediti dok ne priznaju da su teroristi?

Još je bolji argument kako članstvo u NATO-u i njegova sigurnost čine zemlju privlačnijom za strane investicije. Već se više od 10 godina procjenjuje krediti rejting Hrvatske, konkurentnost njenog tržišta i uvjetā poslovanja na njemu – i od 1990-ih godina nikada nije ukazano na to da bi zapreku priljevu stranog kapitala predstavljala vojna nesigurnost.

Ali je zato nađeno obilje drugih razloga da strane investicije zaobiđu Hrvatsku, od opstruktivne i koruptivne birokratiziranosti postupaka, pa do toga da su hrvatski partneri nepouzdani platiše, jer je to prije svega i sama hrvatska država.

NATO, eto, nije samo povod za niz prozirnih laži, nego već i prije stupanja Hrvatske u nj služi i za prikrivanje zbiljskih svinjarija, koje s vojno shvaćenim prijetnjama i sigurnošću blage veze nemaju.

13. protivnici NATO-a ne nude alternativu
Još jedan prljav argument: Pobornici NATO-a nikada se nisu potrudili pokazati da postoji problem kojemu treba naći rješenje, pa bi se, ako to nije NATO, protivnici, kao, morali potruditi oko nekog drugog rješenja.

Koliko god pobornici vrdali s "novim licem" Sjevernoatlantskog saveza, nitko ne osporava da je to (i) vojni savez, a njegov vojni karakter nije tek jedna od sastavnica, nego njegova bit. Uklonite ono vojno, i od NATO-a ostaje tek simbolika. Prema tome, ako nam je NATO potreban kao rješenje nekog problema, to bi valjda bio problem koji se sastoji u vojnim i njima srodnim ugrozama.

Gdje su one? Gdje su kompetentne analize eventualnih opasnosti koje prijete Hrvatskoj? Umjesto toga, dobivamo više-manje konstantno dramatiziranje političkog cirkusa u susjedstvu, pri čemu su sve susjedne i obližnje zemlje osim Srbije ili u NATO-u ili pod međunarodnom kontrolom, ili neutralne.

O Srbiji pak nema niti jedne ozbiljne vojno-političke analize koja bi pokazala koji su prevladavajući sigurnosno relevantni politički interesi i snage, koje su njihove orijentacije i moguća djelovanja, a koji odnosi s vanjskim okruženjem, te konačno, konkretno, koliki su srbijanski vojni efektivi i izgledni načini njihove upotrebe.

Opće stručne analize bolje je i ne spominjati. Osim knjižice Vlatka Cvrtile, koji se je jedini potrudio dati razloge za i protiv (premda i sam nekritički preuzima neke polazne zasade iz NATO tabora), teško je razlučiti akademsku publicistiku od kurentne Vladine komunikacijske strategije; i u jednoj i u drugoj uzimaju se kao polazište postavke koje bi tek trebalo dokazati, a izričaj se svodi na čak i prilično nemušto prepisivanje i prepričavanje NATO-vih dokumenata za javnost.

Začinjeno, dakako, ponavljanjem priča o međunarodnim opasnostima koje nam prijete, te dijeljenjem lekcija domaćoj javnosti kako nije informirana.

Ukratko, protivnici NATO-a nude i te kakvu alternativu: demilitarizaciju načina mišljenja i pristupa međunarodnoj i regionalnoj politici.

"MENI je savjest mirna, a sumnjičenje i raspisivanje tjeralice smatram montiranim političkim progonom, hrvatskim jalom, ali, moguće, i svojom naivnošću jer se nisam znao braniti ni kada su me napadali, a kamo li da bih napadao prvi", rekao je Večernjem listu tajkun Jozo Ćurković za kojim je MUP raspisao tjeralicu na zahtjev Županijskog odvjetništva u Splitu zbog sumnje u malverzacije u tvornici Salonit kraj Splita i višemilijunski dug državi i radnicima.
Ranije ovog tjedna završen je stečajni postupak nad Salonitom, brojni su radnici otpušteni, a Ćurković je uhićen u Sarajevu gdje je i proveo noć u pritvoru, ali ubrzo je pušten.
"Zar nije apsurdno da me se tereti za gospodarski kriminal “težak” više od 100 milijuna kuna i to, zamislite, na štetu svoje tvrtke te što sam dopustio i drugim osobama da naštete mojoj tvrtki! Sada znam da bi bilo bolje da me, kako kod nas kažu, zmija ćonula nego što sam kupio Salonit", pita se Ćurković.
U razgovoru za Večernji list Ćurković je otkrio kako, kad je kupovao Salonit, nije znao da je riječ o opasnim tvarima, niti da radnici boluju od azbestoze, a tek kad je jedan radnik od nje umro shvatio je što je kupio.
"Zbog međunarodnoga pritiska tada se i država željela riješiti Salonita, zatvoriti ga. Ali nije željela preuzeti svoj dio tereta, radije da sve spadne na vlasnika, dakle i zbrinjavanje, i odšteta radnicima. To je bio neposredan povod za moj progon, ali i za otvaranje stečaja nad Salonitom", govori Ćurković i dodaje da su ga nakon toga počeli nazivati čovjekom Ivića Pašalića.
"Tvrdim, a za to imam i dokaze, da je policajac koji me ispitivao Matko Popović psihički bolesnik opsjednut željom da me strpa u zatvor, a moj susjed Jozo Ćurić, u to vrijeme načelnik krim policije u Splitu, potpisao je nalog za moje uhićenje. Sve je to iz zavisti", kaže Ćurković.
Ćurković se sklonio u Grabovici i planira ostati u BiH jer zna da neće biti izručen Hrvatskoj unatoč Interpolovoj tjeralici, a hrvatskom će se sudu odazvati samo uz jamstvo da će se braniti sa slobode jer, kako kaže, "prije suđenja živ neće u zatvor".

Poslije II svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR-a su pokrenute akcije obaranja rekorda u proizvodnji nečega... kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR-u radio Aleksej Stahanov pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci. Alija Sirotanović je oborio rekord Stahanova jer u jednoj smjeni je iskopao 17 tona uglja. Anžej Vajda, čuveni poljski režiser je snimio antologijski film o tome "Čovjek od mermera"

 

Drugu Titu se žalio kako su lopate male. Za njega je iskovana posebna velika lopata da bi više mogao da zahvati

Evo šta je naš Alija govorio brigadirima učesnicima ORA "Sarajevo" '77:

"- Danas možemo biti zadovoljni mladima. Njima treba dati zadatak i oni će ga ispuniti.Bio sam sa njima na Omladinskoj radnoj akcijima Kozari. Imali smo najteži dio trase - priča Alija - Trebalo je doći i vidjeti te mlade ljude iz Breze kako tovare kamenje i kopaju. Sa mladima treba raditi, treba ih usmjeravati i pomagati im. Naša brigada stigla je na Kozaru među prvima. Nismo nikog poznavali, a samo za dva-tri dana izgledalo je kao da se znamo od rođenja."
  Saznadosmo i da Alija ima svoju lopatu "omladinku" koja je veća do ostalih.

/Iz knjige ORA "Sarajevo" '77 - '84/

 
Pesma Zabranjenog pušenja, inspirisana njegovim likom

 

Vecina radnika rudnika Tusnica danima provode vrijeme ispred upravne zgrade preduzeca. Time nastoje pokazati vlasti zupanije, koja je vlasnik preduzeca,  da se protive tome da Goran Condric vrsi celnu funkciju preduzeca. On je dosao na mjesto Branka jankovica. Prosvjedi pocinju rano ujutro ispod prozora novog direktora, koji dolazi na posao u pratnji policije. Incidenata nije bilo.  Sudbina Tusnice je veoma ozbiljna. Proizvodnja i otprema kamene frakcije potpuno je zaustavljena.

Sta ovo znaci za Tusnicu, najbolje govori njem finansijski mimus od 6 miliona KM. to je isplata plata radnika nez doprinosa I poreza, a ona je zavisila od isporuka simbolicnih kolivcina lignita TE Kakanj.
Radnici su svjesni ove situacije ali ipak nece prihvatiti nametnutog I nelegalno, po njima, izabranog direktora. Dvadesetak, od 105 radnika ne slazu se sa kolegama.
Bojeci se za vlastitu egzistenciju i egzistenciju porosica oni zele da rade. Svoju namjeru ne mogu ostvariti zbog satrajka ostalih radnika. Problem je u tome sto su kljucevi taskih strojeva  tim radnicima I Condricu nedostupni. Navodno oni su u rukama sindikalista

Condrić je istakao da je zatrazio da ovaj slucaj rijese mjerodavne institucije.

Ivic  Pasalic, zivio je kao doktor, normalnim zivotom. Veoma brzo postao je investitor gradjevinskih poslova. Kapital koji je stekao ni sam ne moze opravdati. Tvrdi das a kucom nema nista jer je ona punceva (ona vrijedi 5 miliona eura).

Dok su mnogi ginuli na ratistima Hrvatske ili ostajali bez posla I novca, zbog propadanja tvornica, ne samo Ivic pasalic vec I mnogi drugi u Hrvatskoj su stekli nogatstvo. Tvornice su propadale da bi tajkuni,  stekli bogatstvo na racun gradjana Hrvatske.  Zahvaljujuci tajkunima hrvatski gradjani postal su siromasni, a privreda je propala.

Vlast HDZ-a iz tog vremana podupirala je taj criminal, a vlast SDP-e I Vlade (sestorke) je pristala da ih zastiti.prije nego sto su dosli na vlast.

Sva imovina treba da se provjeri I sve ono sto  ne mogu dokazati treba d aim se oduzme. Za ovako nesto nema politicke volje. Zato se treba probuditi volja kod hrvatskih gradjana, jer samo tako moze se napraviti pritisak na politiku,  da pravosudje pocne da radi svoj posao

 

 

Rodjen je 09.04.1932. godine u Zagrebu. Bio je sveucilisni professor i veterinarski strucnjak. 1951. godine zavrsio je u Vinkovcima osnovnu skolu i realnu gimnaziju, a diplomirao na Veterinarskom fakultetu  u Zagrebu 1959. Svoju radnu karijeru poceo je u Starim Mikanovcima, a zatim u Poljoprivrednom kombinatu “Borinci”.

1963. godine presao je na Poljoprivrednu skolu u Vinkovcima gdje je predavao veterinarstvo i prakticnu obuku iz predmeta anatomija i fiziologija domacih zivotinja.

1965. godine izabran je za nastavnika, a od 1972. godine je nastavnik navedenih predmeta na Visoj poljoprivrednoj skoli u Vinkovcima.  Istovremeno je obavljao  poslove veterinara u Poljoprivrednom skolskom centru u govedarskoj, svinjogojskoj i peradarskoj proizvodnji. Asistent je od 1971. na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, 1977. je u stalnom radnom odnosu na istom fakultetu. Doktorirao je 1981. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Na ovom fakultetu predavao je kolegije Zoohigijena i Veterinarstvo. Od 1990. do 2000. kada odlazi u penziju, izvanredni je profesor na Poljoprivrednom fakultetu i nosilac nastave kolegija u dodiplomskom studiju Patologija, patofiziologija i higijena hranjenja, a na postdiplomskom studiju kolegija Hranjnje domacih zivotinja s proizvodnjom i doradom krme.

Dok je radio u  Vinkovcima bio je angazovan na podrucju struke. Tajnik je Drustva veterinara i veterinarskih tehnicara Vinkovci, Vukovar i Zupanja, urednik je lista za prosvjecivanje sela Slavonski stocar.  Po selima drzao je niz predavanja s podrucja zdravstvene zastite goveda i svinja. Na fakultetu u Osijeku je voditelj velikog broja diplomskih radova, clan povjerenstva kod odbrane magistarskih i doktorskih radova.

Objavio je 68 naucnih i strucnih radova u domacim i stranim casopisima, u monografiji "Slavonija 1985", stampao  je 2 rada, u Zborniku Centra za znanstveni rad Vinkovci (HAZU) objavio je rad "Ocitovanje bioloskih osobina svinja u tehnologiji industrijske proizvodnje, te mogucnosti njihova poboljsanja". Danas je u penziji, zivi u Vinkovcima, jos uvijek znanstveno aktivan

Luka Rajic poznat hrvatski kralj mlijeka. Po podacima iz 2003. godine, bio je najbogatiji Hrvat. U to vrijeme u svijetu je doslo do pada dionica njegove branse.   Pri toj transakciji Lura je imala problema u nadmetanju s relativno malom tvrtkom Mepas, ali je pobijedila. Novi  direktor Lure  Zeljko Peric je dosao iz Plive. Periceve aktivnosti jos su jedna potvrda ispravnosti Rajiceve odluke da odvoji vlasnicka od upravljackih prava. Lura nije prodana strateskom partneru, niti se povezala s TDR-om.
Procjenjeno je da je te u odnosu na predhodnu godinu vrijednost tvrtke porasla za najmanje 10 miliona eura.  To se dogodilo zbog saradnje sa PEPSI-jem i sirenjem prehrambene industrije (kupljena je tvornica keksa i vafla Sloboda).
Subvenciona  cijena mlijeka u Hrvatskoj je 77 lipa.  Preracunato  za 10 godina to je 18 milijardi kuna. Moze se postaviti pitanje cija je mlijecna industrija  RH. Mlijecni koncem Dukat prodao je Luka Rajic za 2 milijarde kuna. Kupljen je za 10 miliona DEM, a njegova vrijednost bila je 300 miliona DEM. Upravni  odbor Dukata cinili  su bili Skegro, Vidosevic i Vedris, a  Dukat je bio drustvena svojina.
Rajic, Pasalic, Skegro, Vedris, Stern, Valentic, Linic, Kovacevic, Bandic, Penic, Seks, Djapic, Dragicevic cinili su su Tudjmanov klan.  Tada su se  obogatili. To je sve teklo po zakonu, kojeg su sami skrojili po svojoj mjeri.
Luka Rajic nebi uspio uz najbolje sposobonsti da nisu otvoreni trezori HNB gdje su bili pohranjeni jugodinari.
Trezore je otvorio tadasnji kapo Narodne banke Jurkovic, jer je i njemu trebala konvertibilna valuta da plati operaciju srca u Zurichu.
Drzavno  odvjetnistvo bilo je prepuno kaznanih prijava protiv VONSA i sefa Narodne banke Jurkovica koje su podnejeli svi svjesni gradjani Hrvatske.
Glavni drzavni odvjetnik Mladen Bajic je izjavio da je u ovom slucaju velika olaksavajuca okolnost sto upravo nasa i Lukina tvornica Favarger u CH proizvodi najkvalitetnije cokoladne uskrsne zecice na svijetu. I  prodavani su  i u Konzumu. Na  njima e pisalo  kupujmo croativno, jer je i Nadan Vidosevic dobio pinku.
Svi clanovi VONSA nisu odlucivali, ali su bili prisutni, kako u RH jos nije bio na snazi osnovni zakon u kaznenom pravu da se kazneno djelo cini cinjenjem ili ne cinjenjem onda su svi nevini i od Luke dobivaju nagradu za ne cinjenje. Dakle ne cinjenje se nagradjuje.
Drugi zakon koji u RH isto jos nije bio na snazi, a to se odnosi na poreznu upravu i glasi "Otkud ti novac da li si platio porez".