Očevi i oci «
5/1/2009 «
Razvoj čovekove misli jeste skokovit. Skok se možda dugo priprema u našoj nesvesti, ali nastupi u trenu kao otkrovenje ili blagovešće. Što do juče pojmiti nije mogao, danas već nesrećni, zamišljeni čovečuljak gleda nenaviknutim pogledom. Bergson jeste u pravu. Trajanje jeste neprekidno menjanje. Nijedno duševno stanje nije ni u jednom trenu isto sa samim sobom. Svakim novim trenom nešto je dodato prethodnom, trajući čovek neprekidno stvara novoga sebe. Čovek može prestati da se menja tek kada prestane da traje. Međutim, iako moje pamćenje neprestano gura iz tek napuštene prošlosti u tek nastalu sadašnjost nešto od bivših misli, osećanja, želja, ja toga nisam svestan tokom menjanja. Promene su odviše sitne za grubi čovekov zapažajni aparat, a dogmatičnost njegova mišljenja prevelika da bez otpora pristane na ostvarenu promenu. I tako, tek kada je ishod menjanja dovoljno upadljiv, i kad su se u dugom sledu konačno, promene uobličile, i pomirile protivrečnosti u raznim oblastima naša mišljenja i ponašanja, promenu primećujemo...
Slobodan Selenić