O tebi necu govoriti ljudima.
Necu im reci da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u nasim snovima i zudima
dana ovih ostao trag.
Necu im reci da li iz osame
zedji, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nase
da li nas je radi nas,
ili radi drugih
kadgod bolelo.
Necu im reci kakav je sklad
oci nase cesto spajao
u sazvezdje zedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Necu im reci da li je zivot
ili od smrti strah
spajao nase ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo vise
od suma suza.
Necu im reci nijedan slog jedini
sta je moglo, ni da li je moglo nesto
da uplete i sjedini
duse nase kroz citav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo sto je doslo
onome sto je bilo.
Nikome necu reci kakva se
zbog tebe pesma dogadja
u meni vecito:
da li opija toplo
kao sume nase s proleca,
ili tiha i tuzna
cuti u meni recito.
O, nikome necu reci
da li se radosna ili boleca
pesma dogadja u meni.
Ja vise volim da precutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetloscu sja
i zora i noc i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreca i bol ziva;
tamo gde je od istog vecnog tkiva
i covek i njegov san.
Desanka Maksimovic