Vrlina ( Filozofski recnik, Volter) «

23/10/2008 «

Sta je to vrlina? Dobrocinstvo prema bliznjem. Mogu li vrlinom nazvati ista drugo do ono sto mi donosi dobro? Ja sam u nemastini, ti si darezljiv; ja sam u opasnosti, ti mi pomazes; varaju me, ti mi kazes istinu; zanemaruju me, ti me tesis; ne znam, ti me ucis: bez muke cu te nazvati vrlim. Ali sta ce biti sa osnovnim i teoloskim vrlinama? Neke ce ostati u skolama.

Sta me se tice sto si ti umeren? To je zdravstveni propis koga se ti pridrzavas; od toga ces se osecati bolje, i ja ti cestitam. Verujes i nadas se, cestitam ti jos vise: to ce ti doneti vecni zivot. Tvoje teoloske vrline su nebeski darovi; a osnovne su izvrsni kvaliteti koji ti sluze da te vode; ali one u odnosu na tvog bliznjeg nisu nikakve vrline. Oprezan covek cini sebi dobro, vrli covek cini dobro drugima. Sveti Pavle je bio u pravu kada je rekao da milosrdje ima prevagu nad verom i nadanjem.
Pa sta! zar cemo priznavati samo one vrline koje su korisne bliznjem? Nego! kako mogu priznati druge? Mi zivimo u drustvu; prema tome, za nas nema istinski nicega dobrog sem onoga sto cini dobro drustvu. Usamljenik moze da bude trezven, pobozan; navuci ce mu kosulju od kostreti: pa sta, bice svetac; ali ja cu ga poznavati vrlim tek kada bude ucinio neko vrlo delo od kojeg ce drugi imati koristi. Sve dok je sam, on ne cini ni dobro, ni zlo; on nam ne znaci nista. Ako je sveti Bruno uneo mir u porodice, ako je pomogao u nemastini, bio je pun vrlina; ako je postio i molio se u samoci, bio je svetac. Vrlina medju ljudima je razmena dobrocinstava; sa onim koji u toj razmeni nema nikakvog udela, ne treba racunati. Da je taj svedok bio medju ljudima, svakako bi cinio dobro; ali sve dok ne dodje medju njih, ljudi ce imati pravo sto ga ne nazivaju vrlim: on ce biti dobar za sebe, a ne za nas.

Ali, primecujete vi, ako je neki usamljenik sladokusac, pijanac, ako se prepusta raskalasnosti krijuci to sam od sebe, on je porocan: ako ima suprotne osobine, onda se, znaci, moze smatrati vrlim. To je ono sa cim se ne mogu sloziti; ako ima mane o kojima govorite, onda je vrlo nedostojan covek; ali nije porocan, zao, kaznjiv, u odnosu na drustvo u kojem njegove besramnosti ne nanose nikakvo zlo. Moze se predvideti da ce, ako udje u drustvo, ciniti zlo, da ce biti vrlo porocan; cak je mnogo verovatnoje da ce to bitio zao covek, nego sto je sigurno da ce drugi usamljenik, umeren i cedan, biti cestit covek; jer, u drustvu, mane se mnoze, a dobre osobine se smanjuju.

Stavlja se mnogo jaca primedba: Neron, papa Aleksandar VI, i druga cudovista slicne vrste cinila su dobrocinstva; ja smelo odgovaram da su oni tog dana bili vrli ljudi.

Neki teolozi kazu da se bozanski car Antonin ne moze smatrati vrlim; da je on tvrdoglavi stoicar koji se nije zadovoljavao samo time da zapoveda ljudima, vec je hteo i da ga oni cene; da je sam sebe izvestavao o dobrocinstvima koje je ucinio ljudskom rodu; da je samo iz tastine celoga zivota bio pravedan, radan i dobrocinitelj, i da je svojim vrlinama samo varao ljude; ja onda uzvikujem : ''Boze, podari nam cesto takve ljude!''.



Komentari:

Pošalji komentar



Powered by BlogOye!
  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se