


..Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vise nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao ni drugima sto nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice, i ne znajuci. Boljela me, odsutna...
***********************
... Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. uvece sam lijegao pod sumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kise i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplasio bih se koliko ih ima i kakve su strasne razdaljine na svijetu, da te nisam drzao za ruku, isao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budes bliza i jasnija...
Nisu govorili o svojoj ljubavi nego o tudjoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmisljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kucice, ili iza sanduka ili denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada nasla svoje puno opravdanje, ma sta se o njoj govorilo...
Mesa Selimovic
