Tebi, ljubavi
4/12/2008



1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

2.

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

3.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

 

 

Dragana Konstantinovic

 




Čežnja
2/12/2008




 O, u Božjem je svetu sve tako prolazno i kratko. Prolaznost je pobeda svih pobeda, i sve je samo jedared ono što je. Sve se zaboravlja, jer se živci kukavički umaraju, i čim se stegnu usnice, udavi se groznica na njima.
Samo jedan poljubac je u životu čoveka, samo jedared je duša u očima, samo jedared je vera sujevera!
A sve ostalo je samo čežnja, silna ili slomljena, večna i bolna čežnja.
Čežnja mramora da bude stub ponosa i snage.
Čežnja bledih fresaka da ih ne sišu oči i sunce.
Čežnja zaleđene vodenice što stoji kao pusto tičje gnezdo, napunjeno snegom.
Čežnja košute, kad je mesec izmami u gusta žitna polja i gricka vrhove klasova i ne zna da to čini.
Čežnja raspučenog beskraja morskog, kad u sive časove večeri popadaju jedrila i vesla, i uplovi i poslednja lađa u plitke i mrtve vode luke.


Isidora Sekulic




Pitanje
1/12/2008
Question? I wonder what the question is about.



Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?


Angel Kalinovik



Vrati mi moje krpice
28/11/2008



Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Iziđi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo

1
Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
Od žežene želje od sarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem

2
Slušaj ti čudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog čanka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom
Čuješ ti pretvorniče
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo

3
Neću te uprtiti na krkače
Neću te odneti kud mi kažeš
Neću ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri točka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Neću ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
Ni sveden na običan prut
Nemoj da me plašiš
Neću ni pečen ni prepečen
Ni presan posoljen
Neću ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali neću

4
Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog ćutanja na suvom
Napolje rekao sam napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog očinskog stabla u meni
Napolje dokle ću vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje

5
Tebi dođu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra

6
Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namćor vode
U tri peći znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze početka i početka
U nebesku matericu znam li je ja

7
Šta je s mojim krpicama
Nećeš da ih vratiš nećeš
Spaliću ti ja obrve
Nećeš mi dovek biti nevidljiva
Pomešaću ti dan i noć u glavi
Lupićeš ti čelom o moja vratanca
Podrezaću ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videćeš ti šta ću da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku na kraju mog života
I sve na svetu

8
I ti hoćeš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noć u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš

9
Beži čudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ćeš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži čudo od čuda
Gde su ti oči
I ovamo je čudo

10
Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepočin-polje
Plameni ti zalogaji a vostani zubi
Pa ti žvaći izelice
Koliko ti drago žvaći
Nem ti vetar nema voda nemo cveće
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze

11
Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Zderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš

12
Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa neću da čujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reći ću poslednje dosta
Napuniću usta zemljom
Stisnucu zube
Da presečem ispilobanjo
Da presečem jednom za svagda
Staću onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Staću oslonjen na sebe
Na svoje čvoruge
Biću glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se

13
Ne šali se čudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se čudo s čudom
Vrati mi moje krpice
Ja ću tebi tvoje! 


Vasko Popa

 




Djavo perverznosti
27/11/2008




Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor - hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto - ostajemo. Malo - pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici provalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast - upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj mashti - upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti.


Sarl  Bodler u Djavo Perverznosti od E.A. Poa


Sokrat (O pravednosti)
25/11/2008

Razgovor Sokrata i sofiste Trasimaha o pravednosti


TRASIMAH: Čuj, Sokrate, ja tvrdim da pravedno nije ništa drugo nego korist jačega. Ali zašto se ne hvališ? Nećeš!
SOKRAT: Moram reći da te zaista ne razumem. Kažeš da je pravedno korist nečeg jačeg? Pa, ako je rvač Polidamant od nas jači i ako mu prija to da jede govedinu, zar je ta hrana i nama, koji smo od njega slabiji, korisna i pravedna?
TRASIMAH: Užasan si Sokrate. Smatraš da je govor nešto čemu bi naudio.
SOKRAT: Nipošto, dragi prijatelju, nego mi reci šta misliš.
TRASIMAH: (...) Svaka vlast postavlja zakone u svoju korist, pojedinac sebi a tako i ostali. Postavivši zakone u svoju korist oni proglase to da je i to pravedno za podanike; i onaj koji to prestupi, kazne ga zato što krši zakone i čini nešto loše. To je, dakle, mudračino, što govorim da se u svim tim državama isto smatra pravednim: korist vlasti koja postoji. Zato je za onoga koji misli dobro svuda isto: korist jačega.
SOKRAT: I ja se slažem, Trasimaše, da je pravednost nešto korisno, ali mi to nije jasno. To treba razmotriti.
TRASIMAH: Razmatraj.
SOKRAT: Kadkad jači nalažu slabijima i čine im štetu; a prema tome, isto tako je korisna šteta nekog jačeg i korist nekog jačeg.
TRASIMAH: Sokrate, izvrćeš reči. Na primer, nazivaš li ti čoveka koji je pogrešio grešnikom u operaciji ili nečem sličnom nad bolesnikom? Ili matematičarem u nekom računu? Nijedan od njih, kao i mudrac ili vladar ne greši u svom poslu. Vladar, ili pak neko drugi, najbolje odredi kojih pravila treba da se drže podanici i zato tvrdim: pravedno je korist jačega.
SOKRAT: Ne brine se samo doktorsko umeće u svoju korist nego i za korist nečijeg tela.
TRASIMAH: Tako je.
SOKRAT: Trasimaše, umeća vladaju i jača su od onoga za šta postoje. Nijedno se znanje ne brine i ne zalaže u korist jačega; već u korist slabijeg i svog podanika. Lekar je tu da pomogne ne sebi, već drugima. Lekar radi svoj posao u korist nekog bolesnika. Nijedan drugi vladar, isto tako, nema na umu da se zalaže u svoju korist već u korist naroda i nad onim nad kojima vlada. I sve što vladar govori čini tako da pazi na narod i na sve ono šta njima pripada.
(Trasimah se ipak složi sa Sokratom).



Noćas u podne
23/11/2008

Goccia


Noćas u podne
Samoposluge će se reklamirati
Poklanjajući uz sve artikle po tri novčića

Noćas u podne
Deca iz srećnih porodica biće upućivana u sirotišta
Slonovi će pričati jedni drugima viceve o ljudima
Amerika će Rusiji objaviti mir
Generali iz prvog svetskog rata
Prodavaće za praznik primirja bulke na ulicama
Pojaviće se jesenji narcisi
Kad lišće opadne uvis na krošnje

Noćas u podne
Golubovi će ganjati mačke po gradskim dvorištima
Hitler će nam narediti da pružimo ograničeni otpor
Na žalovima i čistinama pogodnim za iskrcavanje
Tunel pun vode biće prokopan pod Liverpulom
Prasad će biti viđena gde leti u jatu iznad Vultona
Nelsonu će se vratiti ne samo oko nego i ruka
Beli će Amerikanci demonstrirati tražeći jednaka prava
Pred Belom kućom
A čudovište je upravo stvorilo doktora Frankeštajna

Devojke se u bikiniju izlažu mesečini
Dok pravi narod peva narodne pesme
Umetničke su galerije zatvorene za posetioce iznad 21
Pesme književnika dospevaju na top-liste
Političari se biraju za ludnice
Ima posla za svakog i niko ga neće
Mladi se parovi ljube po uličicama usred beloga dana
Svugde po zaboravljenim grobljima
Mrtvi će tiho sahranjivati žive

A
Ti ćeš mi reći da me voliš
Noćas u podne


Adrian Henri





Ne, nisam zaboravio...
18/11/2008
Parasol




Suncem pregažen beli grad

u kome sam se jednog dana rodio,

ulice na padini, most na Rimelu,

bašte  pune narandži

 

ne, nisam zaboravio,

iako se moj život promenio,

ali tišina je često

način na koji (nešto) volimo.

Ne, nisam zaboravio

sva ta tužna lica,

ali čovek nema prava da žrtvuje

sadašnjost prošlosti.

 

Ulica koja peva, leto koje je došlo...

Ne zaboravi ružnu zimu

i rane koje se više ne vide,

ali koje još uvek bole!

Toliko iskustvo odjednom je odneo

vetar ludosti,

toliko nevinosti odjednom  začuđeno

preklinje da je odložimo.

 

Kada oluja zasenči nebo,

mora da padne kiša

pre nego što opet ugledamo sunce,

želju za životom.

Sve veze kojima smo bili vezani,

uže kojim je bio vezan brod,

sve spone koje smo pokidali

ostavljajući na keju svoje kolevke

 

ne, nisam zaboravio,

iako se moj život promenio,

ali tišina je često

način na koji volimo.

Ne, nisam zaboravio

i nikad neću zaboraviti,

ali danas vi i ja

ne možemo promeniti ništa.

 

Ne, ne, ne,

nisam zaboravio…



Enrico Macias








Iznenada opet proleće
15/11/2008
Spring time in Sardinia [En hommage à Monet] 



To su moje zasluge iz detinjstva
moji mačevi moja patnja moja nežnost
to su moji perorezi strele i makaze
moja gnezda moje kiše moje sanke moja škola

To ja za tebe od rođenja pripremam
to proleće
tu eksploziju
to zeleno čudovište
taj sjajni haos

Sve sam to za tebe izmislio
ofarbao
zakitio
rascvetao
razboleo
poludeo
zagorčio
osvetlio
olistao
ozvučio
opticio
obezobrazio
zatrudnio
oljubavio

I to je sve što sam u ovozemaljskom životu postigao
to proleće taj užas
tebi na dar


Branislav Petrović




Sićušna mrva detinjstva...
13/11/2008
Peek

 


Stojte!
Čekajte! - vičem.
Ja znam šta znači ta duga.
Znam: ona obala druga
mnogo lepše se plavi.
Al neka svako od vas
bar mrvicu detinjstva
ponese krišom u ruci
i sačuva u glavi.

Možda vas bez te mrve
neću ni sresti,
ni stići,
a živećemo skupa,
u isti bioskop ići,
u istom restoranu
ručati istu hranu,
u istoj ulici možda
prolaziće nam dani,
pa ipak - bez te mrve,
sićušne mrve detinjstva,
bićemo toliko tuđi,
bićemo toliko strani.


Mika Antić






  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se