Ljudska je dusa
Slicna vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vjecnoj mijeni.
Tece s visoke,
Strme hridi
Cisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblacnom valu
Spram glatke stijene
I, lako docekan,
Prozracan, struji
Tiho sumoreci
U daljinu.
Strse li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.
U plitku koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva zvijezdja.
Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna mijesa
Zapjenjene vale.
Duso covjecja,
Kako si slicna vodi!
Sudbo covjecja,
Kako si slicna vjetru!


Johann Wolfgang Goethe