Bila je mjesecina, snijeg i mi
isli smo tihi i nesretni.
Monogram nasih snova blistao je nama,
ko blistav svjetionik. Vjetar. Tama.
Ja sam bio sam i ti si bila sama.
Bili smo straza na mrtvackoj strazi,
na pogrebu jedne tihe lazi.
I tako smo stigli na kraj drvoreda.
Tvoj parfem od gnjilih, uvelih rezeda...
Rosa u staklu staklenog pogleda,
Adieu, ma chere, jer tako zivjeti se ne da.
Miroslav Krleza
Pošalji komentar