Jesen u Zagreb posve tiho došeta

u papučama bez peta.


Tek okom trepneš, a već su njeni puti

zasuti lišćem što žuti.


Ćilim se rujni pred njom podatno pruža

satkan od uvelih ruža.


I tko je sretne, namah tražiti stane

mahnito minule dane.


I ja ih tako u lišću tražim i ištem

pred žutim sveučilištem.


Pado sam i ja tu, da bješe milota,

na ispitima života.


Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu

s rukom u praznome džepu.


Jer negdje u suncu, teška, još neobrana

i moja se svija grana.


Gustav Krklec