
Poluostrvo, naročito kad je vitko i vretenasto, dakle mnogo otrgnuto od zgrudvanog kontinenta i zgrudvanog ljudstva, to je zaista zaseban svet. Po svemu zaseban: po klimi i egzistenciji živih bića; po čudnim putevima, koji sa stena padaju u mora i galije; po duhu i kulturi, po veri, po društvu i politici. Zato što je takvo poluostrvo mnogo obliveno morem, i čuvano mnogim moreuzima, teško prodire u njega čovek, običaj, ideja i roba, ali kad uđe, onda samo teško može natrag i napolje. Poluostrva mnogo apsorbuju, rezervoari su. Na poluostrvima stoga, izvode se mnoge promene, vrši se u toku vremena veliki broj eksperimenata, teorijskih i praktičnih, u oblasti čiste misli, kulturnog rada, državnih ustrojstava, političkih metoda. Treba se setiti Skandinavije: njen mir traje više od sto godina, međusobni politički sporazumi ostvareni su na osnovi razuma i prijateljstva – da li su zbilja tamo na dalekom severu išli za Platonom! – njihove kulturno-društvene tekovine jedinstvene su. Setiti se treba Italije: raskidana na onoliko država i raznih državnih uprava koliko cela Evropa nije imala, a ipak sa humanizmom i umetnošću od koje je sva zemlja muzej, a muzeji svih drugih zemalja puni i ponosni. Setiti se treba Balkana: sa antičkom Grčkom i srednjovekovnom Vizantijom na njemu, sa najčudesnijim produktima staroga i srednjega veka…
Isidora Sekulić

Pošalji komentar