U tebi, čitaoče, udara život i ponos i ljubav sasvim isto kao i u meni, i zato tebi posvećujem ove pesme.

Novo Objavljeno !

Sputnik ljubav (Haruki Murakami)
Zimsko jutro (Vojislav Ilić)
Ne boj se, tu sam (Marija Šimoković)
Branje Kupina (Sylvia Plath)
Daleko u nama

Kategorije Postova

  • Poezija
  • Odlomci

  • Meni

    Start
    Moj Profil
    Foto Galerija
    Ahiva
    Prijatelji pišu!
    Site Feed


    Prijatelji

    Minja
    Svemirko
    DANILOVICorNOT
    Domacica
    cikl
    radebeli2003
    Anci
    vaske972
    bejb
    veramu
    ianchi
    ludo1
    coolja
    vesna69
    Ana007
    svetlost
    boni
    EMINAMEZIMICA
    Skitnica
    Evergreen

    Linkovi


    Slike1
    Slike2
    Slike3

    Adaptacija za BlogOye -
    [Minja]

    Post 212 od 374
    Prethodna Strana | Sledeća Strana


    31/5/2008 - U stravicnoj noci
    Objavljeno u Poezija

    Last Butterfly


    U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci,
    U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci,
    Prisecam se, budan, u nelagodnom dremezu,
    Prisecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao da ucinim u zivotu.

    Prisecam se, i neka teskoba
    Podilazi me kao jeza ili strah.
    Nepopravljivost moje proslosti - to je les!
    Svi ostali lesevi mozda su samo varka.
    Svi mrtvi mozda negde drugde i dalje zive.
    Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvek postoje,
    U prividu prostora i vremena,
    U laznoj prolaznosti.
    Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam;
    Sto tek sad vidim da sam morao uciniti,
    Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti -
    To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
    To - sto je zapravo bilo najbolji deo mene - ni Bogovi vise ne mogu da ozive...

    Da sam u odredjenoj prilici
    Skrenuo nalevo umesto nadesno,
    Da sam u datom trenutku
    Rekao da umesto ne, ili ne umesto da;
    Da sam u izvesnom razgovoru
    Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
    Da se sve tako zbilo,
    Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir
    Neosetno privoleo da se preobrati.

    Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
    Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
    Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao;
    Al ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem,
    Jasne, neizbezne, prirodne,
    I razgovor uspesno okoncan,
    I sve nedoumice razresene...
    Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece.

    Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade
    Ni u jednom metafizickom sistemu.
    Mozda bih na drugi svet mogao poneti svoje snove.
    Ali zar cu moci da ponesem na drugi svet ono sto sam zaboravio da sanjam?
    I bas ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su les.
    Sahranjujem ih u svom srcu zauvek, za sva vremena, dok traje sveta i veka.

    Ove noci budan sred spokoja sto me obavija
    Kao neka tudja istina,
    A napolju je mesecina, kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.


    Fernando Pessoa


    Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja!





      Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se