Ima u mome kraju jedan zelen, gusto obrastao, nenapucen otocic s ruševinama starog benediktinskog samostana. Optocen civitnim pojasom mora i bez pocinka opkoljavan kruženjem vremena koje ocarano oko njega struji, on vec odavna fatamorganski lebdi nad maglicama mojih snova. Nekad se govorilo da tamo namjeravaju urediti koloniju za raspuštenu djecu. To sad mami moju misao. Pomišljam da bih možda tamo mogao biti malko, malko koristan. Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da, ovakav kakav sam, i na svoj nacin, bar nešto sobom doprinesem ocovjecenju covjeka. Možda bih mojom ranjavošcu uspio da pomalo omekšam one odvec grube oblike u kojima vitalnost provljuje iz te nesrecne zanemarene djece.

Zavozim se u maštanja i blaženo žmirim na blagom proljetnom suncu. Nada mnom, u nježnom, još blijedom lišcu drveca, medu pupovima o koje se lijepi paucinica što putuje bez cilja, u snenim pazušcima grana, živka proljece.

Još jedno proljece!

S proljeca u nama uskrsavaju sva naša minula proljeca. To su godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne bice u novom perju i uzlijece k suncu sa cijukom novim. Covjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno citavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce. Covjek vjeruje da je proljece, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokva pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.

I, popuštajuci navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoce medu zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obracunavanja. Suocavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se cini da nije bio siromašniji od života drugih.

U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao citav svoj krug.

Sklapam ponovo oci, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, vec da to oko mene šume moja minula proljeca. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjecam da sad vec životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar suncani dan, i kora lj**a, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim vece ni stvarnije srece: sve želje šute i cula dremlju, a misli imaju praznicko ruho i bijele skrštene ruke.

Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.

Zar se na tako malo život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?

Ne znam. Osjecam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošcu, s bolom - i preplavljenost - suncem.

Vladan Desnica