
Znam jednu ženu, ćutnja njena,
umor od reči, još me pleni,
kroz treperenja tajanstvena
zenica njenih raširenih
Nezasito u duši gosti
bronzu, tek, pesme što je sniva.
Za život sreće i radosti
ohola, gluva ona biva.
Nečujno hoda kao slepa,
na spokoj njen me korak seća,
ne možeš reći da je lepa,
al bez nje-ne znam šta je sreća.
Slobodu jako kad poželim,
tad, gord i smeo, ka njoj hrlim,
da učinim mudri bol njen vreli,
bunilo njeno da prigrlim.
Posmatra mirno čas suđeni,
u svakoj ruci munju drži.
Sni su joj čitki, kao seni
na rajskom pesku koji prži.
Nikola Gumiljov
Nikola Gumiljov
