
Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
u nekim šumama crnim nepoznatim
I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim
Pčele sleću na leš koga nema
Zvezde odlaze u prostor crnim stepeništem
Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
san moj iz brda gde mrtav sebe ištem
Ovde dole svako svoju tamu ima
Moj mrak je senka ptice. O neima
puta kojim bi do mene mogla doći
Ko proleće koje zaboravi da cveta
sad ležim mrtav na severu sveta
Smrti ljubomorna najveća moja noći!
Branko Miljković
