Misliš da ne znam,
Moja gipka suparnička dušo
Kad u predvečerju za klavirom sjediš
Ustaneš samo zaliti nevene u bašti
Tad čekaš korake po ženskom uhu
Za slutnju i strepnju skovanoj
Bijeloj školjci
Došao je da prospe cimet po neurednoj sobi
U kojoj predvečerjem za klavirom sjediš
Hoćeš da ti utrlja šaku mokre zemlje
Po ramenima, grudima i stomaku
Privlačiš ga sebi dok sat otkucava sedam
I gasi tvoju slutnju
Ti pališ petrolejku uzrujana vinom
Uzbuđena utvarom gledaš u mrak
Večer je sklopila oči iznad tvoje sobe
Misliš da s mirom šetam i ne znam,
Uplašena srno, ustreptala,
Da se bojiš mraka
Samo još mirišu rosni neveni u bašti
Još miris miluje zidove tvoje tamne sobe
Tvoje tamnice, tvoje ludnice
Ludo moja
Ludo mala
Goran Karanović
