Kroz kakvu oluju samo moram proći,
Sreća, ne, nije bila sklona meni,
Ona sipa na me sniježak zaleđeni,
Da kasnije mogu svojoj želji doći.
Ispod ljuta neba ja ću isto poći,
Strah me neće biti ni vjetra ni studeni,
Jer se u mom srcu igra val ognjeni,
Pa mi zbog njeg zima neće ništa moći.
Uz ljubav se nježno stislo biće moje,
A ona mi kaže putove, kroz koje
Moja čežnja ravno samo k njojzi stiže.
Sada bijela ruža, a sad bijelo cvijeće,
Pričinja se meni snijeg što s neba lijeće,
Dok mislim na Sunce, kome sam sve bliže.

Matteo Maria Bojardo