Odgovori mi, okeane, hoces li da mi budes brat? Uzburkaj se svom svojom silovitoscu... vise... i još vise, ako hoces da te uporedim sa bozanskom osvetom; pruzi svoje modre kandze, krceci put kroz sopstvena nedra... tako. Valjaj svoje strahotno valovlje, gnusni okeane, samo te ja razumem i pred tobom padam nicice, na tvoja kolena. Coveku uzvisenost nije prirodjena. On mi nece uliti postovanje: ti da. O, kada se propinjes, visok i strahovit greben, okružen svojim vijugavim prevojima kao svitom, magnetican i divalj, valjajući svoje talase jedne preko drugih, sa svescu o onome sto jesi, kada iz dubina svojih grudi ispustas, kao da si tesko pritisnut grizodusjem u koje ne mogu da proniknem, tu potmulu i neprestanu huku od koje ljudi toliko strahuju cak i kada te posmatraju na sigurnom, drhteci na obalama, tada vidim da mi ne pripada pocasno pravo da se smatram tebi ravnim. Stoga, suočen sa tvojom nadmoći, poklonio bih ti svu svoju ljubav (a niko ne zna za bezmerje ljubavi koju nose moja stremljenja ka lepom), samo kad me ti ne bi bolno podsecao na moje bliznje koji sa tobom cine najironicniji kontrast, najkomicniju antitezu koja je ikada vidjena otkako je sveta i veka: ne mogu te voleti, mrzim te.
Lautreamont
Lautreamont

Pošalji komentar