O, ne moći dati svjetlost tminama,
glas tišini,
a moja bol bi pjevala
psalam tajanstva.
O, ne moći reci ono što umire
u posvecenoj tajni,
prije nego je rodjeno
u grobu-kolijevci vjecnosti!
Gdje li je vaš ambrozijski miris,
O cvjetovi zimski?
Prije nego otvoriste Suncu vaše čaške
— slatka utjeho! —
vratiste se u polja
koja Smrt natapa svojim vodama?
Moja je sudbina da pjevam ono
što ne može stati
ni u riječi ni u tonove
i da ti kažem ovdje, na uho, ljubavi moja,
cijelo svoje srce
s njegovim ritmom bez muzike i slogova,
sa svom njegovom tišinom.
Strašna je riječ i njena je
snaga zlokobna.
Tek što se rodi, u njoj misao umire,
u njenom tijelu sahranjena,
kao što u času, kad dajemo puni plod,
umiru naše želje.
Neka moja groznica, kada te dotaknem,
probudi groznicu u tebi, u grudima tvojim,
i tada neka se naše strasti stope
u jednu jedinu cežnju.
Šuti, ljubavi moja, zatvori svježe usne,
tako te volim.
Gdje riječ ostavi svoj trag,
teško se gnijezdi poljubac.
Šuti, postoji drugi svijet
u ovom što ga vidimo,
svijet što ga tkaju tmine
i sav je nebo.
Miguel de Unamuno

Pošalji komentar