Ovo što pada kiša i nije tako strašno.
Čudni su ovi oblaci što se motaju po glavi.
Zatrpavaju. Teško ih je nosti.
Oće da prelome u neku oluju ili
grmljavinu, u najmanju ruku.
Gomilaju se i ne pitaju. Ne znam ni odakle, i kad su stigli.
Neka bića primećuju i kao po inerciji, pokušavaju da vuku.
Još više, ka dole.
Čovek to nikada ne radi.
Nije dovoljno nevreme sa kojim se nosiš,
nego i u rupu bi da te zakopaju.
Čudna je to dinamika.
Uglavnom, posle, postaneš još snažniji.
A oni, nisu ni svesni da ti svojom pakošću pomažu.
Sam proces je bolan. Ego je etar koji verno nosi sve te
oblake. To mu je posao. I pritiska. I steže obruč.
Učestvujem kada ga zagrlim ali gledam da se što pre izvučem.
Čim postanem svesna šta se ustvari, dešava.
Ponekad gledam sa strane. Kažem mu doviđenja.
U samom startu. I ne dozvolim da mi priđe.
Sada menjam boje svim tim ego imidzima i čekam na prelom, obrt.
Ušuškavam se u sebe i zauzimam poziciju.
Sve manje smeta...razvedriće se. I onda ću opet da zviždućem.
I da plešem sa svojom dušom. Zamoliću je za ples. I zagrliti čvrsto.
I šutnuti voštanu figuru.
Opet ću se vratiti sebi.
Do sledećeg pada.
Šta ja znam, ipak je sve to samo malecni običan život
na marginama materije i duha.